Emina Jusufović: Stjuardesa

Emina Jusufović

STJUARDESA

.

Lijepo je, kažu, kada se čovjek probudi rano ujutro pa se onako od srca nasmije. Hem, što je lijepo, a, hem, što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a dan ti nekako lijepo počne.
Mada ti se kod nas sada ljudi sve manje smiju, jer nemaju, brate, čemu da se nasmiju, a i kad im smijeh ozari lice obično to bude zbog njihove vlastite nevolje, ma, ono naše, udri brigu na veselje. Zbog života koji je takav kakav jeste, bezizlazan, težak i nekako tvrd i suh, nema puno razloga za smijeh.
Ali, opet, nekad od te silne muke i nevolje što nas kao kuga spopade pa nikako da je se mi otarasimo a ona nas ostavi na miru, čovjek se na kraju nekad na sve nasmije, valjda zato što ne zna drugo šta bi.
Ali gorak ti je takav smijeh, čemeran.
Ipak, ljudi su čudna sorta, misli ih muče, progone, snovi ih iz sna bude.
I ja ti se nisam dugo nasmijao, ali, eto, jednog jutra sam ustao, pa se smijem i smijem, nikako ne mogavši da se smirim, da udahnem, da zapalim onu jutarnju s ćeifom, u miru prazne sobe.
Nego, evo čemu sam se ja tako slatko ismijao, poslije duge apstinencije od smijanja i uopće od veselih i vedrih misli.
Moje smijanje je u vezi sa snom, i to ne bilo kakvim, nego snom o avionima, o kojima ja, iskreno rečeno, već dugo nisam mislio. Još nekako od vremena kada tramvaji, donirani od Kraljevine Danske, postadoše moje glavno sredstvo dužeg kretanja, izgubiše se i avioni iz mojih misli i snova. Ali, iako nisam vidio u snu avion, čitav ti je taj moj neobični san povezan sa tom čeličnom pticom, koja je negdje, gdje se ljudi imaju čemu lijepom smijati, odavno već postala svakodnevno, lahko dostižno, prijevozno sredstvo, baš kao što je meni ovaj moj tramvaj za čiju vožnju, uzgred rečeno, nikad ne kupujem kartu.
Sad bih trebao kazati nešto o Zulfi, koja je, kako to u životu pa i u snu biva, nekim čudom povezana sa mojim avionima. Zulfa ti živi, evo, odmah više mene, hoću reći sprat iznad, ali od vremena od kada ne mislim više o avionima, tek sada primijetih, i sve manje riječi koristim. Izgubile se negdje u magli rečenice iz mojih knjiga, što ih za ratnih dana većinom izložih, kada mi i posljednje daske one nanine hrastove komode izgorješe. Ali što sada misliti o tim knjigama, bar su nečemu poslužile.
Nego da se ja vratim na Zulfu više mene, koja da je neka dama i nije, ali šta da se radi, nije sve u pomodarstvu.
Zulfa ti je ‘nako, ono što bi rekli, prava naša žena. Silovita, brza na jeziku, a i opasna, vallahi, te kad ide tresu ti se ove preostale daskice od nekada svakodnevno glačanog parketa u hodniku. Sa Zulfom ti nema tamo-‘vamo, a Boga mi ni lijevo-desno, jer ako ti ona štogod zamjeri, ne samo da će ona da ti sudi nego ima ona i muža-čovjeka kabadahiju koji joj kadgod dođe, a odakle dođe i gdje ode to ti niko sa sigurnošću ne zna, niti smije da pita, jer mogao bi te i on, takav kakav jeste, gdjegod sačekati, pa ti vidi.
Ja, prije, u vremenu aviona i knjiga lijepo poredanih u komodi, za Zulfu i za njenog kabadahiju nijesam ni znao, a bit će da nije ni ona tad za njega znala. Nego, evo sada, u ovom vremenu, kada se ne misli o avionima, kada nema ni komode a ni knjiga, a parketa više nema nego što ima, upoznao sam ja Zulfu, pa sad čak s njom i koju, ‘vako u prolazu, progovorim, a jednom mi je i na kahvu došla.
Eto, nema ti se sad kad o tome misliti s kim ćeš kahvu popiti.
Ja odužih ovo moje pričanje, nego, konačno, da ti kažem moj san, s kojim povezah, što bi rekli kod nas, i što treba i što ne treba.
Te čudne noći, sanjao sam ja našu Zulfu, kako ide prema meni u svijetloplavom kostimu, suknja joj se pružala tik ispod koljena a uski sako joj ocrtavao rasne grudi. Na glavi je imala traku iste boje kao kostim, pa joj je kosa, padavši preko, djelovala bujnija. Zbog visokih peta crno lakiranih štikli, koje Zulfa ovako i ne nosi baš često, sva se bila izdužila. Nekako mi u tom snu ona dođe puno ljepša i puno tanja, eto, nekako, skroz drugačija nego što ti je ona u stvarnosti bila.
Takva kakva mi se prikaza, ide Zulfa prema meni, pa još i kofer na točkiće pored sebe vuče i to onaj pravi, Samsonite, a ne torbu od Kineza što na njoj tek ono onako piše Adidas, nego, kažem ti, u Zulfe je bio pravi pravcati kofer, original. Takve kofere sada kod nas vuku samo ovi neki samozvani poslovni ljudi, kažem samozvani, jer niko ne zna, niti oni ikada pričaju kakvim poslovima posluju. Svi ostali, u koje se i sam ubrajam, penzionisani profesor, ako slučajno gdjegod krenu, naravno, nose kineske torbe.
Kada sam je ugledao takvu dotjeranu, upitao sam ja našu Zulfu, otkud ona tako da se sredi, jer nisam je takvu nikad zamislio a kamo li vidio. Te sam se ja sve u čudu čudio, čekajući da mi objasni tu iznenadnu promjenu svog outfita. Eto, i ta mi riječ odnekud ispade, bit će od ono malo engleskog što mi u glavi ostade.
I meni će onda Zulfa onako, u tome svemu, sva važna i bitna: – Radim, vallahi, sada k’o stjuardesa za jednu stranu aviokompaniju, a s poslom, vallahi, brate, ide i izgled.
– Jaka je ta aviokompanija, – ja onako odmah pomislih – kada im je naša Zulfa stjuardesa.
– Ali, ipak, u ovakvom društvu i na ovakvom vremenu, Zulfa bi, uistinu, takva kakva jeste, mogla i biti stjuardesa – sustiže ova druga misao odmah prvu. I možda što me uplašila ta misao ili samo zato što sam se već dovoljno naspavao, tada sam se trgnuo iz sna.
To je bio taj moj san, kojem se ja tako od srca ismijao, i to ne samo tog jutra, nego mi još koji put u toku dana naumpadao, pa sam se opet smijao, sve se hvatajući za stomak što se tresao od smijeha i smirivao samog sebe. Da me je kogod u tim trenucima ugledao, mislio bi da sam, eto, i ja odvrnuo.
Nego, kada se hoće, toga istog dana sreo sam ti ja našu Zulfu i ispričao joj san, čitav kakav je bio, ne mogavši otpriti da se u toku pričanja još koji put ne zagrcnem od smijeha. Za razliku od mene, Zulfa se nije plaho smijala mom snu, već je, onako u njenom stilu, rekla: – Svašta, otkud ti to?! Ali, hajd’ znaj šta to znači, može bit’ da će mi šta bit’ dobro.
I prošlo ti je od tog mog sna s našom Zulfom i avionima toliko da sam ti ja to sve smetnuo s uma i opet se prestao smijati, ma, iskreno rečeno, bit će da prođe i mjesec, a ja se nisam nasmijao, kada jednog dana vraćajući se iz svakodnevne bezvezne hodnje, susreo sam ja opet našu Zulfu.
Malo popričamo, oni standardni naši isprazni razgovori, šta ima, nema ništa, kad će ona meni: – Znaš, da ne zaboravim da ti kažem, za onu tvoju aviokompaniju i san, bili su mi isključili struju. Hej, moj ti, kakva ja i stjuardesa!
Rekla je to i otišla. A ja sam ostao gledajući za njom, htio da se nasmijem, ali nešto me je u pola presjeklo i tužno sam sebi rekao: – Budalo, vidiš da se nemaš čemu smijati!

Emina Jusufović je rođena 1981.g. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. g. U Sarajevu pored studiranja radi i na radio stanicama.
Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i pozorišne komade koji su, također, izvođeni. Pisanjem se bavi, čini joj se, oduvijek. Imala priliku da mnogo putuje i upozna različite i inspirativne kulture, ali najljepše kao i najbolnije inspiracije nalazi u pričama običnih ljudi BiH. 2007. godine seli se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen. 2012. godine uvrštena je u publikaciju “Ko je ko u bh.dijaspori – pisci”, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, a 2014. godine uvrštena je u leksikon – “Ko je ko u BiH”.