Redakcija Faruk Dizdarević
U SJENCI APOKALIPSE
(Dan poslije sutra)
Složena radnja analitičkog razmatranja tako kompleksne teme opšteg smaknuća, Sudnjeg dana, prikazanog u likovnom djelu Apokalipsa III slikara Džeka Hodžića nije nimalo lak zadatak. Mogućnost samouništenja čovječanstva jedna je od tema u religijskim spisima, ali i u nauci, filozofiji, umjetnosti. Ona ima antropološki i ontološki i istorijski i teološki aspekt. Svoje vizije konačnog kraja, kraja svijeta i propasti ljudskog roda, nudile su mnoge religije, prevashodno monoteističke, a za njima i mnogi umjetnici iz različitih epoha. Smak svijeta su najavljivali razni proroci, među njima je svakako najpoznatiji Nostradamus (Michel de Nostredame), koji je predvidio da će strašni nuklearni armagedon uništiti svijet 1999. godine. Nije Džeko Hodžić ni prvi, a vjerovatno neće biti ni posljednji koji likovnim pismom govori o ovoj temi. Svojim novim likovnim djelom Apokalipsa III on govori o totalnom uništenju.
Apokalipsa (Apokálypsis) je grčka riječ koja označava Objavu Božiju ljudima o nečem skrovitom i samo njemu poznatom. Otkrivenje je doslovan prevod grčkog izraza na jezike naroda u Bosni i Hercegovini.
Evidentno je da čovječanstvo igra apokaliptički rulet. Čovjek nikada do sada nije uspio da stvori tako savršena tehnološka sredstva. Apokaliptična tehnologija, vođe u čijim rukama se nalaze kibernetička apokaliptična sredstva, provalija između razvijenog i siromašnog dijela svijeta, demografska eksplozija i ekološka degradacija ozbiljno prijete opstanku čovječanstva ukoliko ono ne postane zajednica. Postoji mogućnost proširenja ove liste u budućnosti. Dakle, simbolizam Smaka svijeta u velikoj mjeri počiva upravo na ulozi čovjeka. Po Gidensu (Anthony Giddens) posljedice modernosti: propadanje prirodnog okruženja, odnosno ekološka katastrofa, nuklearni sukob ili rat velikih razmjera doveo bi do „republike insekata i trava“ ili klastera invalidnih i traumatiziranih ljudskih društvenih zajednica. Nikakva sila providnosti neće neizbježno intervenirati da bi nas spasila. Negativna utopija samouništenja čovječanstva realističnija je od onoga što je označeno kao pozitivna utopija. Kada je riječ o samouništenju čovječanstva mogućnost, po citiranom vodećem svjetskom sociologu, zvuči mu kao suviše slab izraz pošto smatra da se ne radi o nečem što je tek moguće, već o nečemu što je vjerovatno. Samouništenje, dakle, nije tek puka mogućnost.
Mada živimo sa realnim izgledom i vjerovatnoćom ratne ili ekonomske apokalipse, mi nastavljamo kao da je nema. Uglavnom mislimo, osjećamo i djelamo kao da nije došlo ni do kakve promjene, kao da nema tog apsolutnog novuma.
Na djelu je (makar u onom dijelu svijesti koji odlučuje o njegovoj sudbini) izvjesna prevaziđenost problematike ljudskog zla, nemara prema sudbini planete. Smatra se da u prednji plan treba da budu teme, kao što su gomilanje profita, bezbrižnost, lakomislenost, nemarnost… Imajući u vidu to, taj najopasniji oblik samozavaravanja, slikar Hodžić Džeko se pita da li čovječanstvo uopšte ima organizovanu svijest i težnju da izbjegne samouništenje. Ovim umjetničkim djelom on upozorava na gubitak kontrole čovječanstva nad sopstvenom sudbinom. Dakle, apokalipsa bez otkrivenja može da se dogodi i kao puka slučajnost.
Svojom likovnim djelom Apokalipsa III Džeko Hodžić prikazuje, rečeno je već, konačnost svijeta, potpuno uništenje. To uništenje, predviđa, doći će iz univerzuma; toga dana nebo će se pocijepati, pocijepaće se i kosmos tako da ono što je izvan svemira moći će ući u njegovu unutrašnjost i rastopiti se u kosmičkoj praznini; na našoj planeti mora će se pušiti kao da su se zapalila; lava će iz dubine zemlje izaći na površinu; zemlja će biti raskomadana u komadiće, dok prašina utucana ne postane.
Jezikom simbola, metafora i alegorija umjetnik govori o apokalipsi svijeta kao najezdi rušilačke naravi služeći se univerzalnim likovnim govorom. U prikazu apokalipse posebno začenje imaju brojevi, stvari, likovi, dijelovi tijela. Pritom ne treba tražiti neki međusobni sklad svih upotrijebljenih simbola u njegovom likovnom djelu, a prilikom tumačenja potrebno je poznavanje nakane, vremena i razmišljanja autora prikazivanja apokalipse. Udar ovog utiska je toliko snažan na relaciji umjetnik-djelo-posmatrač da izaziva bujicu pitanja u određenoj srazmjeri i dramatičnih i kontemplirajućih, pod opasnom prijetnjom da se sva zamrse u neartikulisano klupko.
Primjetna, uzdržana tenzija sadržaj je koji se pripaja kao kolateralni rezultat procesa unutarnje komunikacije. To samo učvršćuje naše uvjerenje da umjetnik posjeduje onu čudesnu klicu potrebnu radi dosezanja oduhovljenog stanja što se odrazilo u bogatom ozarenju ranijih njegovih djela upravo na ovu temu (Apokalipsa I i Apokalipsa II) krunisanih dragocjenom osobinom – sposobnošću za sintezom. Ovo naglašavamo ne bez razloga jer Džeko Hodžić, kao izrazito polivalentna stvaralačka ličnost, sva svoja nastojanja iznosi na vidjelo sa plemenitim dostojanstvom i urođenom skromnošću. Bez reklamerske buke a dosljedan i uporan, kao da je to nešto što se podrazumijeva, Džeko Hodžić utkiva blagodatnost sopstvenih darova u život društva kome bezrezervno pripada.
U likovnom djelu o kome govorimo – Apokalipsi III, preovlađuje tamni kolorit, sa proplamsjajima boje ognja i neke magijske sumaglice koji potcrtavaju dramatičan ukupan utisak. Intenzitetom tamnih tonova, gustinom boja izdiferencirani su planovi, sferičnost prostora, prodor u dubinu, izbijanje svijetlog iz može biti asocijativnog, astralnog, apstraktnog. Svjetlost je vazda čudesna pojava i za naše oči i dušu. Bez obzira da li zabljeskuje punoćom svog nestvarnog volumena ili se provlači između zasjenaka, stvarajući atmosferu tajanstva. Jarki ali i prigušeni sjaj te kosmičke svjetlosti, te vatre čije tajanstvo zrači iz nekih neizmjernih dubina, taj crveno-ljubičasto-zeleni pigment na likovnom platnu iza kojeg nezadrživo prodire onostrana, unutarnja svjetlost, dok različiti aplicirani artefakti i simboli strahotne pustoši čime se naglašava slika svršetka svijeta, kao da doziraju jačinu katastrofičnosti događaja u naše vidno polje. Razumije se da je repertoar takvih likovnih transmitera (bio) ogroman i pojavljuje se u najrazličitijim vidovima – od ljudskih kostiju, preko pojedinačnih apliciranih artefakata, do ablematski skraćenih prikaza među kojima se mogu uvrstiti personificirane figure i/ili simboli. Sami simboli su često toliko stilizovane predstave da laičkom oku izgledaju kao (obična) dekoracija. Sve zajedno oblikuje zasjenčenu, gotovo oniričnu atmosferu, izazovnu za različite asocijacije teme Hodžićeve slikeo Apokalipsa III. Ovi segmenti govore o umjetnikovom besprijekornom poznavanje tehnologije – suptilnim zahvatom on ih prevodi na plan estetskog. Ovo je slika neposredno nakon Kijametskog dana kako je zamišlja ovaj umjetnik, slika nacrtana na njegovom očnom kapku iznutra.
Dimenzije ovog Hodžićevog djela su 196 x 384 cm. Na ovolikom formatu važna je ikoničnost unutarnje organizacije slike: grafija kompozicije, odnosi svjetla i sjenke, izbor i raspored apliciranih artefakata i posebno učešće boje, koja ponajviše i određuje karakter djela jer je ona podjednako eksponent i svjetlosti i prostora.
U okviru centralne slike, Hodžić je sačinio i jedan broj likovnih iskaza, koji su ubjedljivi detalji narečenog monumentalnog likovnog djela. On kao da je određene tačke svoje slike uvećavao da time potcrta njihov sadržaj. Ti artefakti, napravljeni kombinacijom boje i različitih materijala, biće izlagani zajedno sa središnim njegovim djelom.
Treba napomenuti da je Džeko Hodžić, pored ostalog, autor i ciklusa kojeg čine Apokalipsa I, Apokalipsa II i Apokalipsa III. Na izvjestan način slikar ovim djelima podsjeća na zaborav čovjekove svijesti o sopstvenoj smrtnosti, ratu, definitivnom uništenju. Rasvjetljavanjem iz ove perspektive drugačije izgledaju politika, moć, međugeneracijska pravda, tržište sa profitnim interesima, nuklearno, hemijsko ili biološko oružje,… jer se sada suočava sa kontigencijom – usredsrijeđenost na pitanje opstanka ljudske vrste uslov je legitimnosti svake politike. Ciklična cjelina Apokalipse govori o tako važnim temama koje izuskuju zasebno poglavlje u razmatranju Hodžićevog stvaranja uopšte. Kao misaon i veoma obrazovan čovjek on sa izvjesnom lakoćom saopštava suštinsku nit prošlosti, a naročito budućnosti. Procesualna dinamika, počev od ideje do osmišljene cjeline, priješla je u „skrovitoj autorovoj radionici” put pročišćenja: ukidanje svih dekorativnih suvišaka koji bi nepotrebno skretali pažnju.
Svojim djelom Apokalipse on je likovnim jezikom izgovorio sve što je upućeno čitavom čovječanstvu. Ovim ciklusom veo stvaralačke tajne ovog umjetnika lagano se podiže, kao zavjesa u pozorištu, da otkrije scenu radnje otkrovenja. Ovo je ciklus djela koji, možda, više od ostalih iz opusa Džeka Hodžića dozvoljava i podstiče posmatrača na misaonu dogradnju koja zalazi u literarnost, filozofiju.
Različite temperature svojih emocija koje prate spoznaju Hodžić pretače u slike, grafike, crteže, akvarele. U pokušaju da racionalno formuliše saznanja isječena iz različitih iskustava, pored slikanja, stvara i niz pisanih iskaza koji po svom značenju i duhu najčešće spadaju u misaono-poetsku kategoriju. Ti zapisi su dragocjeni kao artikulisana prevodnica u onaj poredak svijeta i umjetnosti, viđenih dobronamjernim očima i analitičkim duhom jednog kompletnog umjetnika.
U kontinuitetu koji izaziva osjećaj prijatnosti, stabilnošću svog stava i ostvarenim vrijednostima ovaj umjetnik je postavio čvrste okvire u svom likovnom pismu. On je pojava sasvim odlučna u zadržavanju osvojenih osobenosti ličnog umjetničkog tezaurusa. Hodžićev opus i njegovo prisustvo u kulturi ove zemlje ukazuje ne samo na složenu prirodu umjetnikove ličnosti već i na isti takav odraz njegove spoznaje. Može se reći da njegovo slikarsko djelo stoji potpuno zasebno u našoj savremenoj likovnoj umjetnosti. Od miliona oblutaka pored kojih prođem šetajući obalom, primijetim sa uzbuđenjem samo one koji odgovaraju mom postojećem interesovanju za formu u tom trenutku – rekao je jednom prilikom.
Živimo u društvu koje nije baš naklonjeno kulturi i umjetnosti. Hoćemo da vjerujemo da će to biti prolazna pojava. Ono što zasigurno znamo jeste da čovjek može da živi bez umjetnosti, ali ne dugo kao čovjek. A kao što u najljućem kršu nikne travka, tako će i pojedinci iz društva naći načina da obezbijede napredak umjetnosti, jer ona vodi čovjeka ka osjećanju katarze i nepobjediva je baš kao i ljubav.
Slikar Džeko Hožić je planirao tokom ove godine izložbe u Podgorici, Bihaću i Tuzli. To će biti prvo suočenje publike tih sredina sa kompletnim ciklusom Apokalipsa I, II i III. Treba ovdje reći da je umjetnik sva tri djela ove cjeline posmatrao kao samostalnu, samosvojnu cjelinu, kao luk pružen preko vremenskih ponora. Ovim ciklusom Hodžić ispisuje svoje poruke.
Na kraju: Ne treba biti potpuni pesimista. Tokom dvije milijarde i petsto miliona godina, koliko današnji stepen nauke smatra da je stara planeta Zemlja, dešavali su se razni apokaliptički događaji, ali se priroda obnavljala a sa njom i određeni oblici života. Tako će biti, nadamo se, i nakon apokalipse koju predviđa slikar Džeko Hodžić.
U Sarajevu, januara 2020.
