Redakcija Ulvija Mušović: Putevi i stranputice, Muzej u Prijepolju, Prijepolje 2014.
U vremenima prije novih balkanskih ratova, negdje osamdesetih godina minulog stoljeća, pažljiviji posmatrač mogao je ipak primijetiti da je nešto tutnjalo u njedrima istorije; godine bijahu prepune znakova i nagovještaja koji će pobuđivati studen u duši.
Nakon sloma komunizma u SFR Jugoslaviji, ovdašnji boljševici – svakako ne svjesno ili ne u cjelini svjesno – izveli su lukav manevar: pod pritiscima strane javnosti, prinuđeni da pristanu na višepartijski sistem, da bi izbjegli opasnosti političkog pluralizma u kome nemaju šta da traže, spas nalaze u jednom paradoksalnom rješenju. Srbija faktički ostaje jednopartijska država tako što moć jedne partije više ne rasprostiru duž cijele njene teritorije – već novac, državnu infrastrukturu i monopol na medijski prostor „usisavaju“ u partiju, stvarajući svojevrsni posthistorijski klon: jednodržavnu partiju.
U takvim okolnostima otklon prema realnosti postaje sve veći. Milošević i SPS su se održavali na površini historije tako što su neprestano izazivali serije krvavih konflikata. Mnogonarodna Jugoslavija se nasilno raspada u svirepom bratoubilačkom ratu. Građanski rat niskog intenziteta, ustvari, ovdje kontinuirano traje od dolaska Slobodana Miloševića na vlast.Ta nesporna činjenica je zamagljena predominacijom jedne površne predstave o ratu kao pozicionom sukobljavanju regularnih jedinica, predstava koja poslije Drugog svjetskog rata nema nikakvo uporište u stvarnosti.
Na ovim prostorima zločin koji se čini u ime vjere i nacije, ne smatra se zločinom. Tokom nedavnog rata na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru ljudi druge etničke i religijske pripadnosti dehumanizirali su se. Propaganda ih je prikazivala kao manje vrijedne, oni su bili krivi za sve što se dešavalo „našoj naciji“. Zna se – put od predrasuda do zločina je kratak. Ta dehumanizacija je išla dotle da se ubijanje i uništavanje drugih smatralo ne samo nekažnjivim, negi i prihvatljivim i poželjnim, pa se veliki broj onih koji su učestvovali u zločinima nakon pomenutog rata (i dalje) pita zašto im sada žele suditi za nešto što su tako zdušno podržavali nedavno, tokom rata. Ilustracija ovome je i sudska presuda u Hagu od prije nekoliko dana
Ovo je svakako zbog odavno uočene vulgarizacije kako naše najstarije, tako i novije historije i njene političke funkcionalizacije koje je oduvijek bilo, a koja je krajem osamdesetih i ratnih devedesetih godina pr. st. dobila neviđen zamajac čak i u književnim djelima, a o sramnim televizijskim i novinskim istupima vaskolikih pisaca i njihovih esnafskih udruženja da i ne govorimo. Ulvija Mušović je, pak, pokazao ličnu i građansku hrabrost da se svojim napisima i javnim istupima suprostavi tome, kao svjedok tog vremena. Te pojave koje je apostrofirao, dramatično su prelomljene kroz ličnu prizmu kao subjektivni doživljaj i kao individualno slobodno viđenje. Svjestan da ignorisanje činjenica ne mijenja ih, pisao je Mušović o raznim pojavama i pitanjima. „Bio je to veliki ispit za savjest svakog čovjeka. Šutjeti ili progovoriti, poslušati naređenje ili odbiti, otići ili ostati…Mnogo dilema za jedan mali, običan život“ – kaže autor knjige Putevi i stranputice u svom uvodnom tekstu. On, rekosmo, nije šutio i tako su nastajali tekstovi, najvećim dijelom objavljivani u nekim ljevičarskim glasilima u Srbiji, sabrani i nedavno objavljeni u maloprije pomenutoj knjizi /da joj još jedared ponovim naslov: Putevi i stranputice/. (O prethodnom govore tekstovi: „Godine raspleta“, „Nož u tuđoj ruci“, „Dva spomenika“ i dr.).
I nakon završetka rata 1991-1995. u Srbiji, odnosno „skraćenoj Jugoslaviji“ mnoga važna pitanja ostala su ne samo otvorena, negi i dalje, i dodatno, kontaminirana nanosima emocija, strasti i mišljenja kojima je ispunjenȃ stvarnost bila prožeta odsustvom institucija, volje i znanja neophodnih u procesu demokratske postkomunističke tranzicije i integracije u evropske tokove.
Poslije ogromnog haosa i krvoprolića koje je izazvao Milošević međunarodna zajednica je, kakvog li apsurda, prihvatila tog istog Miloševića kao mirotvorca, da bi se, je li, spriječilo dalje širenje sukoba na Balkanu. U posljednje vrijeme uočava se tendencija da se podjednako rasporijedi odgovornost na sve strane koje su učestvovale u ratu, u smislu i vuk sit i ovce na broju. To je krajnje nepravedno i neprihvatljivo jer ako je vuk sit – ovce nikako ne mogu biti na broju! (Ovo ilustruju tekstovi: „Pravedni mir“, „Tamo gdje sunce zalazi“, „Divan na kanabetu“, „Genocid kao elementarna nepogoda“ i dr.).
Dobar dio svojih tekstova, rečeno je, Mušović je posvetio ratu u Bosni i nekim pitanjima iz poslijeratnog perioda (Recimo napisi: „O genocidu u Srebrenici“, „Srebrenica moje duše“, „Srebrenica – usud Bošnjaka“, „Bošnjačko-Bosanske pobjede“ i dr.). Da ne idemo dalje u prošlost – nedavni rat na ovim prostorima otkrio je svu trulost sistema na kojem smo (mislim: mi Bošnjaci, prevashodno) tako lakoumno dopuštali da počivaju sve naše nade u socijalni i moralni napredak i otkrio je u isti mah neminovnu potrebu da se nađe nova osnovica za budućnost, ako nećemo da isti isti uzroci ponovo djeluju i ne samo nas dovedu do ruba propasti, nego nas ovaj put strmoglave pravo u ponor. Nema čekanja i oklijevanja. Treba imati na umu misao koja kaže: Kad dođe vrijeme – može biti kasno!
Da li je Bosna (Bosna i Hercegovina), sa svojom starom i složenom civilizacijom – uz to još historijom koja u sebi sadrži mnoge krupne protivurječnosti – sposobna da se preporodi i da svoju golemu energiju, trošenu po pravilu u odbranbenim ratovima, posveti u budućnosti miroljubivom i prosvjetilačkom napretku?
Izolovanost Bosne, naročito Bošnjaka u njoj, danas je glavna i životna opasnost BeHa, a ona nije samo posljedica neuređenosti željeznice i nedostatka dobrih drumskih putova, već isto toliko, i još više, lošeg vođenja politike ljudi zaduženih za to, indiferentnosti i prekomjerne provincijalnosti naše intelektualne klase. Uvjeren sam da je naša budućnost Evropska unija, o kojoj se čuju u posljednje vrijeme i neka kontroverzna mišljenja. To ipak ne može nipošto biti razlogom da mi napustimo naš ideal o jednoj novoj i preporođenoj Evropi, gdje nam je mjesto. Naprotiv, to je samo znak da napore treba obnoviti i udvostručiti. A skepticima koji kažu da je to nerealno, da je to neostvariva utopija, najbolje će se odgovoriti ako ih se pozovu da smisle i izvedu nešto bolje. Realno, ništa se ne može preko noći – što bi se reklo Rim nije sazdan u jedan dan. (Na ove teme odnose se Mušovićevi tekstovi: „Bosna ponosna ili Bosna od sna“, „Šahovići – šutnja ili putokaz“, i još neki).
U zaključku bih rekao: Iz Mušovićevih tekstova jasno je definisan stav – narod, po pravilu, nikada ne kreira historijske događaje nego ih ti događaji bacaju tamo-amo. Parafraziraću poruku gospodina Mušovića: Nacionalnost ne pretpostavljam nekim drugim stvarima; mene zanimaju ljudi, zanimaju me srodne duše s kojima volim iste stvari. Mržnja je najjednostavnija stvar – ona ne traži nikakvu edukaciju. Mrziti je najjednostavnije. To je bolest koja je najzaraznija od svih.
Od nezapamćenih vremena, predstava ljudi o pravdi ima dvije strane: vrlina pobjeđuje, porok se kažnjava. Uprkos svemu, treba vjerovati u to. Jer san i o nemogućem ima svoje ime – nazivamo ga Nadom.
Ulvija Mušović je tekstove u svojoj knjizi Putevi i stranputice svrstao u tri cjeline: Novinski tekstovi i kolumne; Ličnosti i djele; i Reagovanje na lokalne aktuelne teme. Kad se pažljivije osmotri, ovi tekstovi mogli bi biti zbirka opomene.
Mala fusnota o mom doživljaju gospodina Ulvije Mušovića kao čovjeka. Ovaj vrsni intelektualac na zagonetnost ne života nego življenja našeg (Andrićevo vječito čudo koje se stalno osipa i roni) odgovara dobrotom, druženjem, njegovanjem veza i prijateljstava.
Tekst na promociji knjige Putevi i stranputice autora Ulvije Mušović održane 2. aprila 2016. u Sarajevu
FOTO: FENA
