Redakcija Minijature je Enver Čolaković pisao između 1960. i 1963. godine. Izvorni rukopis sadrži tri stotine minijatura svrstanih u sedamnaest ciklusa. U izbor koji je prvotno radio njegov sin Zlatan Čolaković nisu uvrštena dva ciklusa: ”Evolucija u mom selu” i “Cirkus” (ovaj ciklus objavljen je 1964. u časopisu “Rukovet”, Subotica). Također je bitno skratio cikluse ”Velegrad” i ”Lijepa naša …” (niz ovdje neuvrštenih minijatura objavio je u “Iseljeničkom kalendaru 1991.”). Glavni urednik časopisa „Behar“, književnik Sead Begović, za tematski broj o Enveru Čolakoviću dodatno je kritički reducirao pjesme iz prvotnog izbora Zlatana Čolakovića.
GRAMATIKA
OSOBNE ZAMJENICE
.
Ja
Kako sam velik i neprikosnoven
Od mene ljepšeg, mudrijega nema.
Jedinstven sam – a ima me svak.
Ti
Kriv si za ono što ja sagriješih.
Uspjeh mi kradeš, radost, svaku slast.
Prije mene stalno dospiješ na cilj.
On
Ljepši je, mlađi. Da, mudrije šuti.
Postigao je – što postići tek želim.
Nedostižan – ko mrtvi prekjučer.
Mi
Gazili po nama ratovi i krize.
Crv sumnje i straha ushite nam grize.
Zar su rake – blize?
Vi
Ukrali ste nam vjeru i smirenje.
Obećanja gnjiju na smetištu nada!
Odlazite. Ne dostiže vas trk.
Oni
U autu projure. Prašina i strah.
Ne osvrću se za pogledom čežnje.
Uzdignute glave podupire vrat.
.
KOMPARACIJA PRIDJEVA
.
Velik
Velik sam! – zrcalo srca pokazuje.
Veći je! – zavist već prstom ukazuje.
Najveći njima počast iskazuje.
Malen
Malen sam! – čežnja srce potpiruje.
Manji je! – ponos savjest umiruje.
Najmanji u sve zlobno zaviruje.
Dobar
Dobar u svakom prijatelja nađe.
Bolji ni u snu ne zna da se snađe.
Iz ludnice najbolji kad ce da izadje?
Zao
Zao smiješkom najboljeg zavara.
Gori još goreg prkosno šamara.
Najgori nikad nikud ne tumara.
Sretan
Sretan je koji nema što ne traži.
Sretniji kojeg ni sreća ne draži.
Najsretnijeg tugu – Smrt će da ublaži.
Nesretan
Nesretan zna da ima spretniji.
Nesretnijeg stalno muči sretniji.
Stvarno je sretan tek – najnesretniji.
Iskren
Iskren je onaj kom se ne vjeruje.
Iskreniji u svem stalno pretjeruje .
Riječ najiskrenijeg svatko dotjeruje.
Neiskren
Neiskren lako lako nadglumi iskrene,
Neiskreniji stječe vjernike vatrene,
A najneiskrenijeg za cara okrune.
Vjeran
Vjeran je pas, konj, prijatelj umrli,
vjernija Laž je kad čvrsto zagrli,
najvjernija: Smrt, jer sigurno dohrli.
Nevjeran
Nevjeran je život – kradljivi blagajnik,
nevjernija sreća (ta, bol joj je tajnik!),
najnevjernija žud je – veliki izdajnik.
Lijep
Lijep je kip, jer ne stari ni malo.
”Ljepši si ti!” – laska ogledalo.
Najljepše nikad se nije ni gledalo.
Ružan
Ružan je život kad ostaje dužan,
ružniji jad je: što je tako tužan.
Najružnija svijest: drugom nije ružan.
.
KOMPARACIJA PRILOGA
.
Lako
Lako je život proigrat’ lakoumno,
lakše je proći kroz njega bešumno,
najlakše, živjeti laktavo, razumno.
Teško
Teško je znati da se lako griješi.
Teže se kesa neg čvor Gordijski driješi.
Najteže se čovjek čovjeka riješi
Dobro
Dobro je paziti da ne radiš dobro.
Bolje je stalno ne tražiti bolje.
Najbolje – nikad ne naći najbolje.
Zlo
Zlo je kad ne znaš da su ljudi ljudi.
Gore je kad nježnost u tebi se budi;
Najgore kad za pravdom čežnja žudi.
Veliko
Veliko je sve što vječno živi,
još veće ono čem se cinik divi,
najveće vječnost u trenu preživi.
Maleno.
U glomaznosti se sakriva Maleno.
Manje pak nikad nije ni skriveno,
najmanje viče gordo, naduveno.
.
SINTAKSA
.
Čisto proste rečenice
Život boli. Laž likuje. Patnja snaži.
Čovjek mrzi. Čovjek voli. Čovjek traži.
Radost vara. Tuga tješi. Nada draži.
Rečenični niz
Na njivi života traktor znanja ore,
namjesto pšenice, u nju mržnju sije,
s lavovima mravi divovski se bore.
Atributi koji nisu metafore
Bio sam crna plodonosna zemlja,
postao besplodan zagonetan čovjek,
sada sam žilava ilovača tvrda.
Metafore koje nisu atributi
Dobar čovjek vjernu ženu nježno voli,
iskreni ga prijatelji u zlu tješe
i lijepu se životu sretni smješe.
.
TRAGOEDIA HUMANA
.
Tragoedia humana
Cirkus poroda, predstava vjenčanja,
artističke točke na trapezu briga,
pantomima smrti.
Ljudi
Tražimo kom da robujemo
uvjereni da bogujemo
mi – prosjaci Sreće.
Igračke
Zvećkice, lutkice, lopte, karte, praćke. Topovi, rakete, hidrogenske bombe; izborne kuglice – igračke, igračke.
Porod
Krv. prvi plač. Prva glad.
U pelenice stisnut silni Napoleon.
I Cezar bio je – beba.
Mladost
Uzjahala dugu. Probušila nebo
pletaćom iglom htijenja.
Plešena paripu vjere.
Ljubav
Pošto je Svemir? Gricka kolač sunca.
Svijet je širok: kapija u mraku.
Poljubac, Drhtaji. Sreća.
Bolest
Useli se u nas podmuklo i drsko.
Siše sok života kroz slamčicu boli.
Liječniku se i strpljenju ruga.
Starost
Pružila svijetu pomirnicu ruku.
Prezrivo se ushitima smješka.
Usne su joj – grob.
Smrt
Svladali su svemir, atomsku jezgru probušili.
U Sahari: palme; močvare silne isušili,
al’ Ja kad zovnem – dođu.
Putovanje
Autobus, avion, parobrod il vlak.
Kovčezi, novine, termosica, pasoš.
Svugdje isti: ljudi, sunce, žurba, strah.
Hotel
Portir, lift, hodnici, ključ s mjedenim brojem.
Topla-hladna voda, radio, telefon.
I radost: Ne, nije, nije to moj dom!
Rat
Ginuti za cara, kralja, za slobodu!
Komande i juriš. Rane. Psovke. Glad.
Čovjeku je čovjeku – smrt.
Pobjednik
Odlikovanja i drvena noga.
Slika jedinca kom ne zna za grob.
Pobjednik proklinje rat.
Kult
Kult snage, kult duha, kult sile, kult neba,
kult novca, kult krvi, kult ličnosti, rada…
Čezneš li za kultom bez kulta?
Misao
Raspuknula se čaura svih tajni.
Osvojila svemir
i ugasla s umom.
Istina
Tko prokrči do Nje sve prašume sumnja
zaslijepi ga sjaj
i satare umor.
Laž
Osvojila je svijet, nebo, vječnost.
Gospodari umom.
Robuju joj nade.
Strah
Rodio je Boga, Ratove i Vjeru,
uzgojio Zavist, Zakone i Lasku.
Smrt mu skida masku.
Zavist
Uljepšava nedostižno, postignuto poružnjuje.
San i odmor vješto truje i zavjere spretno kuje,
radosti nam desetkuje.
Znanje
Mokri je sapun, sklizne s dlana uma
i što je veće – to je stalno manje,
i što je bliže – to je kobno dalje.
Mašta
Obleti svemir u trenu.
Ne miče se s mjesta:
putuje.
.
U ZASJENKU ALLAHOVA VRTA
.
Poruka gluhonijeme nakaze zdravima
Kako vas divno, savršeno mrzim!
Što meni ukrade sve je vama dala
priroda.
Buha o ljudima
Kažu da mogu skočiti ko ja
Svemir bi osvojili davno.
Crna sam – ko njihova nježnost.
Trakavica o ljudima
Malena glava, trup člankast i velik.
Zar nisam slična umu i htijenju?
Ja im sišem hranu, oni – zemljin plod.
Uš
Čovjeku sam od košulje bliža.
Jedinu mene on hrani.
Slatka je dušmanska krv!
Ignorant
U zlatna upregnut kola kraljicu na krunidbu vuče.
Zastave. Narod i garda. Zvona i topovi grme.
I on diže rep. Para. Muhe.
Kopriva
Ko ruža mirisom, kao slavuj pjesmom,
ko leptir bojama, kao more pjenom,
ja – ružna – bolom žarim.
Ponedjeljak u šumi
Paprat. Suharci. Panjevi i kukci.
Limenke prazne, mravi, zgnječen papir.
Razbacane pileće kosti.
Bara
Simfonija žaba. Komarci balet plešu
Na žabokrečnom hladnom zelenom parketu.
Skakavac u fraku svira kontrabas.
Štakor
Kanalima, smećem, podrumima trčim.
Čistoće se gadim, na zraku se grčim.
Moj vrt je gnjilež, moje sunce: mrak.
Hijena
Smrt me mesom hrani.
Njuh me jačeg brani.
O, ljudi, na vaša ja naličim srca!
Guba
Procvjetam na koži Crnca kao ruža.
U srcu Bijelca samilost se zovem.
Rastem u bijedi, gnjiležu i smeću.
Gljiva ludara
Zašto me bereš? Lijepa sam i sočna.
Pa, poludi odmah, jer ja živjet želim
da se, kao i ti, proljeću veselim.
Uragan
Protrčim nad selom. Krovove pometem.
Krošnje mladih šljiva s višnjevima spletem.
Djecu, pse i janjce nosim – pa ih bacim
Igre prirode
Tele s dvije glave. Dijete bez nosa.
Tajfun, pa se sela vrte kao čigre.
Rijetke su i smiješne moje male igre.
.
SLIKE U MOJOJ SOBI
.
Moj otac
Brkovi. Fes. Hladne oči. Uškrobljen ovratnik. Orden.
Prsten i zlatna ura i – osigurana starost.
Rat grize živote ko kruške.
Moja majka
Cvijet u kosi. Na usnama mladost. Sjaj očiju. Vedri smiješak.
Budimpešta i Bosna. Saloni, tvornice, bijeda i sela,
umor i briga za sina i – bomba.
Stellin crtež Jerolima Mišea
Olovka oživljava kosu, oči, lijepo čelo i brigu
za muža, djecu, za školu, muziku i budućnost.
Miše mi tvoju mladost za stare dane čuva.
Pejsaz Gabrijela Jurkića
Kvadratić bosanskog neba i blagi brijeg bez njiva.
Oblaci pričaju bajke o mrtvim vilama šumskim.
Zar živi i takva tišina?
Autoportrait Aleksandra Podvinca
Gleda na klavir. Uho mu muziku žudi.
U limenu kovčegu krhke donijeli su mu kosti.
Živi – a umro je mlad.
“Bijeda” Aleksandra Podvinca
Te oči! Te nedoslikane nožice na rukama bijede.
Taj krevet s plavim jastukom, ona peć…
Plače li slika – il ja?
Dva sveca nepoznatih autora
Tko vas je naslikao? Tko vas je prodao jadno?
Kako iz crkve na moj ste skromni dospjeli zid?
Šutite – ko i moj pogled.
.
TE DEUM
.
Vjera
Ljepša si od najljepše ljepotice snova,
ti ružna, zlobna i nevjerna laži,
za tobom čeznem!
Bog
Tražili su te u vatri, na Suncu,
u nebesima, u vječnosti – svugdje,
a izgubili te – čim su te pronašli.
Stari prosjak
U ispružen dlan kanulo je sunce.
U slijepe oči uvrela sva svjetlost.
Tko da mu milodar pruži?
Dobar pastir
Klecalo koljena grizlo. Brevijar stezao muškost.
Vjera susprezala razum. Gospodu pripada java,
al’ đavlov je, đavlov je – san.
Đavo misu služi
Dominus vobiscum! Orgulje i tamjan.
Pred oltarom bijes: Nije sinoć došla!
Eno je – glupača! – kleči.
Muke po Mateju
Među razbojnicima raspet na križu sumnje u Pravdu,
bez octene spužve žedan ne umrijeti do zore
i šaptati: “Oprosti im Bože, al oni znaju šta rade.”
Ignacije Loyola
Osakaćen luđak sam bio dok mačem pobjedu tražih.
Tamnica ne treba lance, utvrde ni ključare.
Postat ću general vjere!
Izvor: www.behar.hr
http://behar.hr/neobjavljene-pjesme-iz-ostavstine-envera-colakovica/#
