Faruk Međedović: Noći u kojima se je Mjesec spuštao na krvavo Šahovićko polje

Ispovijest o zločinu u Šahovićima 1924, pretočio sam  u knjigu stihova, od par stotina strana, te je ista u toku prijevoda na njemačkom. Ako prijevod bude tekao besprijekorno, onda bi se mogao naći u  izdanju najvećeg evropskog izdavača – Fišer – Fischer Verlag – iz Frankfurta. Portalu “AVLIJI”, poklanjam par stihova, koji su istrgnuti iz osam poglavlja ovog još neobjavljenog spjeva. Spjev sam posvetio, mojem rahmetli ocu, koji je za vrijeme pokolja, 1924, bio star, samo četrdeset dana, i tako, u povoju, moje rahmetli nane, preživio taj stravičan zlocin. Moja nana mi je, dok je bila živa, do u detalje, prepričavala taj  monstrouzni zločin. Sa pisanjem, ovog spjeva, sam počeo, devedesetih godina, prošloga stoljeća, za vrijeme mojeg boravka, u Langenhagenu, Wolfsburgu, Berlinu, Dortmundu i Bremenu.

 

1924 u Šahovićima!

 

Šahovićka poljana je bila obilježena

Najkrvavijim zločinom, od njenog postanka.

Sjećajući se tih dana i večeri

Svjedoci plačući i potresno govore

Da je Polumjesec tih večeri krvario,

Da se je tako krvav i drhtav

Spuštao na hladnu zemaljsku ledinu.

I da je nebo bilo sasvim blizu,

Da su zvijezde isijavale nepodnošljivu vrelinu

Koja je isparavala nevinu ljudsku krv.

***

Očevidci, ne vjerujući sebi

Da je to mogla biti stvarnost,

Govore o jednom  strašnom

I do tada neviđenom teatru.

Beskrajno modro plava nebeska zavjesa se razdvaja po sredini,

Polumjesec lebdeći u zraku

Kao ogromni reflektor

Obasjava    Šahovićiku   pozornicu

I izobličena lica koljača

Na kojima se mogao

Vidjeti ožiljak

I njihova boja očiju.

Njihova lica su bila plamteća

Kao što su bile

Plamteće oštrice njihovih noževa.

***

A onda bi mi se

Ukazivao

Polumjesec mlad,

A zatim bi se

Pretvarao u plin,

U kosmičku spermu

I iz nje izranjao

Poput oplođenog pileta

Jos ljepši i britkiji.

Na njegovim

Obodima

Kitile bi se

Srebrenaste zvijezde

A

On

Je bio

Žut.

A onda bi

Na nebu ljubičastom

Nastajala čudna igra

Mjeseca i zvijezda.

Bila je to ljubavna igra

Koja se završavala

Jakim orgazmom Polumjeseca.

Silovitog

Od kojeg je

Nebo podrhtavalo

I savijalo se poput smotanog

Lista hartije.

***

A onda bi se Polumjesec

Pojavljivao sam

Dok nebi počeo da krvari,

A zatim bi iz njegove kolijevke

Izranjale majušne,

Preklanih grkljana

Dječije glave-

Stravičan dječiji plač.

I čije sam tople kapi krvi

S najvećom pobožnošću

Skupljao na najčistijem

Plavom indijskom platnu.

***

A pričala mi je moja nana

Kako su u Šahovićima

Sve poljane bile zalivene krvlju,

A naveče, pričala mi je ona

Da se nebo primicalo zemlji

I da je ličilo

Na ogronmi

Duboki plavi stakleni poklopac.

Sa čijeg su dna

Kristalno blistave zvijezde

Isijavale vrelu svjetlost

Koja je isparavala

Nevinu ljudsku  krv.

***

I pričala mi je

Moja nana

Da su zlikovci

Iz straha,

Kada bi se pojavio

Polumjesec,

Kao psi urlali

I da su

Kroz urlik pjevali.

”Skinućemo polumjesec

Sa zlatnoga ovog svoda

I protjeraćemo sve njih

Sa ovoga ludog broda”

***

A onda su ubijali

I  ptice najljepšeg perja

I glasa,

Jer su ih podsjećale

Na ubijene Bošnjakinje,

Na njihovu pjesmu

” Velik li si dragi Bože,”

Dok su zlikovci sa usijanih noževa

lizali njihovu krv.

***

Opijen čarima majske večeri

Udisao sam kristalno

Svjež zrak

Donešen svjetlošcu blistavih zvijezda

I čuo iz prozračne noći

Milozvučne ženske glasove

Kao cvrkut slavuja

S  Avdovog Obrova.

I njihovi glasovi su me nadahnjivali

I ličili mi na eho

Onog savršenstva

S onu stranu svijeta

I njihova mirisavo svjetlucava kosa je

Za mene najveća tajna,

I njihova mekana tijela

Prilikom čijeg dodira

Čovjek istinsi spozna

Smisao svega.

***

A onda u sobi

Preplavljenoj svjetlošću Nebeskom

Ukazao mi se užasan prizor

Iz Šahovica.

Tihi šapat moje nane

Prodirao je kroz bijelu Svjetlost.

Govorila mi je

Da su zlikovci prkosili Bogu

I ne zaboravi

Da su te zimske večeri

Ostavljali za sobom pustoš.

Lajali su kao psi što laju

Po mjesečini.

Svaku stopu zemlje su zalili krvlju

I kolijevku djeteta su

Pretvorili u grobnicu.

***

A u Langenhagenu, Polumjesec je bio

visoko na nebu.

Ukazivao mi se često

ali ne onakav, kao iznad Šahovića.

Nekako sasvim drugačije i stidljivije,

nekako tuđe i tajanstveno

kao da nije imao

ni smjera

kao izgubljen.

I malo čega želim da se sjetim

iz Langenhagena,

Ostao mi je u sje samo u sjećanju  miris kestena,

prodoran zvuk aviona, s obližnjeg aerodruma

i lik jedne žene,

za koju često pomislim,

koliko samo umijeća mora da ima čovjek,

da bi odgonetnuo njenu tajnovitost.

***

A divio sam se njegovoj

božanstvenoj ljepoti,

bio je jedini ljubavnik

na modroplavom Dortmundskom nebu.

Noćas je zadrhtala ruka i pala kičica

velikog umjetnika

nemoćan je on

da izvede, savršeno pravilne linije Polumjeseca.

Noćas je Polumjesec na modroplavom

Dortmundskom nebu,

isti onaj Polumjesec, koji je prebjegao

sa ljubičastog Šahovićkog neba.

Noćas se on usidrio

na modroplavoj postelji,

noćas je on na nedohvatu zlikovcima,

i mami zvijezde da mu dođu

i toplu kišu

da se njene kapi

kao zrna bisera

sliju niz njegovo bijelo platno

i meleke vjetra, svjetlosti i zraka

i rajskih izvora.

Noćas je on Nuhova barka Bošnjaka

i svih stradalnika.