Redakcija Kad se suočite sa tako bogatom građom kakva je ova prezentirana u knjizi – monografiji autora mr Halila Markišića, i kad pri tom još imate obavezu da nešto napišete o njoj, onda zastanete, ostajući bez riječi, osjetite se nemoćnim i kažete – pa ovdje je sve rečeno. I stvarno baš je tako, knjiga pod naslovom Kulturne znamenitosti Gusinja, obuhvata sve relevante činjenice, snabdjevena je neophodnim podacima, cjelovito obrađuje zadatu temu i ne ostavlja mnogo prostora za neke dopune ili korekcije. No, ulažući maksimalan napor pronalazim nekoliko, nadam se, suvislih rečenica sa kojima želim dati svoj kritički osvrt na ovo dopadljivo i veoma vrijedno monografsko djelo.
Ovo je već druga knjiga magistra Markišića, koja tretira kulturološke vrijednosti plavsko-gusinjskog kraja. Prvu je posvetio Plavu i Gusinju zajedno, a sad evo pred čitaocima je i cjelovita monografija o Gusinju.
Ono što je autorov zavičajni kolega Ibrahim Reković pokušao da ovjekovječi slikama, crtežima i grafikama, dakle, da sačuva nestajuće pejzaže, vrtove, avlije, sokake, kule, i druge vrijednosti Plava i Gusinja, što su Zuvdija Hodžić, Husein Bašić i Bajram Redžepagić pokušali romanom i proznim sastavima, isto to je autor Markišić pokušao i uspio svojevrsnim koloritom – fotografije, faktografije, istorijskih činjenica i pisanom riječju. Uviđajući da tzv. novi trendovi, novi vrijednosni sistemi -bezosjećajno uništavaju sve ono što je staro, što pripada ostavštini naših predaka (zamjenjujući ga tzv. novim – kažu funkcionalnijim, ali, na žalost suhoparnijim i obezduhovljenijim vrijednostima, bez autentične prepoznatljivosti, bez identiteta i entiteta kome ljudi i narodi pripadaju), Markišić je ovom monografijom sve te vrijednosti uspio ovjekovječiti i otrgnuti od zaborava. Tako je nastalo ovo monografsko djelo koje je svojevrstan dokumentarni izraz nekadašnje stvarnosti, djelo koje današnjem običnom čitaocu daje osoben vizuelni doživljaj, a istraživaču služi kao dragocjen izvor važnih podataka, kao nezamjenljivo štivo izvornih etnoloških, kulturoloških, duhovnih i arhitektonskih vrijednosti jednog podneblja, na kome su neke prošle i neke sadašnje generacije našle svoj životni prostor i kroz mnogo vijekova bitišu jedne sa drugima, iako su bile i jesu različitih nacionalnih i konfesionalnih ubjeđenja, shvatanja i pogleda na svijet, ali, koje je život naučio da ispravno shvate misiju čovjeka, kao razumnog bića, na Zemlji.
U knjizi se prepliću i oslikavaju historijski fakti, imena ljudi, vijekovi i godine starosti, historijske i društvene situacije, melanholične fotografije kao ovjekovječeni trenutak života, pjesme prohujalih vremena, što nam sve skupa i na svoj način kazuje priču o nekom prošlom vaktu i zemanu i šalje poruku dolazećim generacijama da čuvaju i inspirišu se vrijednostima ostavštine svojih predaka, kako bi sigurnijim koracima kročili u, nadati se, srećniju budućnost.
Plijene pažnju pejzaži, panorame, sokaci, avlije, česme, kule, džamije, crkve, epigrafika sa nišana, tarihi sa džamija i drugih sakralnih i profanih objekata, jer, malo se koji grad na našim prostorima može pohvaliti sa toliko vrijednih i monumentalnih spomenika kulture kako to mogu Plav i Gusinje.
Činjenica koja u ovim burnim vremenima uliva bar malo nade jeste ta da se Gusinje nedavno izdvojilo iz opštine Plav, izborivši se za sopstveni status opštine pa je zaočekivati da će njegovi najodaniji ljudi pokloniti više pažnje očuvanju i restauraciji već uveliko zapuštenih i od zuba vremena nagriženih spomenika kulture ovog nekada davno veoma značajnog trgovačkog centra, a, u buduće, shodno izvanrednim prirodnim resursima, nadati se i turističkog i privredno razvijenijeg grada.
Obzirom da je akcenat u knjizi stavljen na arhitektonske vrijednosti gusinjske kuće, posebno kamene kule, čitalac će, već na prvi pogled, steći utisak da postoji jedan poseban tip te kuće – a to je plavsko-gusinjski tip. Poznati istraživač arhitektonike na području ovog dijela Balkana – Jovan Krunić u svojoj knjizi – Kuća i varoši u oblasti stare Raške, ispravno zapaža da se kao poseban specifikum kule u Gusinju izdvaja kula sa prizemljem i dva sprata. On navodi da je glavni odbrambeni prostor takve kule u stvari tavan (u slučaju napada nekih bandi i slično), na kome postoji tzv. “nadzidak”, koji ne postoji ni u jednom tipu narodne kuće ni Makedonije ni Sandžaka. U tom nadzidku su uski vertikalni otvori na sve strane – tzv. puškarnice, odnosno mazgale.
Naročito je važno istaći da se osnovna vrijednost ove monografije sastoji u masi historiografskih i faktografskih podataka, koje je autor dao kod svake fotografije, svake znamenitosti, tako da pored vizuelno-informativne vrijednosti same fotografije, svaki odjeljak i segment knjige ima i neprocjenjivu dokumentarnu vrijednost. Zato se sa sigurnošću može zaključiti da se radi o, do sada, najobuhvatnijem djelu sličnog žanra, djelu kapitalne vrijednosti za dalja proučavanja kulture, tradicije, arhitekture, duhovnosti i uopšte kulturološke stvarnosti grada Gusinja i njegovih stanovnika.
Treba podvući i činjenicu, da plijeni pažnju veliki broj fotografija koje je, na licu mjesta, načinio sam autor, što potencira posebnu vrijednost, originalnost i autentičnost same knjige, a istovremeno nam govori da je autor uložio veliki trud i napor da sastavi jedno ovakvo djelo, tako da sve ovo navedeno autora magistra Halila Markišića svrstava u red ozbiljnih istraživača i sakupljača etnoloških, historijskih i kulturološko-civilizacijskih vrijednosti svog zavičaja, a time mu daje i mnogo šire i univerzalnije značenje i kompetencije.
Na samom kraju ostaje snažan utisak da je autor itekako imao u vidu svu kompleksnost i težinu zadatka koji je sebi zadao – da napiše monografiju o Gusinju. Jer, grad sa tako bogatim nasljeđem, jeste veliki izazov, ali i dug prema njemu jeste ogromna odgovornost, zbog čega se, najvjerovatnije eto do danas niko nije usudio da se uhvati u koštac sa prezentacijom najbitnijih elemenata njegove kulturne zaostavštine. Stoga autor zaslužuje sve pohvale i priznjanja za hrabrost i umješnost da piše i napiše ovakvo jedno djelo. On se pri svemu tome poslužio autentičnom fotografijom kao dokumentom, znajući da ono što ne može riječ to može fotografija, koja pomaže da se, uopšteno govoreći, eventualne verbalne i opisne nedorečenosti, kojih u ovoj monografiji stvarno nema, na taj način eliminišu, a materija mnogo plastičnije i uvjerljivije prikaže i predstavi čitaocu.
U Rožajama, avgusta, 2015.
