Redakcija Nema čovjeka koji se, s vremena na vrijeme, ne prepušta sjećanjima! Nekada više, nekada manje: ponekada su takva vraćanja u prošlost češća, a njihovo trajanje duže; postoje i periodi u kojima se sjećanja pojavljuju sama od sebe, kao sekvence, kao kratak sijev prošlosti, koji osvijetli trenutak sadašnjosti. Bez povremenog prebiranja po svojim sjećanjima, ljudi bi postepeno zaboravili ko su! Sjećanja su prava armatura našeg identiteta! Vraćanje u prošlost je jedini način na koji sebe lociramo u sopstvenom životu, u cijelinu onoga što nam se zbiva. Procjena onoga što jesmo, temelji se na preispitivanju onoga što smo bili! Postoje trenutci u kojima se čovjeku čini da je on samo ukupan zbir onoga što je proživio, suma sopstvene prošlosti. To su trenutci velikog preispitivanja i posebne inspiriranosti!
U jednom takvom trenutku nastala je i zbirka priča Koštanpoljski šapati, autorice Selve Ramčilović. Knjiga sjećanja, dubokih uvida, jasnih, gotovo fotografskih ekspozicija i snažne inspiracije. Selva počinje priču o svojim sjećanjima u za to najbolje doba: na samom kraju djetinjstva, oko svoje 13-14 godine. Jer tada su svi utsici najsnažniji, percepcija najtačnija, čula najoštrija, zapažanja najsvježija, radoznalost najveća, što potvrđuje i opis dolaska Selve tada tek djevojčice, u Koštan Polje:
”Bio je topao septembar, suv i bez padavina sa dosta sunca. Na sebi sam imala crne cipele, tamne bež pantalone i safari košulju boje blijedog afričkog pijeska, modni hit u to vrijeme. Mršava djevojčica iz Bihora, prave tamnosmeđe kose po ramenima, plavih očiju, povučena, stidljiva, prosječne visine za tu dob.”
Koliko mnogo živosti sadrži ovaj opis! I topli, suhi septembar, i sunce koje svojim sjajem caruje nad visoravni na oko 1.000 metara nadmorske visine. I u sred tog prostranstva, mršava djevojčica, crne cipele, tamne bež pantalone, izblijedjela košulja boje afričkog pijeska, tamnosmeđe kose rasute po ramenima, plavih očiju koje to sve gledaju i upijaju tako da se taj prizor sačuvao tako kao da ga i mi vidimo! Eto, upravo tako se Selva Ramčilović, autorica ove knjige, obrela, kako sama slikovito kaže, na adresi rane mladosti!
Obdarena izuzetno živom vizualnom memorijom, Selva nam dočarava i pejsaže i oblake, trave i daleke horizonte, lica ljudi, njihov stas, odjeću geste, kao da ih slika na nekom nevidljivom platnu, ili projektuje hologramski uvjerljivo! Ipak, osnovna inspiracija ovih sjećanja nije da nam samo predoče čudesni prostor Koštan Polja. Njihova istinska namjera veoma je duboka i seže do najdavnijih slojeva kolektivne memorije ljudi koji od davnina žive na području Peštera, još od vremena stećaka na kojima je uklesano da su tu živjeli i umirali ljudi, ”…na svojoj zemlji, na plemenitoj.” Tu očaranost ovim prostorom Selva Ramčilović književno uvjerljivo i estetski efektno transponira u daleki zov koštanpoljskih šapata, koji prerastaju u prigušeni refren cijele ove knjige. Naslov knjige, sjajno izabran već kao lirska reminiscencija, dobija ovim na snazi i prerasta u sintagmu velike simboličke snage, kojom se ova knjiga otvara, koja bruji kroz cijeli tok pripovijedanja i odzvanja još dugo nakon što se zatvore korice ove izuzetne knjige.
Izlaganje je u ovoj knjizi jasno organizirano; podijeljeno je u šest većih cjelina, koje funkcioniraju uglavnom kao samostalne cjeline. Njihovu zajedničku osnovu, ono što smo nazvali armaturom identiteta, čini upravo sjećanje na zajednički prostor unutar kog se svaka od tih zasebnih priča, dešavala: ona horizont visoravni obrubljene malo bližim i malo daljim planinama, sa središtem u Koštan Polju, tim gravitacijskim jezgrom ove knjige. Nakon prvog dijela naslovljenog TJESKOBA, u kom nas Selva kroz suptilan monolog sa blagim odsjajima melanholije, ali i prefinjene duhovitosti, uvodi u čaroliju Koštan Polja i njene duboke povezanosti sa tim magičnim središtem, slijedi jedan kraći prozni komentar, kao intermeco u muzičkom djelu. Time se priča održava u kontinuitetu, takoreći u istoj intonaciji – ali se istovremeno priprema i sasvim drugi ritam i dramaturgija kazivanja. Kroz izuzetnu neposrednost sjećanja, dočarava se DOLAZAK, da bi se odmah zatim u priču uključio fascinirajuće realistično prikazan lik BRKE. Ovaj isječak, tačnije ova tematska cjelina otkriva Selvin naglašen talenat za kreiranje autentičnih i uvjerljivih književnih likova, od njihovog opisa do poniranja u njihova psihološka stanja i lucidnu rekonstrukciju karakternih osobina! Priča o Brki, zagonetnom liku zabavnog, ali i na svoj način tragičnog junaka, koji kao da je kreiran i od jave i od sna, predstavlja uvjerljivu potvrdu ovog talenta koji legitimira samo prave pisce.
Ova kombinacija, s jedne strane, kazivanja koje donosi naglašenu snagu vizualizacije, a koje svoj izvor ima u činjenici da je, kako to podvlači akademik Alija Džogović: ”Selva je inače slikarka po hobiju, a u literaturi je potvrđena kao pisac koji jezik pretapa u pastel, boji i sjenči riječima široka bihorska platna, rijeke i brzake, žubore i onomatopeje, bljesak i tamu, a svrh toga unutrašnje porive i psihološke lomove na putevima života”. – a s druge strane, duboke osjećajnosti, dolazi do izražaja u priči MERIMINE USPOMENE. Selvin amidža Adem, čovjek neobuzdane snage i neukrotive želje da istražuje svijet, još kao momak otisnuo se u svijet. Na svojim putovanjima, prvi put se zaustavio tek u Australiji, gdje se je i oženio. Njegova kći Merima i sin Kenan su Selvini amidžići. Iako među njima postoje određene jezičke poteškoće, njihova bliskost brzo uspostavlja čvrstu i prisnu vezu koja se pamti cijelog života. Potraga Selvinog brata za Merimom, mnogo godina nakon njihovog susreta onog davnog ljeta u Koštan Polju, koja se odvija negdje u Kornatima, na otocima oko Zadra, donosi nam sjetni ton prigušene radosti zbog konačnog susreta, i brujanje tamnog predosjećanja da se taj susret više nikada neće ponoviti.
Poznato je da umjetničku vrijednost književnog djela čini način kazivanja, a ne sama priča kao fabula, dakle ne ono ”šta” se priča, nego ono ”kako” je to ispričano. U sekvenci, koja je najbliža onome što se u teoriji književnosti naziva noveletta (priča koja ima sve odlike romana, samo je znatno kraća), Selva nam omogućava da upoznamo gorštaka iz Korita, Šeću – čovjeka koji bi mogao biti s punim pravom prototip za seriju pripovjetki ili i cijeli roman o njegovim podvizima i doživljajima. Gorostas od preko dva metra visine i više od 100 kilograma težine, ogromne snage ali i domišljatosti, čovjek oženjen sa dvije žene, sa buljukom djece na svojim plećima, koji poslije niza peripetija i stradanja dolazi u region Koštan Polja, u Delimeđe, i tu, iako tek pridošlica, postaje jedan od najuglednijih i najimućnijih domaćina, jeste više od lika iz priče: takav Šećo je metafora autentične sudbine Bošnjaka, gonjenog na pravdi Boga, ali vrijednog, sposobnog, inteligentnog, nesalomljivog, jačeg od kamena! Jer, kako kaže upravo sam Bošnjak Šećo: ”Čovjek je, uistinu, teška stijena. Tvrđi je, sinko, od kamena. Pukotine na sve strane, djelovi otpadaju, ali srž ne puca. Od jada i inata se drži…”
Održao se Šećo, od jada se održao. Baš kao pravi Bošnjak i on je izdržao ono što niko drugi ne bi, sve savladao, svim nepravdama odolio i dočekao da mu svane. Od jada je izdržao, svoje jade savladao!
Majstorstvo kazivanja i svoj raskošni talenat Selva posebno uvjerljivo potvrđuje u priči TAKMIČENJE – ujedno završnom cvijetu ovog impresivnog književnog buketa. Ona prigušena nota slutnje neke neodređene, daleke opasnosti, koja se može razaznati i kroz najvedrije stranice ove knjige, u završnoj priči prelazi u istinsku dramu velike napetosti i psihološki uvjerljivo prikazanog straha! Priča o djevojčici Selvi, učenici sedmog razreda osmogodišnje škole, koja tek što je navršila 14 godina, ostavljene od njene nastavnice zadužene za njenu bezbjednost, da se noću sama snalazi u pustoši Peštera da bi došla kući sa takmičenja na koje je pozvana kao odlična učenica, predstavlja istinsku književnu studiju u kojoj su prelazi iz razočarenja, nadanja, nevjerice, iznevjerenog povjerenja i neočekivanog zračka spasa, koji se nažalost brzo gasi. Svi ovi događaji i psihološki slojevi prikazani su na uvjerljiv i autentičan način, a da pri tom onaj umjetnički nivo nije ni trenutak bio sveden na jednostavnu deskripciju!
Ova knjiga je dragocjeno književno svjedočanstvo o neprocjenjivoj važnosti sjećanja Selve Ramčilović koja se time vratila na adresu rane mladosti, u vrijeme kada je bila djevojčica od 13-14 godina. Njeno pripovijedanje je lako razumljivo, direktno, nastalo na zajedničkom iskustvu Bošnjaka i vrijednosnom sistemu bliskom njihovoj duhovnoj tradiciji. Inspirativna snaga cijele knjige otjelotvorena je u sintagmi Koštan Polje, u tom toponimu koji odzvanja na svakoj stranici ove neobične i dragocjene knjige i u sebi ujedinjuje otpornost i dugovječnost stoljetnih stabala kestena i izdašnost i hranjivost ploda kestena, sa magičnom ljepotom te visoravni oivičenoj plavim visovima i ovjenčanoj nebom!
Pred veličanstvnom ljepotom tog čudesnog prostranstva, pred uvjerljivošću ljudi koje je zauvijek zapamtila nekadašnja djevojčica, a današnja književnica Selva Ramčilović ovjekovječila knjigom Koštanpoljski šapati, jasno uviđamo puni smisao njenih završnih riječi:
”Zato, ne treba se čuditi što je nama i do danas tijesno svuda, osim na koštanpoljskoj ravnici! I što nam, gdje god bili, uvijek nedostaje onaj neodoljivi zov kojim se u nama, uvijek i svugdje, oglašava onaj isti koštanpoljski šapat koji pamtim od djetinjstva, kao da nam prenosi neku beskrajno važnu tajnu…”
Ova njena knjiga predstavlja značajan književni događaj, koji treba pozdraviti od sveg srca, i kojim se bošnjačka literatura na najbolji način vraća sopstvenoj tradiciji i izvornoj inspiraciji.
Akademik dr. Ferid Muhić
Istaknuta slika: Koštan Polje. FOTO: Vladan Vidosavljević
