Dženis Šaćirović: 20 poruka protiv apsolutizma i porobljavanja

20 PORUKA PROTIV APSOLUTIZMA I POROBLJAVANJA

• Oni koji su pošli popravljati svijet, a nisu pošli od sebe, pokvarili su ga.
• Riba koja prespava u plitkom, rizikuje da se probudi na pijesku. Čovjek koji prespava tiraniju, rizikuje da se probudi u paklu.
• Moć je u mogućnostima ostvarenja vlastite volje, a ne u zaštiti od tuđe. To je istina koju čovjek, koji za sebe misli da je običan, nikada nije shvatio. Paradoksalno je da slobodan čovjek sebe smatra običnim, zato što nema fizičku zaštitu, ogradu od 5 metara i kontrolirano kretanje. Taj obični čovjek nije dokučio da je on taj koji ovog drugog drži u tom stanju. On drži tog jadnika, kao roba stanja i poretka, ali i kao taoca vlastite volje. Onoga trenutka kada to shvati, stvari će mijenjati uvijek kada to poželi.
• Svijet je na koncu XX. stoljeća, vjerovao da će posljednji, ali i jedini opravdani apsolutist i diktator ovoga svijeta biti stočar. To je značilo da apsolutist i diktator više nikada neće vladati ljudima, već isključivo marvom. Čak ni u fundamentu biološkog opstanka marve, tutor ne igra ulogu, jer je povijest opstanka marve bez tutora daleko duža od povijesti “brige”, ili eksploatacije nad njom. Međutim, čovjek svoju povijest ne pamti i rado se prepušta ropstvu.
• Apsolutizam se ne oslanja na ubjeđenju, jer se ono može promijeniti, već na strahu jer je on vječit. Apsolutist jedino mislećeg čovjeka ne može navući na strah, već na nesigurnost kojom manevrira. Slobodu mu oduzima datim hljebom, a za pohvalu ga kažnjava smrću, jer cilj je natjerati da se promijeni mišljenje, a zatim i izbriše šansa za pokajanje. Otuda je šansa apsolutizma u beznadežnom prepuštanju ljudi koji će vjerovati u njegov vlastiti ukus kao etički zakon, koji s druge strane trebaju potvrđivati nove žrtve.
• Čovjek koji se divi tiraniji, voli biti tiranisan. Taj nenormalni odnos čovjeka prema sili bez pravičnosti je platforma odobravanja vlastite poniženosti, robovanja i žrtvovanja. U takvom poimanju stvarnosti, čovjek svaku disciplinu ovoga svijeta vidi u sistemu prinude i represije, a slobodu poima kroz vraćanje oduzetog. To jeste bolest, ali čovjek koji joj pripada nije bolesnik, već nešto drugo. Mi, čak, ne možemo ni znati koja je to riječ, jer samo u paklu njome prokleti se služe.
• Gorih su deset godina diktature, nego sto godina anarhije. Za svaku godinu provedenu u ropstvu, potrebno je deset godina za oporavak i detoksikaciju svijesti.
• Apsolutisti se patološki plaše mislećih ljudi, pa zato silom, ili ugrožavanjem egzistencije nastoje nametati apsolutizam. Oni nameću tako najsuroviji oblik borbe biologije i duha.
• Sila nije argument, niti oruđe argumenta. Da je sila dio bitosti, filozofija bi ju je davno uvrstila u gnoseološke kategorije. Od nje se ne uči, jer je ona posljedica, zato imamo historiju koja nas ne uči ničemu drugom do anarhičnim odnosima silnika. Iz toga proističu samo neljudska praksa i dehumanizirani čovjek koji brzo zaboravlja blagostanja.
• Da bi pojedinac postao slobodan, mora zakopati riječ “gazda”. Da bi jedan narod postao slobodan, mora zakopati riječ “vlast”. Da bi za sve postojala sloboda, mora proklijati riječ pravičnost.
• Razlika između šefa i mentora je ta što će vas prvi naučiti da budete idealan radnik, a drugi da budete ne tako idealni, ali da budete poput njega, radite što on radi, imate sve što on ima i živite identičnim životima vrlo brzo. Zatim, jednoga dana, naučeni ste biti i vi nekome mentor, a ne šef. Ako se ne bojite, bićete mentor, kao što se nisu bojali ni vaši mentori. Ako se bojite, hranićete svoj strah naređivačkim sklonostima i bićete antiprogresivna strana ovoga svijeta. Krug progresa počinje sa buđenjem i osposobljavanjem preduzimljivačkih kapaciteta kod onih koji uče. Na koncu, šefovi se ne biraju, oni mogu biti bilo ko i moraju vam biti nebitni, jer međusobne relacije moraju biti identične. S druge strane, mentori ne mogu biti bilo ko, pogotovu ukoliko ne želite biti/postići bilo šta. Mentor vam, prije svega, mora biti prijatelj, ali i vi njemu, jer relacije moraju biti identične. Sve ostalo je stvar vaše želje da učite i dostignete svoj cilj da budete na istoj ravni. Jedina stvar koja predstavlja razdjelnu liniju između ova dva svijeta jeste znanje koje ubija strah, kod onih koji nekoga uče i kod onih koji žele biti naučeni, jer i jedni i drugi znaju da na tronu ima mjesta za sve, a da je znanje odgovornost i da na to Bog najstrožije poziva
• Paskalov pogled na građanski moral: ,,Ako ste vojvoda i pošten čovjek, učiniću ono što sam dužan spram jedne i druge vrline. Neću vam odbiti učtivosti koje zaslužuje vaša vojvodska vrlina, niti poštivanje koje zaslužuje vrlina čestitog čovjeka. Ali, ako ste vojvoda, a niste pošten čovjek, opet ću vam učiniti pravdu; jer ukazujući vam spoljašnje poštivanje koje vam je ljudski poredak propisao na rođenju, neću propustiti da prema vama osjetim unutarnji prezir koji zaslužuje niskost vašeg duha.” (Blez Paskal, Tei besjede o velikašima, Druga besjeda, str. 17.)
• Da bi u politici mogli da budete dosljedni – da radite i govorite po svojoj želji, ili da istrajavate na nekoj političkoj platformi, morate biti potpuno finansijski neovisni od politike, dakle, da vam politika ne omogućava nikakve lične finansije i da na njih iz kog drugog razloga ne može da utiče. Politika vam ne smije donositi niti jedan jedini dinar, niti ga ugroziti, ako želite da budete istrajni u svom uvjerenju. Graditi vlastiti finansijski i karijerni sistem neovistan od politike i odvojiti ga od politike, znači uspijeti biti kvalitetan pojedinac u politici, u svojstvu rasterećenog pojedinca na polju društvene angažiranosti i pomoći.
• Ili si igrač, ili igračka. Prvo biraš, za drugo možeš biti izabran. Za prvo se boriš, drugo ti se nudi. Život je stvar izbora između ova dva puta.

Ničeov pogled na političku povodljivost: ,,U samom čovjeku je nesavladiva sklonost da dopušta da bude varan i kao začaran je srećom kada mu rapsod pripovijeda kao istinite epske bajke ili kada pred njima na pozornici glumac igra kralja kraljevskije nego što je to u samoj zbilji.” (Fridrih Niče, Knjiga o filozofu, Str. 102.)

• Oni koji se ne pomjeraju, lahka su meta. Nepomičnost je vrlina samo kada ste u zasjedi.
• U razvijenim zemljama, ekonomija vodi politiku. U nerazvijenim, politika vodi ekonomiju. Razlika: prve vode naučnici i eksperti, druge vode delegirane neznalice i povlašćena kasta.
• Intelektualac se ne rađa, niti se stvara, već se formira. I to sam se formira u svom slobodnom osobnom i etapnom procesu formiranja. To ne shvataju vinovnici društvenih laboratorija. Njihove težnje su uzaludne, kao što je uzaludna težnja da se mokrim barutom upali vatra.
• Strah od znanja dovodi čovjeka do jednog ekstrema, a to je da misli da je idiotima najljepše jer ne znaju. Isti taj čovjek ne zna da neznanje ubija. To je jedini ubica koji mu je sve bliži što se više udaljava od njega. Bježati od znanja, znači i dati neprijatelju nož u jednu ruku, a drugu mu vezati lancem za svoje obje.
• Rad na sebi je rad za opće dobro. Ko tomu stremi, taj je odavno počeo od sebe. Kvalitetan pojedinac je reprezent svoje porodice, rodbine, komšija, prijatelja, i na koncu svojih poštivalaca, koje jedino kao takav može da stekne. A onda se i masa vrijednih ljudi ako se diče vrijednošću i doimaju autoritet vrijednog pojedinca, iz povjerenja i poštivanja je spremna da pođe za njim. To je zato što prepoznaje rad za opće dobro. Moralnost, učenost, ljudskost i svi stilovi i načini života koji usavršavaju ove vrijednosti, kada dobiju pravu formu i obris držanja, ponosa i dostojanstva, rađaju jedan nenametljiv, ali nepokorljiv autoritet koji poštuju ljudi.
• Kultura antiapsolutizma – to je kultura opstanka.

AUTOR – Dženis Šaćirović