Emina Jusufović: Katarina

Bosna i Hercegovina

Kraljica je odlučila da se vrati. Odluku je donijela jedne olujne noći, kada više nije mogla podnijeti zvuk snažnih udaraca talasa u potporni zid palate.

Privid je bio da je odluka donesena baš u tom trenutku kada je iznenadno i hitro skočila iz kreveta i svojom nježnom ručicom snažno zalupila prozorsko okno. To je samo bio vrhunac, ona sitnica koju je čekala stoljećima, ono kada se više nije moglo.

Talasi su bili izgovor, a odluka je u njoj sazrijevala kao mlada voćka u proljeće, te bi se svake jeseni gasila, čekajući ponovo zrake sunca, ali nikada ne odustajući od života. Dugo je ona premišljala o toj odluci, češljajući svoju bujnu crnu kosu, često bi zastajala držeći pozlaćenu četku u vazduhu kao isukani mač, mrštila se, izbacujući u prvi plan sitne bore na konturama svoga lijepog lica. Uvijek je u njoj bila prisutna ta misao o povratku, na nju bi se često nadovezivalo mnoštvo drugih, bitnih, manje bitnih, ponekad smiješnih razmišljana, ali misao je nikada nije napuštala, i nijedan novostečeni dojam nije mogla doživjeti bez onih starih, koji su uvijek nadvladavali.

Živeći tako opčinjena dojmovima, nikada nije izgubila želju za povratkom niti pronašla volju za ostankom. Tu, gdje je boravila stoljećima, sve je bilo je prelijepo, bila je to magična zemlja čarolija, ljudi su bili susretljivi i izuzetno ljubazni, odnosili su se prema njoj onako kako i zaslužuje, kraljevski. Šili su joj po naruđbi haljine, kupali je mirisnim vodama, pjevali pred njom najljepše serenade, recitovali velikane poezije, najveći umjetnici su prenosili njenu ljepotu na platna, stalno nastojeći da joj izmame osmijeh na licu. I, iako je to sve ona uzimala kao duhovito i prijatno, nekako nikada nije mogla da se nasmije ono razdragano nego samo ukočeno, bez emocija, po dužnosti, kraljevski. Bila je okružena bogatstvom i laskavim ljudima, svaka njena želja bila bi ispunjena dok trepne okom, ali ona je stalno imala taj osjećaj, zbog kojeg se ničemu nije mogla nasmijati, imala je osjećaj da joj nešto bitno fali. Palata je ležala blizu mora, svaku noć su je budili šumovi talasa, i ona bi, ne propuštajući nijednu noć, ustajala i otvorala prozor. Pred njom bi se pružala ta nepregledna ravnica, sa samo pokojim bijednimbrežuljkom, uglavnom ispunjena velelepnim građevinama stvorenim rukama najvećih arhitekata. Nekada joj se činilo da je najviše ta ravnica guši. Uvijek je pogledom tražila barijere ispred oka, tražila je planine, prizivala u sjećanju njihov snažni zagrljaj, nikako nije podnosila ta ravna polja. Često bi joj se činilo da začuje klokot hladne vode divljih rijeka.

Svi su u toj divno uređenoj i magičnoj zemlji bili previše ljubazni i previše tihi za nju.

Buka joj je falila, ta grlata vika njenih sunarodnjaka. Sa sažaljenjem je gledala mršava pleća tih tihih ljudi, nesvjesno ih upoređujući sa goroštacima svojim. I žene su joj bile, iako sređene i ispeglane, vrhunski našminkane, nakinđurene, u najskupljim toaletama, nekako vještačke. Nijedna joj ne bijaše lijepa. Pa, i ona naljepša među njima bila je naspram djevojaka, ljiljankih njenih, otužna. Gledajući udvarače kako se lome oko njih, s podsmijehom je izgovarala tiho

– Kada bi vam samo jednom bljesnule one jarko plave oči i uplela vam se ruka u pletenice crne debele kose, svi bi vi zavijeka pamet izgubili.

Ne mogavši više gledati sve to, a i osjećajući da je kucnuo čas, odlučila je da se vrati. Kraljica je znala da samo jednom može posjetiti svoju zemlju, to su joj obećali kada ju je morala napustiti. Posjet može trajati od izlaska do zalaska sunca ili od zalaska do izlaska sunca, jedan dan ili jednu noć. Da li će biti dan ili noć, imala je pravo izbora. Bila je noć. Dugo je ona čekala tu noć! Čekala je stoljeća da krene, odlagala je put jer se tako imala čemu nadati, znala je da poslije tog puta nade više neće biti. Znala je da čovjek bez domovine nije više čovjek, samo oblik, samo sjena na putu. Ništavilo bez utočišta.

 

Ne čakajući više ni trena, s osjećajem da bi svaki tren bio vječnost, valjda zato što je vječnost već bila iza nje, nesaglediva vječnost čekanja, pozvala je njenu obaveznu pratnju, određenu joj po dolasku u magičnu zemlju. Sazvala je vile, vilenjake, dobre i zle, pajace i sluge, vidovnjake i magistrante, zabavljače i udvarače, dvorske dame i metrese, i rekla

–Večeras idem kući!

U velikoj sali, ispunjenoj žamorom nezadovoljnih ljudi, naprasno probuđenih iz sna, zavladao je tajac, muk bez šuma, ona tišina koja uvijek naslućuje velike događaje. Svi su zurili u kraljicu, prve su se snašle vile. Počele su letjeti, kao leptirice, oko njene glave, žuboreći usnama tiho, ali odlučno – O, kraljice naša milostiva, bit će da Ste loše snili, pa Ste evo i nas uzbunili. Ništa zato, nije strka, oprostit ćemo, čemu frka!

Nego, hajmo svi sad u krevet leći, sutra ćemo kolač peći, zaboravite loše snove, kakve kuće trice, dvice, sve je ovdje, o, kraljice!

Jednim zamahom ruke, otjerala ih je od svoje glave, a one se brzo povukoše, uplašene oštrinom njenog pogleda. Vidjevši da vile izgubiše bitku, uletješe vidovnjaci, mudro, smjelo, unaprijed ubijeđeni u pobjedu razuvjeravanja. S njima se uključiše svi, jer niko nije htio da ide s njom u tu zemlju daleku, o kojoj puno čuše ali je nikad ne viđaše, iako su svi znali da će takav dan svanuti ilinoć omrknuti. Zato su svi ulagali najveće napore, samo da je odvrate. U dvorani se digla velika gužva, neki su letjeli naokolo, neki plesali, jedni su klečali, i gotovo svi su govorili u glas.

Kraljica je tokom čitave te lude predstave bila savršeno mirna. Nudili su joj blago egipatskih riznica, španske sehare zlata, mudrost grčkih bogova…

Gledala ih je prezrivo, žezlom udarila čvrsto u pod, i ponovila – Večeras idem kući!

Jačina njenog glasa prekinula je u isti mah sve aktivonsti tih pohmanitalih stvorenja, zatim su se, kao po dogovoru, poredali u redove, spuštenih glava, svjesni da im druge nema nego na put da se spremaju. Oni, najoptimističniji, nadali su se da će, bar, krenuti ujutro i, znajući da do jutra ima još mnogo da se čeka, držali su se za tu posljednu slamku, misleći da će ona, ipak, kada grane jarko sunce, odustati. Njhove slabe nade bile su brzo prekinute, kraljica je zamahnula plaštom  i s nekim veličanstvenim, natprirodnim glasom, koji niko od njih do tada nije čuo iz njenih rumenih usana, izgovorila – Krećemo odmah, ponesite ko šta stigne, ne može se više čekati, ni tren, ni tren…

Oni su se opet uzbunili, tražili su krila, napitke, čarobne kape, željezne maske, sada nije bilo okolišanja, svi su žurili, vidjevši da je vrag odnio šalu. U tili čas, dok se pola njih nije ni okrenulo kako treba, sjedila je kraljica u vatrenoj kočiji, držeći svojom vlastitom rukom bič, spremna da zamahne, da jednorog poskoči, a kočija poleti u noć. Još jednom je pogledala iza sebe i, iako vidjevši da nisu svi tu, zamahnula je kroz vazduh, ne čekavši više nikoga.

Kočija je zahroptala, i ona iznenađena poslije stoljetnog stajanje, teško se u prvi mah pokrenula, ali ubrzo je kao munja sijevnula u svoj svojoj silini, i nestala u noći.

Oni, što su se ukrcali, uplašeni su se sagledavali između sebe, ne nalazeći hrabrosti da govore. Bili su iznenađeni promjenom na njenom licu, tom svjetlošću sreće što se spustila oko nje kao areol, vidjeli su da joj uglovi usana poigravaju i da se sudržava da zadrži strogi izraz lica.

To im je bila jedina utjeha, nadali su se, ako je nju zbog ovog puta tolika sreća zahvatila, koju kod nje nijedno čudo svijeta do sad ne izazva, mora da tamo nije tako loše, tako strašno.

Svi su se oni odreda plašili te zemlje daleke, i svim silama pokušavali kraljicu zadržati u sjaju i blještavilu, ali, dok je kočija letjela kroz mrak, morali su priznati da su poraženi.

Nekima se put učinio isuviše dalek, dok nekim kratak, prekratak, jer mislili su oni, da je ta čudna zemlja još dalja, puno dalja.

 

Kad im se pred očima ukazaše planine visoke, šume zelene i rijeke bistre, skoči kraljica i podiže ruke, da bi ih zatim brzo sklopila kao u molitvu, a jednorog pojuri još brže, još žešće, kao da i on osjeti tu silu što diže kraljicu na noge. Ostali putnici zbiše se čvršće u zajedničkoj drhtavici, pogledavajući na zemlju što se pružala ispod njih.

Svima njima učini se taj pogled u isti mah i veličanstven i zastrašujući, i oni sklopiše oči, nemajući više snage i hrabrosti da dostojanstveno sagledaju gdje dođoše.

Al´ ih ona razdrma, ponovo onim veličanstvenim glasom, koji je nadvladavao jačinu munje – Otvorite oči, otvorite! To je Hercegovina,evo je, tu je, zar ne vidite blještavilo kamena?!

Eno Blagaj, o, koliko sam ga puta snila… Gledajte, slobodno gledajte, eno, tamo je i Bosnae, raširila ruke, čeka da joj padnem u zagrljaj…Vidite li Neretvu, čujete li Drinu, i Una vas pozdravlja, tamo Sava huči smjelo, nazire se more plavo…eno, odronio se komad snijega sa Jahorine, da vam da znak da se ne plašite…Ljiljani su digli glave, iako im vrijeme nije, vidite li kako sjaje, kraljicu svoju da pozdrave! Vidite li, o, vidite li?!

Uplašeni putnici su ustajali, sada šireći oči, ne bi li ugledali bilo što od toga, ali su samo kroz gustu tamu nazirali obrise planinskih gromada i čuli preteći žubor vode, pa ih sve to, njeno ushićenje i slika pred očima, još više uplaši, te neki od njih počeše cvokotati zubima, moleći se u sebi za spas. Tako su dugo letjeli, iznad te čudne zemlje.

Zagledala je sve kutke, vraćajući se po bezbroj puta na pređena mjesta, kao da se ne može nagledati, kao da sagledava rajske vrtove, a ne splet divljih planina, rijeka i livada.

Kod trećeg ili četvrtog preletanja na njenom licu se poče ocrtavati tuga, neka bol koja je bila tako duboka da postade vidljiva i osjetna u svojoj težini. Njenim pratiocima je djelovala kao čovjek koji se prvi put suočava sa istinkom patnjom. Taj izraz tuge se razlikovao od one tuge u magičnoj zemlji, sada kao da je prelazio u srdžbu, u bijes.

Konačno, kočija se spusti na uzvisinu gdje su ležali ostaci kraljevskog dvorca.

Svi putnici su gledali u kraljici i čekali što će ona napraviti, da bi je slijedili. Niko od njih nije se usudio da nogom prvi stupi na tlo te čudne zemlje. Katarina je prislonila ruku na srce, i okretala se lijevo i desno, ne napuštajući kočiju. Putnicima se učinilo da to isuviše dugo traje, ali su zbog svog straha ostali mirni, pogleda uperenih u nju. Zatim je ona dostojanstveno ustala, lagano podigla desnu nogu i nekim blagim pokretom zagazila na zemlju.

Njenim saputnicima se činilo kao da se plaši da svojim pokretom ne naruši, ne slomi nešto, njima nevidljivo i nedokučivo. Oni su se zagledali u zemlji, pitajući se, da nije možda nečim zastrta, pa ona tako blago, s tolikim poštovanjem stupa na nju. Na zemlji ništa nisu vidjeli, osim njene tame i tvrdoće, ali su, ipak, i oni slijedili kraljičin primjer i lagano se iskrcavali. Kraljica je razdragano počelaširiti ruke i dolinom se prolomio zvonak smijeh sreće, koji nikada do tada od nje oni ne čuše. Odjednom, kao pozvani nekim jezikom bez šuma, ali razumljivim i snažnim, počešepristizati ljudi. Grnulo ih je sve više i više i vazduhom se prolamao šapat, to je naša kraljica.

Ljudi su dolazili sa svih strana, poznali su svoju kraljicu. Iz nje je izbijao ponos, stavila je na glavu krunu, sa ljiljanima zlatnim, koju njeni pratioci opet nikada do tada nisu vidjeli, pa su je zagledali sa svih strana, ali ne čudeći se, jer kod njih nije bilo više mjesta čuđenju.

Ono što posebno iznenadi saputnike iz vatrene kočije je bilo ponašanje tih čudnih ljudi.

Dolazili su u nekom oblaku razdraganosti, padajući na koljena i ljubeći joj skute.

Ponašali su se kao podanici, ali ne ponizno niti laskavo, već je iz svakog njihovog pokreta, pa i iz onog klecanja izbijao ponos. Ona ih je prvo razdragano posmatrala, svakog je zagledala, doticala rukom, unosila mu se u lice, pažljivo tražeći u borama kazivanja života.

Onda je nekako ljutito podigla ruku, a na njenom licu se ponovo pojavila ona tuga pomiješana sa srđbom. U isti mah žagor u narodu je prestao i oni se zagledali u nju, očekujućida joj čuju glas. Glas se prolomio – Narode moj, Ja, bosanska kraljica, Katarina Kosača, pitam vas, zašto ste se razjedinili?! Zašto mi zemlju vrijeđate i ljiljane gazite?! Pitam vas, da li će iko da odgovori?! Oštro je udarila žezlom u zemlju, a od udarca zadrhta i nebo i zemlja.

Dijelitese i neprijatelje primate, razočarali ste me! Ja vas volim, kao djecu svoju, kao sebe samu, vi ste krv moje krvi, vi ste vjera moje vjere, vi ste jezik mog jezika, jedino što više od vas volim je zemlja ova bosanska, a vi je ne pazite, na nju ne pazite!

Vaša najveća obaveza je bila da čuvate zemlju, vi ste je zaboravili! Kada sam je napustila i u kamenu tvrdom od muke premišljana, da li da krenem, rupu izbušila, poručila sam potomcima svojim, čuvajte mi zemlju, vratit ću se ja! Sada sam došla i tuga me neka obuzima, jer ne čini mi se da ste je dovoljno pazili! Svi su spuštali glave, postiđeni pred svojom kraljicom, svjesni krivice svoje. Ona je ponovo progovorila – Neću moći više doći, ali ću vas slijediti molitvom svojom, mislima čistim, ljubavlju majke, nemojte me ponovo iznevjeriti, jer sva blaga svijeta, vi niste ali ja sam vidjela, i kažem vam, nijedno ne vrijedi jedne praške ove zemlje bosanske. Moj boravak je kratak, zato ćemo sada pir pripremiti za zemlju našu, iako niste gosti dostojni!

Neki su je gledali sa suzama u očima i putnicima iz kočije se činilo da su svi do jednog razumjeli o čemu je zborila, te su se, u želji da se iskupe, svi grlili, ljubili, očima joj obećavajući da će dostojana djeca te njihove zemlje biti. Onda su užurbano počeli donositi slastice i pića, svi su iz kuća iznosili, činilo se sve što imaju toga trena, muzičari se nađoše, plesači zaplesaše, i nastade veselje, koje posjetioci iz magične zemlje ni sa jednim, na kojem do tada slaviše, nisu mogli uporediti. Čitava okolica je, za tili čas, bila okićena ljiljanima, cvijećem zlatne boje, te se, pri nekom iznenadnom pogledu, činilo da i to cvijeće pleše i savija se u odavanju počasti kraljici. Na oronulom dvorcu digli su se barjaci. A, ona je s ponosom, svakog časa, pogledavala na njih, na simbole njenog kraljevstva. Veselje je trajalo cijele noći, a pri prvim nagovještajima zore posjetiše kraljicu pratioci da mora da se krene prije nego grane čisto sunce.

Onda je sve utihnulo, i svi, kao s nožem zarivenim u srce, počeše se opraštati s njom.

Dugo se ona okretala i osvrtala, ne nalazivši snage da stupi u kočiju. Nabrala je buket ljiljana i privezala ga kožnom omčom kraj srca. Njeni pratioci, poslije svega što ih je snašlo, bili su zatečeni i počeli su da shvataju njenu tugu, čak su je neki i dijelili s njom.

Uvidjeli su da ima nešto posebno u toj zemlji, ali, ma kako da ih se pita, nisu znali šta!

I onda, sa pjesmom prvih pijetlova, došao je čas. Kraljica je krenula.

Jednom nogom je zakoračila u kočiju, a onda se još jednom okrenula, sagnula se, pala na koljena i bijelu ruku zarila u crnu zemlju. Svi su ponovo zastali, i samo je stari učenjak skupio hrabrosti i upitao – Zašto, Katarina? Zar nije i tamo crna zemlja? Pogledala ga je i rekla – Nigdje nema ovakve zemlje!

Na ruku uprljanu prašinom pala je biserna suza.

Ljiljani nikada nisu uvehnuli!

 

Emina Jusufović
Emina Jusufović

Emina Jusufović je rođena 24. 11. 1981. godine u Doboju, u Bosni i Hercegovini.

Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. godine. U Sarajevu pored studiranja radi i na radio stanicama.
Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i pozorišne komade koji su, također, izvođeni.
2007. godine seli se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen.
U Njemačkoj radi za organizaciju čiji je cilj djelovanja pomoć integrisanju doseljenika u navedenu zemlju. Njen rad pri organizaciji bazira se prvenstveno na radu sa djecom.
Također, paralelno, dvije godine učestvuje u organizovanju manifestacije “Dani Balkana”, koja se u Minhenu svake godine održava pod pokroviteljstvom bavarske vlade.
2012. godine uvrštena je u publikaciju “Ko je ko u bh.dijaspori – pisci”, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Aktivno se bavi pisanjem i u pripremi je njen prvi roman i zbirka pripovijedaka. Trenutno živo na relaciji Njemačka – Bosna i Hercegovina.

Objavljena djela:

Stjuardesa, Kapija istoka i zapada, Sarajevo, 2010.
Najkraća priča života, Najkraće priče 2010, Beograd, 2010.
Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina, Zenica, 2010.
Dva fildžana, Duhovna konekcija, Sarajevo, 2011.
Varljiva svjetlost, Jedan život u manje od devesto znakova, Beograd, 2011.
Traganja, Portal Bošnjaci.net
Neka zvone zvona, časopis “Avlija”, Rožaje, 2012.
No Place Like Home, Žena/Majka u vremenu rata, Univerzitet u Sarajevu, 2012.
Kontakt podaci: E-mail: [email protected]

Istaknuta slika: Emina Jusufović, privatna arhiva