Ispovijest o zločinu u Šahovićima 1924, pretočio sam u knjigu stihova, od par stotina strana, te je ista u toku prijevoda na njemačkom. Ako prijevod bude tekao besprijekorno, onda bi se mogao naći u izdanju najvećeg evropskog izdavača – Fišer – Fischer Verlag – iz Frankfurta. Portalu “AVLIJI”, poklanjam par stihova, koji su istrgnuti iz osam poglavlja ovog još neobjavljenog spjeva. Spjev sam posvetio, mojem rahmetli ocu, koji je za vrijeme pokolja, 1924, bio star, samo četrdeset dana, i tako, u povoju, moje rahmetli nane, preživio taj stravičan zlocin. Moja nana mi je, dok je bila živa, do u detalje, prepričavala taj monstrouzni zločin. Sa pisanjem, ovog spjeva, sam počeo, devedesetih godina, prošloga stoljeća, za vrijeme mojeg boravka, u Langenhagenu, Wolfsburgu, Berlinu, Dortmundu i Bremenu.
1924 u Šahovićima!
Šahovićka poljana je bila obilježena
Najkrvavijim zločinom, od njenog postanka.
Sjećajući se tih dana i večeri
Svjedoci plačući i potresno govore
Da je Polumjesec tih večeri krvario,
Da se je tako krvav i drhtav
Spuštao na hladnu zemaljsku ledinu.
I da je nebo bilo sasvim blizu,
Da su zvijezde isijavale nepodnošljivu vrelinu
Koja je isparavala nevinu ljudsku krv.
***
Očevidci, ne vjerujući sebi
Da je to mogla biti stvarnost,
Govore o jednom strašnom
I do tada neviđenom teatru.
Beskrajno modro plava nebeska zavjesa se razdvaja po sredini,
Polumjesec lebdeći u zraku
Kao ogromni reflektor
Obasjava Šahovićiku pozornicu
I izobličena lica koljača
Na kojima se mogao
Vidjeti ožiljak
I njihova boja očiju.
Njihova lica su bila plamteća
Kao što su bile
Plamteće oštrice njihovih noževa.
***
A onda bi mi se
Ukazivao
Polumjesec mlad,
A zatim bi se
Pretvarao u plin,
U kosmičku spermu
I iz nje izranjao
Poput oplođenog pileta
Jos ljepši i britkiji.
Na njegovim
Obodima
Kitile bi se
Srebrenaste zvijezde
A
On
Je bio
Žut.
A onda bi
Na nebu ljubičastom
Nastajala čudna igra
Mjeseca i zvijezda.
Bila je to ljubavna igra
Koja se završavala
Jakim orgazmom Polumjeseca.
Silovitog
Od kojeg je
Nebo podrhtavalo
I savijalo se poput smotanog
Lista hartije.
***
A onda bi se Polumjesec
Pojavljivao sam
Dok nebi počeo da krvari,
A zatim bi iz njegove kolijevke
Izranjale majušne,
Preklanih grkljana
Dječije glave-
Stravičan dječiji plač.
I čije sam tople kapi krvi
S najvećom pobožnošću
Skupljao na najčistijem
Plavom indijskom platnu.
***
A pričala mi je moja nana
Kako su u Šahovićima
Sve poljane bile zalivene krvlju,
A naveče, pričala mi je ona
Da se nebo primicalo zemlji
I da je ličilo
Na ogronmi
Duboki plavi stakleni poklopac.
Sa čijeg su dna
Kristalno blistave zvijezde
Isijavale vrelu svjetlost
Koja je isparavala
Nevinu ljudsku krv.
***
I pričala mi je
Moja nana
Da su zlikovci
Iz straha,
Kada bi se pojavio
Polumjesec,
Kao psi urlali
I da su
Kroz urlik pjevali.
”Skinućemo polumjesec
Sa zlatnoga ovog svoda
I protjeraćemo sve njih
Sa ovoga ludog broda”
***
A onda su ubijali
I ptice najljepšeg perja
I glasa,
Jer su ih podsjećale
Na ubijene Bošnjakinje,
Na njihovu pjesmu
” Velik li si dragi Bože,”
Dok su zlikovci sa usijanih noževa
lizali njihovu krv.
***
Opijen čarima majske večeri
Udisao sam kristalno
Svjež zrak
Donešen svjetlošcu blistavih zvijezda
I čuo iz prozračne noći
Milozvučne ženske glasove
Kao cvrkut slavuja
S Avdovog Obrova.
I njihovi glasovi su me nadahnjivali
I ličili mi na eho
Onog savršenstva
S onu stranu svijeta
I njihova mirisavo svjetlucava kosa je
Za mene najveća tajna,
I njihova mekana tijela
Prilikom čijeg dodira
Čovjek istinsi spozna
Smisao svega.
***
A onda u sobi
Preplavljenoj svjetlošću Nebeskom
Ukazao mi se užasan prizor
Iz Šahovica.
Tihi šapat moje nane
Prodirao je kroz bijelu Svjetlost.
Govorila mi je
Da su zlikovci prkosili Bogu
I ne zaboravi
Da su te zimske večeri
Ostavljali za sobom pustoš.
Lajali su kao psi što laju
Po mjesečini.
Svaku stopu zemlje su zalili krvlju
I kolijevku djeteta su
Pretvorili u grobnicu.
***
A u Langenhagenu, Polumjesec je bio
visoko na nebu.
Ukazivao mi se često
ali ne onakav, kao iznad Šahovića.
Nekako sasvim drugačije i stidljivije,
nekako tuđe i tajanstveno
kao da nije imao
ni smjera
kao izgubljen.
I malo čega želim da se sjetim
iz Langenhagena,
Ostao mi je u sje samo u sjećanju miris kestena,
prodoran zvuk aviona, s obližnjeg aerodruma
i lik jedne žene,
za koju često pomislim,
koliko samo umijeća mora da ima čovjek,
da bi odgonetnuo njenu tajnovitost.
***
A divio sam se njegovoj
božanstvenoj ljepoti,
bio je jedini ljubavnik
na modroplavom Dortmundskom nebu.
Noćas je zadrhtala ruka i pala kičica
velikog umjetnika
nemoćan je on
da izvede, savršeno pravilne linije Polumjeseca.
Noćas je Polumjesec na modroplavom
Dortmundskom nebu,
isti onaj Polumjesec, koji je prebjegao
sa ljubičastog Šahovićkog neba.
Noćas se on usidrio
na modroplavoj postelji,
noćas je on na nedohvatu zlikovcima,
i mami zvijezde da mu dođu
i toplu kišu
da se njene kapi
kao zrna bisera
sliju niz njegovo bijelo platno
i meleke vjetra, svjetlosti i zraka
i rajskih izvora.
Noćas je on Nuhova barka Bošnjaka
i svih stradalnika.