Edib Šaljić: Nijesu oni stranci, to su naša braća

Par riječi o dijaspori Sandžaka

Piše: Edib Šaljić

Iz tih pitomih i Sandžaka željnih očiju koje dolaze ovih dana u svoj rodni kraj isteklo je bezbroj toplih suza dok su se rastajali sa roditeljima iduću trbuhom za kruhom. Njihov umor ”na privremenom radu” uvijek otjeraju misli na vrijeme kada će doći u svoj Sandžak, u svoju kuću, kod svoje braće.

Ne nijesu oni ”dijaspora”, nijesu oni ”stranci”, nijesu ”gastarbajteri”, ”bauštelci”… to su naša braća! Braća za koju zaboravljamo da im veliki hajir viđaju naši trgovci, mnoge sandžačke familije, to su ljudi koji su uvakufili sebe da bi pomogli onima koje su ovamo ostavili: roditelji, braća, sestre, rođaci, komšije…

Ne treba da nam smetaju saobraćajne gužve u našum malim sandžačkim kasabama kada oni dođu, nijesu oni krivi za nedostatak parkinga, a i ovi postojeći parkinzi su njihovi koliko i naši. Ne trebamo zaboraviti da bi nam naš Sandžak bio u mnogo većoj ekonomskoj krizi da nam nije te braće koja žive sa željom da se vrate ovdje, da makar penzionerske dane prožive ovdje i da se ukopaju u sandžačku zemlju.

Kada ih sretnemo nasmijmo im se, zagrlimo ih i ako ih čak i ne poznajemo lično, jer tamo gdje su oni nema toplih sandžačkih zagrljaja, tamo se ne govori očima i osmjehom, ne voli dušom i ne grije srcem, oni samo to od nas traže, dok mi od njih dobijamo ono što dosta često njih tamo zdravlja košta, oni štede da bi nama donijeli i ostavili.

Braćo naša, hošgeldiniz u svoju kuću, u svoj Sandžak, kod svoje braće Bošnjaka.