Redakcija Život djece svugdje u svijetu je sličan. Neko je bolje obučen, neko ima bolju užinu, a nekome torba za knjige je nova, tek kupljena, a bogami nekome su u to vrijeme majke plele torbe-ruksake, ali sve u svemu sreća polaznika đaka prvaka je ista.
Ja sam imala sve!
Uzme moj babo mene za ruku pa pravac knjižara. Kupi mi on knjige, i sav pribor za školu. Najljepšu tašnu za đaka prvaka, za djevojčice, a vjerovali ili ne kupio mi je mornarsko žensko odijelo za polazak u prvi razred. Ja sva sretna, čak imam vezene maramice, pakovanje od 5 komada. Pođem prvi dan u prvi razred OŠ ”Mustafa Pećanin”, u maloj osnovnoj školi. Ta mala škola pored velike je bila namijenjena učenicima do četvrtog razreda. Helem, sjednem ja naravno u prvu klupu po običaju vazda u prve… he he.
Razredni Sako Agović, kojeg sam poznavala samo po tome što je bio muž Raze Agović, također učiteljice koja je povremeno navraćala kod moje majke. Moj učitelj Sako bio je visok čovjek, a ja najmanji učenik te škole, ama mala da jedva uspijevam da se popenjem na stolicu. Sjećam se, jednom prilikom me pošalje učitelj kod domara Uke da uzmem krede, a kada sam se vratila i donijela mu krede, učitelj je fino prišao do klupe i podigao me na stolicu da sjednem.
Počeli smo pisati kose, prave i vijugaste crte. Kasnije i po neko slovo. Meni sve to dojadilo, znam da znam više i bolje, a zašto se učitelj zadržava samo na crtama, te jednog dana ga priupitam:
– Nastavniče, mogu li znati zašto samo učimo pisati kose, prave crte, zašto ne učimo pjesme pisati? Sako me pogledao i zaista se začudio iz koga izlaze tolike riječi pa će na to:
– Slušaj Lukač, to se tako za početak uči, a ti ako nešto znaš bolje možeš pokazati. Ustanem da pokažem šta znam. Izađem pred tablu, uzmem kredu i počnem pisati azbuku.
А а Б б В в Г г Д д… i sve tako redom…!
– Dobro, sjedi Lukač! – Šta još znaš?
– Pa znam da recitujem pjesme!
– ‘Ajde, jednu nam kaži- tihim glasom će učitelj.
Vratim se u klupu, opružim ruke nizase i počnem:
“Da vam pričam ljudi nešto novo
udade se Bega na Kosovo
isprošena sa daleka puta
udaje se već po drugi puta”.
– Stani, stani! Kakva je to pjesma? Gdje si je naučila? Ko je pisao? De reci nam! – učitelj Sako će zaprepašćeno.
– Pa ja je naučila napamet, pisao je moj otac, i još puno pjesama.
– De reci mi još ovo, a ko je ova Bega što se nalazi u pjesmi?
– Ona se nalazi kući učitelju, a samo joj je ime u pjesmi!
-Ha ha…!, plaho se učitelj nasmijao.
-Pa dobro, a ko je ona?
– Pa, pa to je Bega moja komšinica, pobjegla za Avdulaha i opet nazad…!
– Sjedi Esma, ti sve znaš!
Kasnije mi je učitelj provjeravao znanje tako da je bio oduševljen.
Prolaze dani i mjeseci, dođe polugodište i kako imamo još par dana do odmora desi se čudo za mene.
Veliki odmor i mi djeca se razletjeli po dvorištu, ko po užinu kući, ko u pekaru. Meni je kuća bila tako blizu da sam mogla za vrijeme odmora komotno ručati kući i opet stići na čas. Tog dana sa drugaricama napravim belaj u dvorištu, išamaramo jednu djevojčicu, onda trk kod Oma pekara po piticu. Zazvonio je početak časa, a ja nestašna po učionici, galamu pravim kad se otvoriše vrata od učionice.
– Esma Lukač! – na glas me prozvao učitelj Sako.
– Nisam ja učitelju, misleći na ukor zbog djevojčice koju smo povrijedili u dvorištu.
– Šta nisam, šta je bilo?
Ja sam se sledila, i podigla glavu kad ono iza učitelja stoji jedan dječak koji je nosio neki koferčić okačen kaišem oko vrata. U tom trenutku sam pomislila na one igre sa bijelim mišem MIŠ BELI SREĆU DELI, jer se tih dana nešto slično viđalo po čaršiji. Pored dječaka stajao je savjetnik.
– Esma dođi da primiš nagradu, pozvao me učitelj Sako, dođi, priđi, ne plaši se!
Prišla sam do katedre, a tog trenutka savjetnik izvadi iz dječakovog koferčića naliv-pero sa zlatnim prstenom. Ostala sam bez riječi, a učitelj mi je objasnio zbog čega sam nagrađena.
“Za brzo savladavanje gradiva, za nadprosječno znanje, za intelegenciju”, a uz to dođe i jedno na papiru priznanje.
Baš sam se našla u nezgodnom, šta da kažem, da li treba da nešto kažem, ali se ipak nisam dala zbuniti i u svom stilu rekoh.
– Hvala vam, ovom prilikom vam se zahvaljujem! – to je sve što sam mogla izustiti, a i to sam naučila pri mojoj prvoj priredbi na trgu dok sam izgovarala “SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU”.
