Dženis Šaćirović: Zapažanja, razmišljanja i komentari (V dio) – Oligarhija i svijest mase

Kolumne

ZAPAŽANJA, RAZMIŠLJANJA I KOMENTARI (V DIO) – OLIGARHIJA I SVIJEST MASE

  • Medijski prostor, konkretno sadržaj na televizijski ekranima, može da se kreira prema društvenim potrebama ali i nametanjem “potreba” za određenim sadržajima. Godinama se u na ovim prostorima govori o tome kako, najprije tzv. “sapunice” i rijalitiji “zaglupljuju” ili “zamajavaju” društvo. Ne treba izuzeti namjeru televizijskih produkcija koje prateći društvena kretanja, aspektom komercijalizacije, ili dirigovanih sklonosti od strane političkog ili kakvog drugog miljea žele stvoriti poredak od ljudi koji će biti zamajani oko nebitnog i degradirajućeg. Niko do sada nije “natjeran” da vrijeme provodi uz te sadržaje. Onaj čija ličnost i duhovni senzibilitet imaju potrebu da se samozamajava i samodegradira, provodiće vrijeme uz takve sadržaje i to je njegovo pravo. Onaj koji osjeća potrebu da bez posebnog razloga mora provesti određeno vrijeme kraj tv-a, on je meta “namjera” ili “teorija zavjere”, kako god. Međutim, postoje ljudi koji svoje slobodno vrijeme koriste na svoj način, pa ukoliko (navedeno na prostom primjeru) u udarnom ili nekom slobodnom terminu ne naiđu na određeni sadržaj, svoje slobodno vrijeme iskoriste čitajući neku dobru knjigu ili se bave aktivnostima koje oslikavaju identitet njihove ličnosti. Danas mediji/televizije “nude svašta”, ali ipak sve ostaje na nivou ponude – nema prisile.

 

  • Ko sam sebe “umanji”, ostaje “mali”, a ko sam sebe “uveća”, ne postaje uvijek “velikim”. Mjera zasluživanja poštovanja nije mjera pokornosti, kao što ni samouzdizanje nije mjera zasluženog. Postoji sistem vrijednosti koji nije saglasan sa onim što ne trebaš biti i sa onim što nijesi – dva ekstrema pogrešnog identiteta.

 

  • Postoji puno podjela ljudi. Glavna podjela je: ljudi se dijele na jake i slabe. Oplemenjeni ljudi vjerom, dobrotom, znanjem, hrabrošću, moraju biti jaki da bi te vrijednosti mogli nametati, širiti, ali isto tako i uspijeti očuvati ih trajno za sebe. Iskušenja slabih sastoje se u tome što ni sami nisu kadri opstati. Kada zlo ima snagu na svojoj strani, sila inercije ga gura naprijed, uzbrdo, logično i nelogično, ali ide i pustoši sve pred sobom. Zato, primarna osobina mora biti snaga. Snaga suprotstavljanju, snaga borbe i snaga ostvarenja. Čovjek mora posjedovati sve resurse. Vrijeme to zahtjeva. Iskušenja opstanka to zatijevaju, a opstaju samo najjači.

 

  • U postdiktatorskom dobu anarhije političkog pluralizma, izmiješane ideologije i birokracije, postoje određeni fenomeni koji su posljedica totalitarnih vlasti iz prošlosti, koje su utjecale na manjkavosti političkog rezonovanja svih slojeva društva. Društva naviknuta na “čvrstu pesnicu” sistema još uvijek mazohistički pothranjuju svoju svjest, gledaju na pojedince u politici kao na ljude kojima sama funkcija rukovođenja društvenim egzistencijama im daje za pravo da budu kakvi jesu, bez postavljanja pitanja zašto, i zbog čega su tu gdje jesu. Niti se postavlja pitanje zašto pojedini ljudi postoje u politici, niti se posvijećuje dovoljno pažnje njihovim postupcima. Masa koja je egzistirala pod totalitarnim režimom, pod utjecajem prisilnog amnestiranja vlasti, sada sama amnestira vlast po mazohističkoj navici. Čak, u svijesti ljudi preovladava riječ “vlast” koja označava posjedovanje, a sama politika se shvata kao profesija. Ljudi zaboravljaju jer ih je stari sistem tjerao da zaboravljaju. I na kraju, ljudi prepuštaju jer su navikli da prepuštaju.

 

  • Loš politički opus i ambijent nastaju i razvijaju se iz dva pravca: prljanjem političkog polja od strane prljavih političara i haotičnog stanja masa koje će ih glorificirati. Politiku prljavom čini prljav čovjek, a na talogu prljavštine ga održava ili demoralizirana masa ili masa pomjerene, devastirane svijesti.

 

  • Psihologija i reagijanje mase počiva na pogrešnim temeljima, pa su se zato “liderske škole” iz biblioteka, filozofskih i političkih škola, premjestile u kozmetičke salone i cirkuse. Sve audicije za paradiranje, imaju za cilj da se budući političar pri namjetanju svog programa ponaša kao vješti i lukavi prodavac na pijaci: nije bitno šta prodati, već prodati.

 

  • Postoji jedan zanimljiv politički fenomen: svaka oligarhija, kako vladajuća, tako i ona u pokušaju (sui generis varijanta umišljenih spasilaca društva), puca onda kada je njen “(a)moral” najjači. Uglavnom su se najgori rezultati izbora, koalicija i postkoalicija događali onima čiji su matematički proračuni bili “unaprijed plodotvorni”. Postoje dva razloga koji kvare sve rezultate političkih digitrona, i to su: prvi – oholost oligarhije (stvaranje statusnog jaza između oligarhijskih struktura i masa); i drugi – put u krajnost mišljenjem da granica naivnosti mase ne postoji (obmanjivanje-princip “pusti istu traku” ponovo).

 

  • Naivnost je povremena uloga mudrih. Poslije svake uloge “naivnih” nastaje prasak pred očima uvjerenih. Najveća slabost čovjeka je odsustvo straha od “naivnih”. Naivan po odluci stvara moć za drugoga, naivan po ulozi – ruši tu istu moć.

Tako su propale mnoge oligarhije.

 

  • Postoje ljudi koji zaslijepe lukave, pa im lukavi pruže priliku. Pomislit će se: lukavi to ne bi smjeli raditi. Ali, isto tako, ne bi smjeli im ne pružiti priliku jer će je oni sami svakako stvoriti. Dati im nešto je mudrost veća od one ne dati im ništa. Ali, još je veća mudrost dati im ono što će im bar neko vrijeme okupirati pažnju i umanjiti ambicije. Uglavnom je riječ o ljudima na koje provincijske primitivne oligarhije uglavnom i ne obraćaju pažnju. Odlustvo mudrosti, put je do propasti.

 

  • Postoje ljudi koji bi ako im daš “malo” – zadovoljili se mnogo. Ali, ako im ne daš to “malo” – oni požele mnogo. Takvi ruše sve. Takvi dobijaju sve. Inat, prkos, želja za jačanjem, napredovanjem te osobe, ili šta već, dovede vas u situaciju da se jednog dana gorko pokajete zbog svoje greške. Historija je puna grešaka i puna loših procjena.. Pepoznati takve i dati im to “malo”, nije mudrost, već potreba svih oligarhija.

 

  • Moć ne iskorijenjuje strah. Moć donosi strah od gubitka moći. Moć se ne stiče strahom, ali se na strahu oslanja. Prepoznati nečiji strah, znači prepoznati stubove na kojima oslanja svoju moć. Velika moć – veliki strah. Veliki strah, velika mogućnost za manevar protiv moćnika.

 


AUTOR – Dženis Šaćirović