Redakcija Svoju “bogatu” pripovijed, Makijaveli započinje ovako:“… jer ko se odriče svoje udobnosti zbog tuđe, sam gubi, a drugi mu neće reći hvala” (pismo Frančesku Vetoruju, Rim). Tako počinje uvod u anarhiju prema ljudskosti na koju Nikolo Makijaveli u svom vremešnom i uvijek aktualnom djelu propovijeda o onome što danas nazivamo politikom. Vrlo zanimljiva zapažanja i naglasak svoje “čvrstine i poštenja kojima najbolje svjedoči njegovo siromaštvo” (završna riječenica u pomenutom pismu), Makijaveli šalje poruke kojima podučava Italijanske vladaoce o tome kako treba upravljati državom i kako oponašati svojstvo vladaoca po sistemu koji je ušao u antologijske izreke tzv. povijesnih misionara – gnusnika i krvnika koji su pod parolom “cilj opravdava sredstvo” rušili, razarali, ubijali, itd, ne bi li opravdali sredstvo koje Makijaveli naziva terminom “Vladalac” (istoimeno djelo po kome je postao poznat i utjecajan). Vođene su mnoge filozofske rasprave koje pola milenija određuju razne diskurse i prilaze kojima se impliciraju nove dogme inspirirane dekonstrukcijom ovog djela, međutim, valja poći od proste klasifikacije i možda pravnički rečeno odrediti diskurs po kome je Makijaveli u svom pomenutom djelu ostavio prostora svojim idejama da se danas njegovi sljedbenici, inspirirani njegovim vizijama služe njima kao takvima.
Pod spornim možemo podvući sve ono što na bilo koji način dovodi u pitanje kodeks istine i ljudskosti, jer su oba načela, dvije parcijalne svijesti bez kojih ne bi mogli postojati sustavi na kojima bi se mogao vršiti bilo koji vid indoktrinacije koji podrazumijeva humanu doslijednost u primjeni humanih ideja i ideala. S akpekta prihvatanja ili nastojanja infiltriranja indoktrinacije u dograđenu svijest po kojoj čovjek određuje svoje djelovanje dolaskom novih “dograđujućih” životnih situacija i izazova, postavlja se pitanje kakav utjecaj mogu imati djela poput “Vladaoca”?
“Vladalac” nesumljivo razgrađuje političku “vještinu” dajući joj jednu dodatnu notu suptilnog i nadasve neljudskog djelovanja, dok s druge strane paradoksalno poziva na “dobro vladanje državom”. Iako se uzme u obzir historijski kontekst nastanka djela, i ukoliko se uzme u obzir identičan sistem ostalih vladaoca i stratega toga vremena koji nisu imali sreće da ostanu slavni kao Makijaveli, zašto bi se danas ovo djelo tumačilo drugačije osim “vještinom gnusnog vladanja” po svaku cijenu i ne iz kolektivnih već iz ličnih interesa, onako kako je Makijaveli na početku rekao. No, bježeći od konzervativnih tumačenja, vrlo je prosto protumačiti određene fragmente ovog djela i uopće je nepotrebno uspostavljati stavove utemjeljivane na decindim analizama etiologije o njihovom nastanku, jer su isuviše jasne kako poruke koje se šalju, a onih skrivenih na koje smo navikli i na koje nam ukazuje čuveni dekonstrukcionista, Žak Derida, gotovo i da ne postoje.
Ukoliko pomno pročitamo ovaj “priručnik za političare”, u ukoliko ga doslijedno primijene političari, imamo mogućnost da svako od nas bude “sredstvo” ka nekom, nekakvom i nečijem cilju kojim niti znamo pravac niti put. Na putu koji Makijaveli trasira svojom ideologijom, žrtva drugoga se isplati na sreću države, država je vlast, a vlast je vladalac. Žrtva za vladaoca, sredstvo njegovog cilja. U ime države ili ne, laž, prevare, intrigue, i žtve na koje Makijaveli poziva više su odraz bogatstva pokvarenog uma, nego li odraz mudrosti i vještine vladanja. Po sličnoj formuli diljem svijeta gdje postoji imalo mogućnosti za Makijavelističkim djelovanjem, njegovi se sljedbenici služe svim onim na šta Makijaveli poziva. Utjecaj djela se ogleda i ogledao se kako u svim diktatorsim režimima, tako i onim demokratiziranijim u kojima vlast i opozicija služe se metodama dolaska na vlast koje Makijaveli nudi. Po osnovnim Makijavelističkim teorijama “djelovanja ljudi neovisno od moralnih i drugih obzira” i “shvatanje da su ljudi po prirodi kukavice, sebični i nemoralni. Zato je opravdano beskrupulozno manipuliranje njima lukavstvom, obmanama, pretnjama i laskanjem, kako bi se postigao neki cilj.” Iz navedenih odabranih fragmenata zaključinjemo gnusnost Makijavelijeve misli i nastojanja da pod terminima “Vladalac” i “državni interes” promovira misao kojom će pojedinac uspješno ne birajući sredstva čuvati obije “svetinje”.
***
Nakon navedenih razmatranja, u daljem tekstu biće iznijeti fragmeti iz diskutiranog djela “Vladalac” Nikola Makijavelija (izdanje: Akia Mali Princ, Beograd 2009. godine. Prevod: Miodrag T. Ristić):
“GLAVA V (KAKO TREBA UPRAVLJATI GRADOVIMA ILI OBLASTIMA KOJE SU PRIJE NEGO ŠTO SU OSVOJENE, ŽIVJELE PO SVOJIM ZAKONIMA):
… Jer, zaista, nema drugog načina da se održe osim da se razore. Ko zavlada kakvim gradom koji je naviknut da živi u slobodi, neka zna da će, ne razori li ga, taj grad uništiti njega; jer, buneći se, uvijek ima na ustima ime slobode i svoje stare uredbe: njih nikada neće izbrisati ni dugo vrijeme ni učinjena dobročinstva. I ma šta da se učini ili ma kakve mere da se preduzmu, ako se stanovnici ne razjedine i ne rasjele, ne zaboravljaju oni to ime i ta uređenja, i odmah im, u svakoj prilici, pribjegavaju… ”
“GLAVA VIII (O ONIMA KOJI SU ZLOČINSTVIMA DOŠLI DO VLADAVINE):
… Zato treba primjetiti da osvajač mora, zauzimajući kakvu državu, da smisli sva nasilja koja mu je potrebno počiniti, te da ih sve izvrši u jedan mah kako ne bi morao da ih obnavlja svaki dan i kako bi mogao, ne obnavljajući ih, obezbediti ljude i pridobiti ih, čineći im dobro. Ko postupa drukčije, bilo iz straha, bilo zbog rđavog saveta, taj uvijek mora držati nož u ruci; on se nikada ne može osloniti na svoje podanike, pošto se ovi ne mogu zbog skorašnjih i stalnih nepravdi pouzdati u njega. Uvrede treba vršiti sve zajedno kako bi, prolazeći brže, manje vrijeđale; dobra djela treba vršiti malo pomalo kako bi se u njima više uživalo. Vladalac naročito treba tako da živi sa svojim podanicima da ga takav događaj, bio rđav ili dobar, ne navede na promjenu stava, jer, nastupi li u nepovoljnim prilikama potreba, tj. nemaš vrijemena da učiniš rđavo, a dobro koje činiš ne koristi ti, pošto se smatra da je iznuđeno, pa ti niko nije za to ni najmanje blagodaran.”
“GLAVA XVII (O SVIREPOSTI I BLAGOSTI, TJ. DA LI JE BOLJE DA VLADARA VOLE ILI DA GA SE BOJE):
… Ako hoće da održi svoje podanike u jedinstvu i odanosti, vladalac ne treba, dakle, da se brine što će ga zvati svirepim, jer kaznivši smrću mali broj njih, biće blaži no oni koji, iz suvišne blagosti, dopuštaju da se stvaraju neredi, iz kojih nastaju ubojstva ili pljačke: ta zlodjela pogađaju obično mnoštvo ljudi, a odluke vladaoca pogađaju pojedinca…
A kada bi ipak trebalo skinuti nekome glavu, to treba činiti samo kad se ima dovoljno opravdanja i očekivn uzrok; ali, i u tom slučaju treba se uzdržavati od diranja u tuđu imovinu, jer ljudi brže zaboravljaju smrt oca nego li gubitak očevine. Dalje, uvijek ima razloga da se oduzme drugome imanje, i onaj koji počne da živi od otimačine, uvijek nalazi razloga da se dokopa tuđeg; naprotiv, razloga za skidanje glave je manje i teže se pronalaze…”
“GLAVA XVIII (KAKO VLADAOCI TREBA DA DRŽE RIJEČ):
Svako zna koliko je pohvalno kad vladalac drži datu riječ i živi pošteno, a ne pritvoreno; pa ipak, iz iskustva se vidi da su u naše vrijeme velika djela učinili oni vladaoci koji su malo računa vodili o datoj riječi i koji su lukavstvom umijeli prevariti ljude, pa su, na kraju, pobijeđivali one koji su se oslanjali na zakonitost…
… mudar vladalac ne treba da se osvrće na datu riječ kada je to protiv njega i kada su nestali uzroci koji su ga naveli da je da.
… i onaj koji je bolje umio odigrati lisicu, bolje je uspio. Samo je potrebno vješto skriti ovu prirodu, pa biti veoma pritvoran i dvoličan; a ljudi su tako naivni i toliko se pokoravaju potrebama da će onaj koji vara uvijek naći nekoga koji će dopustiti da se prevari.”
“GLAVA XX (DA LI SU TVRĐAVE I OSTALO ŠTO VLADAOCI STALNO PODIŽU, KORISNI ILI NISU):
…Reći ću samo ovo: vladalac uvijek može veoma lahko da zadobije one ljude koji su u početku vladavine bili neprijatelji, a takvi su da im je potrebno da se oslone na koga da bi se održali. I oni su utoliko primorani da mu vjerno služe ukoliko više znaju da im je potrebnije zbrisati djelima ono nepovoljno mišljenje koje se uvrežilo o njima. I tako vladalac ima od njih uvijek više koristi nego od onih koji, služeći mu sa više pouzdanja, prenebregavaju njegove stvari.”
Iz navedenog se može nedvosmisleno zaključiti da djelo “Vladalac” kako u onom, tako u ovom, pa i vrijemenu koje dolazi, nikako ne smije biti bukvar ljudima koji se bave politikom, niti se vladalac smije proglasiti vlasnikom ljudskih duša i sudbina. Gnusnost i svirepost samog autora ovog djela ukazuje nam na to da ugao gledanja pojedinca koji je degradiran od strane vlasti ili društva uvijek može akumulirati rješenja koja dolaze iz inspirativnih izvora od kojih kreće promatranje. Patologija Makijavelijeve svijesti pošla je od nezadovoljstva, putem nagonskih promjena ili prirodnog stanja čovjeka da mijenja, ali nažalost je model po kome je jedan siromah promišljao put sticanja vlasti, nedvosmisleno odao sumanutu ljudsku manjkavost po kojoj čovjek oponaša vlast onakvu kakva je bila u trenucima najvećeg prezira prema njoj u prošlosti. Ukoliko uspjeh vladavine nije ostvaren, inferiorno štivo poput “Vladaoca”, uništiće moral i raspršiti i najtemeljnije religijske zakonitosti koje će u glavama nedozrelih ostvariti misao jednog Makijavelija, sudionika čije se djelo ostvarilo kako u njegovom, tako u našem vrijemenu.
AUTOR – Dženis Šaćirović
