Edhem Mulabdić

Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862. godine. Tu je završio mekteb i ruždiju i nakon toga zaposlio se kao činovnik. Godine 1887. Mulabdić upisuje Učiteljsku školu u Sarajevu i po njenom završetku odmah dobija posao u Brčkom. Odatle biva premješten u Sarajevo, gdje radi kao nastavnik u Darul-mualimminu, u muslimanskoj vjeroučiteljskoj školi. Od 1899. do 1902. godine obavlja dužnost prefekta konvikta Učiteljske škole, a od 1902. do 1910. predaje na Šerijatskoj sudačkoj školi. Od 1911. do 1917. bio je nadzornik osnovnih škola, a od 1917. do 1923. je u upravi Muslimanske osnovne i Više djevoja čke škole. Od 1923. do 1929. je narodni poslanik na listi JMO. 6. januara 1929. godine je penzionisan.

Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićema pokreće list ”Behar” 1. maja 1900. godine (urednik lista od 1901-06), a 1903. godine osniva i društvo ”Gajret”.

U svom dugom životu bio je prije svega prosvjetitelj, a onda i uspješan književnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na književno stvaralaštvo. Roman ”Zeleno busenje” slovi kao najznačajnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bošnjački roman. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali neosporan dokument za izučavanje tog dijela historije. Budući da je Mulabdić i prvi bošnjački novelist, ne smijemo zaobići zbirku novela ”Na obali Bosne”. Mnoštvo članaka i didaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili u njima sarađivao. Zbog kontakata sa vođama NDH, bio je izopćen, poslije Drugog svjetskog rata mu je suđeno, te je ostao i bez svoje penzije. Umro je u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Danas je Mulabdić lektirski pisac i pomalo mu se vraća značaj koji je imao za razvoj bošnjačke kulture i prosvjete. Maglajska manifestacija ”Mulabdićevi dani kulture” u cijelosti je posvećena imenu i djelu ovog značajnog književnika.

Prvim književnim radovima javlja se u Bošnjaku Mehmed-bega Kapetanovi ća Ljubušaka, da bi od 1892.do 1894. bio odgovorni urednik. Urednik muslimanskih kalendara Bajraktar (1894) i Mearif (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (Čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžičem) muslimanskog časopisa Behar (1900) kojeg je uređivao od 1900. do 1906. Jedan je od osnivača Islamske dioničke štamparije (1905), odbornik društva Gajret (1903) i jedan od prvih urednika lista Gajret (1907). Sudjeluje i u osnivanju muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica (1923), urednik je istoimenog kalendara i pokretač časopisa Novi behar (1927). Jedan je od urednika lista Pravda, glasila JMO, a pet godina je uredivao i istoimeni kalendar.

Umro je u Sarajevu 29. januara 1954.

Edhem efendija Mulabdić, po kome imena dobiše davno poslije škola i biblioteka; nije se smjelo prije, vele osuđen bijaše zbog verbalnog delikta; da zapamtiš i ne zaboraviš Edhema Mulabdića. Moralnu obavezu dajem sebi u nadi da će nekoliko mlađih naučiti nešto o ovom velikom čovjeku, kojeg izgleda samo pamte po lektiri koju prelistaše u srednjoj školi, pa ću napisati nekoliko rečenica o Edhemu efendiji Mulabdiću.

Edhem efendija rodio se u Maglaju 1862. godine, neki vele 1864. drugi opet 1865, ranije se prezivaše njegova porodica Kuršumlić po džamiji Kuršumliji, gdje njegovi preci bijahu imami. Prezime Mulabdić naslijediše od djedovog brata ili bratića po imenu Mula Abdija. Mekteb i ruždiju (svjetovna, državna srednja četverogodišnja škola predviđena turskim Zakonom o obrazovanju iz 1869) završava u Maglaju.

Otac Selim bijaše porezni službenik, a majka Nur-hanuma koju ubiše pljačkaši nakon okupacije Maglaja od strane austrougarskih četa, u borbama mu gine stariji brat Mehmed a mlađi brat Đulaga biva ranjen. Poslije ovakvog razvoja događaja okupirala ga je ideja da iseli u Tursku, ali brat ga od toga odvraća. Uz pomoć i podršku načelnika Mustaj-bega Uzeirbegovića 1887. godine odlazi u Sarajevo i upisuje Učiteljsku školu, koja je radila zajedno sa Narodnom osnovnom školom na Bembaši.

Prvi posao dobio je 7. novembra 1890. u Brčkom i tu ostaje godinu dana. U to vrijeme u Sarajevu počinje saradnju sa Mehmed-begom Kapetanovićem, pokreće politički sedmičnjak Bošnjak (list namijenjen Bošnjacima na bosanskome jeziku, koji propagira ideju bošnjaštva i bosanskoga jezika). Prvog januara 1892. premješten je u Sarajevo na Darul-muallimin (učiteljska škola za muallime) i tu ostaje osam godina predajući bosanski jezik, historiju i zemljopis.

Godine 1893. izdaje svoju prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, uređuje Bajraktar, kalendar za muslimanski svijet za godinu 1894, a potom dvije godine uređuje kalendar Mearif. Kruna njegovog književnog rada bio je roman „Zeleno busenje“, koji izdaje Matica hrvatska 1898. godine. Pokreće porodični list Behar sa grupom bošnjačkih književnika, a prvo izdanje izlazi 1. maja 1900. godine. Uz bogat i raznovrstan književni rad, Mulabdić je iste godine spremio i položio u Zagrebu poseban ispit za nastavnika građanskih škola.

Sa Darul-muallimina Mulabdić je premješten 1899. godine u Učiteljsku školu u Sarajevu, na mjesto prefekta njezina internata i nastavnika, a od 1902. do 1910. godine u Šerijatskoj je sudačkoj školi, gdje radi kao ekonom, administrator i nastavnik bosanskoga jezika, historije i zemljopisa.

Matica hrvatska 1910. godine objavljuje njegove prve pripovijetke u posebnoj knjizi pod nazivom „Na obali Bosne“. Kao kandidat Maglaja na listi JMO-a (Jedinstvene muslimanske organizacije), Mulabdić je tri puta biran u Narodnu skupštinu u Beogradu 1923, 1925. i 1927. godine. Od 1923. godine angažira se na osnivanju Bošnjačkog kulturnog društva „Narodna uzdanica“. Od 1933. do 1945. godine „Narodna uzdanica“ izdaje kalendar pod istim imenom, a priloge uređuje Edhem efendija Mulabdić. U ovom periodu doživio je ličnu tragediju kada mu u Bihaću umire sin jedinac Ešref.

Na osamdesetu godišnjicu života i rada u Sarajevu se izdaje dopunjeno izdanje Zelenog busenja iIzabranih pripovijesti. Nešto više od godinu dana nakon toga, ni kriva ni dužna, bacaju ga u potpunu nemilost, zaborav i socijalnu bijedu.

Najprije je zatvoren 4. maja 1945. godine, a zatim osuđen na pet godina zatvora. U martu 1946. godine amnestiran je i oslobođen. Ali od tada pa sve do smrti 1954. godine Edhem efendija Mulabdić bio je žrtvom jedne ideologije koja nije praštala „verbalni delikt“, pa makar on bio počinjen i prije njenog dolaska na vlast. Zabilježeno je da je Edhem efendija Mulabdić umro u bijedi, a da ga je posljednjih godina izdržavao Hamdija Kreševljaković.

Edhem efendija Mulabdić umro je 29. januara 1954. godine, a vijest o njegovoj smrti objavilo jeOslobođenje tek 5. februara. Nakon što je prošlo pedeset godina od njegove smrti, u periodu od 28. januara pa do 5. 2004. godine nijedne dnevne ni sedmične novine koje izlaze u Sarajevu nisu objavile čak niti jednog retka u rubrici Dogodilo se na današnji dan niti na jednom skupu nije spomenut Edhem efendija Mulabdić.