Redakcija Dženis Šaćirović
Historija na balkanu uvijek je bila više nego historija.
Pitanje tranzicione pravde jedno je od pitanja koje je pokrenuto nakon demokratizacije balkanskih zemalja, multinacionalnih i multikulturalnih teritorija, poznatih po fenomenu različitih viđenja historijskog konteksta. Prema setu mehanizama, jedna od obaveza je i obaveza zajedničkog viđenja historije. Nije samo sa teoretske i moralne strane neophodno govoriti o značaju ove vrste, već i o općim uvjetima koji mogu jednom za svagda zagarantirati mir na ovim prostorima.
Balkanski narodi, suočeni sa svim različitostima koje ih karakterišu imaju jednu zajedničku stvar – historiju. Nažalost, ta historija nije ujednačena, naprotiv ona se razlikuje, a istina je relativizirana kod pojedinih naroda. Zbog toga postoje i vječiti uvjeti stvaranja sukoba jer se negdje veliča, negdje preinačuje, a negdje prešutkuje ono što predstavlja istinu. Nije nepoznato da se i narodi u svijetu drže različitih tumačenja i viđenja historije i poznato je šta to predstavlja u njihovim odnosima. Narodi na balkanu imaju problem zajedničkog viđenja historije u pogledu priznavanja, odnosno nepriznavanja svojih međusobnih gledišta. To je bio veliki izvor sukoba. Tome se velika odgovornost može pripisati kako sadašnjim protagonistima, tako i njihovim inspiratorima, književnicima, ideolozima i vladarima. Nakon dramatičnih stoljeća, a posebno decenija na prostorima zapadnog balkana (ex. Jugoslavije), u školama i na univerzitetima uče se različite historije, različitih prerogativa i izraza kojima se pojedini dijelovi stavljaju u isključivu važnost. Ta važnost se odnosila na blažije vidove pulsiranja nacionalne superiornosti do radikalnog, čak i destruktivnog odnosa prema drugima kao rezultatom historijskih procesa. To ne mogu biti samo jedan za drugim uzroci sukoba, već i jedan za drugim dopunski fragmenti viđenja tih događaja u historijskim dokumentima kojima će se iznova akumulirati inferiornost jednih prema drugima u budućnosti. Stvaranje što različitijih viđenja vode u nova i okrutnija po istinu u njenom nastojanju da se afirmira među onima kojima razum kontrolira emocije, a emocije kontroliraju sve faktore koji je mogu zloupotrijebiti.
Istina je osnovna vrijednost historije
Dva, tri ili više različitih diskursa o jednoj oblasti, po pravilu vode pravilnom riješenju, jer se sva daju logički i višestrano provjeriti. Tako dolazi do tačne formule. Historija nije oblast te vrste, ali je kao i u svakoj neophodan širi pogled na aspekte koji se tiču svih procesa koji se u njoj tumače. Ne može jedna strana, u ovom slučaju jedan narod tumačiti svoja stajališta na temeljima nikad ne utvrđenih dokaza o događajima, niti se s druge strane ta strana smije upuštati u odlučno nepriznavanje istih u odnosu prema drugima. Niti se smije nametati, niti umanjuvati na štetu drugoga. Dakle, u segmentima međusobnih odnosa, niti jedna strana može drugog deklarirati sama, niti u ime druge strane, niti taj odnos može biti ispravan. Naročito se ne smije gledati na historiju iz svog okoliša, već i globalno, tj. onako kako su je mogli drugi vidjeti, onako kako su je opisali dalji susjedi iz evrope i svijeta, nepristrasniji, jer nepristrasnost je jedan od ključnih elemenata za utvrđivanje istine. Ključni princip prema kojoj se treba kretati zajedničko utvrđivanje historije je princip istine. Istina u kojoj je pravda – pravda, a nepravda – nepravda, jedina je koja se može priznati. Na taj način se greške iz prošlosti neće uzimati za vrijednosti na kojima se održava poštovanje historijskih ličnosti i događaja, niti se žrtva priznati plijenom, kao što se ni sve neljudsko priznati ljudskim.Provjerama najvalidnijih dokumenata i relevantnih pokazatelja zaobići će se sve nacional-šovinističke i vjerski neutemjeljene pobude na koje su jedni narodi pozivali na osnovu predanja svojih predaka, čiji se stavovi u mnogome ne podudaraju sa realnošću. Historijske anomalije prožete kroz svijesti masa koje svojim navijačkim mentalitetom hrle pod svojim zastavama, često su one koje su bez ikakve provjere prisutne i često su njihovi sljedbenici zbog svojih labavih stavova bili spremni druge uništiti. Zato se svaki izvor nepostojećeg neprijateljstva mora ukinuti, a onaj kao izvor ranijih sukoba priznati kako bi se spriječila generalizacija krivice i uzrok bio priznat uzrokom.
Nije izbjegavanje historije put ka miru. Put ka miru je susret historiji.
Susret spaja. Susret vodi dijalogu. Ne može se izbjegavanje susreta nazivati izbjegavanjem sukoba. Takvi odnosi ne vode miru, jer sprečavaju osnovnu mira – dijalog o miru. Ukoliko se susret odnosi na susret nakon sukoba, on se odnosi na dijalog o miru, ali na dijalog o utvrđivanju izvora sukoba i iznalaženjem modela njegovog trajnog uklanjanja.
AUTOR – Dženis Šaćirović
Istaknuta slika: Created by Marija Juza and Nikola Djurek
