Emina Jusufović: No Place Like Home

Emina Jusufović

NO PLACE LIKE HOME

.

Često mi je tihim glasom pričala o zelenilu livada u blizini nekog grada kojem, iskreno rečeno, nikada nisam mogla tačno izgovoriti ime. Satima bi mi opisivala prelijevanje boja na julskom suncu, koje je kao djevojčica znala dugo promatrati, ponekad se i valjati u zelenoj travi, sve dok joj vrelina ne bi zamutila pogled i natjerala je da se skloni pod drveni trijem kuće. Priznajem, često je nisam ni slušala, nego bih, zabavljena svojim mislima, samo klimala glavom, a činilo mi se da je i ona to znala, samo je nije puno doticalo, kao da je nije bilo briga, kao da je samo htjela pričati.
Možda je pričala s vjetrom, možda s kapljicama kiše, koja je bila čest gost, možda se i ona nije obazirala na mene.
Ni sada, poslije toliko puta ispričane priče, ne mogu da je se cijele sjetim, iako sve češće, pogotovo posljednjih godina, ulažem gotovo nadljudske napore da bar dozovom još jednu riječ iz priče, jer svaka riječ mi sada znači, svaka je od neprocjenjive vrijednosti za mene, ali uvijek mi se ponavljaju iste: “Trava…nevjerovatno zelena trava…trava…ne, ne, tako zelene trave nema nigdje…” Te riječi me ponekad probude i noću i učine mi se nevjerovatno važnim i istinitim, i uvijek se iznova zapitam kako sam mogla biti tako nerazumna, pa sam joj znala odgovoriti:
“Ja upravo gledam u zelenu travu, u prokleto zelenu travu gledam svaki dan, svugdje na svijetu trava je ista, ja stvarno ne znam dokle ćeš više s tom travom.”

Nisam mogla znati, bila sam mlada, opterećena nekim drugim snovima, to mi je danas opravdanje pred samom sobom, jer niko osim mene ne zna ovu priču, čuvam je duboko u srcu, na jeziku nepoznatom ljudima koji me okružuju, zakopanu talozima prošlosti i neisplakanim suzama.

Imala je dvadeset sedam godina kada je krenula od kuće, taj dan je padala kiša, i njoj se poslije uvijek činilo da ta kiša nikada nije prestala, mogla je na koži osjetiti njene hladne kapljice i za najvrelijih dana. I nije samo kiša postala njen vjerni pratilac nego i dan odlaska od kuće, dan kada je sa dvoje sitne dječice, sa mnom i bratom, sjela u autobus prenatrpan uplašenim dušama.
Često je imala osjećaj, pogotovo za maglovitih i kišnih jutara, koja su bila nerijetka pojava u zemlji u kojoj je trebala naći svoj mir, da po hiljaditi put iznova nastupa taj dan i često je htjela da ustane i izađe iz kuće, mislila je da ako to uradi bit će isto kao da je izašla iz onog zagušljivog busa i ostala. Nikada to nije učinila, nikada nije izašla, jer bi se pri pogledu na djecu, na nas, pribrala i vraćala životu, puno više zarad nas, djece, a skoro nikako zarad sebe. Nekada je radila od jutra do mraka, nije birala poslove, niti se ikada žalila na umor.

Nije spominjala ni svoju majku i sestru, koje su same ostala negdje u toj miljama udaljenoj zemlji. Samo bi redovno, svakog mjeseca, nekada i dva puta u jednom, ispunjavala Western Union čekove.
Ja i brat smo posjećivali raznorazne sekcije, od tenisa do plesa, i skoro da je na nama razlika od druge kanadske djece bila neprimjetna.

Učila nas je maternji jezik, te i pored nedostatka vremena i naše nevelike zainteresiranosti časovi učenja do našeg punoljetstva nisu prestali. Ona nikada nije usavršila svoj engleski, jer opterećena poslovima nije nalazila vremena da se posveti samo učenju novog jezika, a i nekako je uvijek u njemu nalazila neku laganu dozu odvratnosti, koja je vjerovatno potjecala od toga što je svaka izgovorena riječ tog jezika uvijek iznova podsjećala koliko je daleko od kuće. Jednom su nas u školi pitali čime nam se bave roditelji, i dok su moje najbolje prijateljice nabrajale zanimanja kao što su, advokati, doktori, profesori, ja sam sva crvena u licu, drhtavim glasom, skoro nečujno izgovorila: “Moja mama je krojačica.”

Naime, mama je tada uz dva dodatna posla šila u jednoj fabrici vojničke torbe, i meni se učinilo, od svih ostalih, najprikladnije baš to zanimanje da bih ga podijelila da razredom.

Došavši kući, još uvijek pod uticajem mladalačkog stida što i ja moju majku nisam mogla okititi nekom titulom i ponositi se time pred drugima, rekla sam joj: “Mama, zašto i ti nisi išla u školu? Danas sam morala da se crvenim pred svima, govoreći da mi je majka krojačica.”

Zapamtila sam taj momenat, jer sam tada prvi put u životu vidjela majku istinski ljutu.

Povišenim glasom, sa suženim očima od bijesa i uzdrhtalim rukama mi je odgovorila:

“Išla sam ja u školu, ja sam profesorica matematike. Ti…”

Htjela je još nešto reći, ali je, u pokušaju da zadrži kontrolu i prikrije svoju ljutnju, samo skočila i izletjela napolje. Ja sam ostala potpuno zatečena i pogođena tom njenom izjavom, mislila sam koliko sam bila naivna shvatajući njeno natprosjećno znanaje matematike pri izradi svih mojih i bratovih zadaća jednostavno slučajnim talentom. Tada sam počela shvatati kako malo poznajem svoju majku, a tek mnogo godina poslije sam shvatila koliko sam bila nepravedna prema njoj.

Često sam joj govorila, da bi trebala da se uda za nekog bogatog i starog Kanađanina i olakša i sebi i nama život, pri tome ignorišući u potpunosti, pohabanu sliku na njenom noćnom stoliću, koja je prikazivala nju i tatu na vjenčanju. Tata je za mene bio samo imaginarni lik, jer ga nikada nisam upoznala, pa gledajući tu sliku nisam ništa osjećala, jer je i majka na njoj bila potpuno drugačija, neka sasvim nepoznata žena. Tek poslije sam, kada je bilo kasno, shvatila zašto – na toj slici bila je sretna. Kada smo postali punoljetni, i ja i brat, ispričala nam je da je tata poginuo u ratu. Za mene je i ta priča, i taj rat, i sve što je imalo veze sa tom nekom dalekom zemljom bilo nestvarno, tako da nisam pustila ni suze, samo sam je pomilovala po licu, sa tako malo osjećaja, čini mi se danas. Ubrzo nakon što sam diplomirala udala sam se za Bena, sina dobrostojeće kanadske porodice, brat se odselio sa novom djevojkom u Teksas, mama je ostala sama. Nisam voljela pred novom porodicom pričati svoj maternji jezik, na kojem sam uvijek komunicirala sa majkom, a njeno nesavršenstvo engleskog jezika me pred njima još više nerviralo, pa sam obično susrete sa njom ugovaralo nasamo. Ja i brat smo joj obećali da ćemo je, kada završimo školu, poslati u tu Bosnu, jer svih tih godina ona je nije ni jednom posjetila, nikada nemavši dovoljno novca koji bi odvojila za kartu i put. Za to vrijeme umrla joj je i majka i sestra, mnogo toga se promijenilo, a ona je ostarila.
Nije uspjela dočekati dan da se ponovo vrati. Ja sam bila na Kubi sa mužem, kada me nazvao brat.

Dok sam na aerodromu mahala Benu i njegovim roditeljima, prvi put sve mi se to učinilo dalekim i tuđim, i ta neprestana magla, i njegov izvještačeni osmijeh, i uvijek natapirana kosa moje svekrve.

Svanjivala je zora, jutro okupano sunčevim zrakama učinilo mi se kao nešto najljepše što čovjek može doživjeti. Ubrzo sam našla omalenu već oronulu kućicu okruženu drvećem i širokim livadama. Pogled su mi mutile suze koje su navirale bez prestanka, nisam ni znala da ih toliko imam, možda su tu bile pomiješane i suze moje majke. Odjednom me obuzeo osjećaj da me nešto izdiže iznad zemlje, neka sila kojom ne mogu vladati, nešto što će me slomiti.
U pokušaju da održim ravnotežu rukom sam se, tražeći oslonac, uhvatila za drvenu ogradu trijema, zagledala se u livadu i tada je iz mene provalilo nešto što je nalikovalo urliku, urliku onih koji pronađu svoj dom.
Tiho sam rekla: “Imala si pravo, nigdje trava nije tako zelena kao kod kuće.”

Emina Jusufović je rođena 24. 11. 1981. godine u Doboju, Bosna i Hercegovina.
Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. g. U Sarajevu pored studiranja radi i na radio stanicama.
Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i pozorišne komade koji su, također, izvođeni.
2007. godine seli se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen.
2012. godine uvrštena je u publikaciju “Ko je ko u bh. dijaspori – pisci”, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Aktivno se bavi pisanjem i u pripremi je njen prvi roman i zbirka pripovijedaka. Trenutno živo na relaciji Njemačka – Bosna i Hercegovina.

Objavljena djela:

Stjuardesa, Kapija istoka i zapada, Sarajevo, 2010.
Najkraća priča života, Najkraće priče 2010, Beograd, 2010.
Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina, Zenica, 2010.
Dva fildžana, (odlomak) Duhovna konekcija, Sarajevo, 2011.
Varljiva svjetlost, Jedan život u manje od devesto znakova, Beograd, 2011.
Traganja, Portal Bošnjaci.net
Neka zvone zvona, časopis “Avlija”, Rožaje, 2012.
No Place Like Home, Žena /Majka u vremenu rata, Univerzitet u Sarajevu, 2012.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net