Nije ondašnja Foča bila zapušten gradić, pun malograđanštine. Naprotiv…
Foča je nekadašnja oaza mira, parkova, drvoreda i cvjetnjaka, stjecište bogatih trgovaca i dobronamjernih ljudi s prepoznatljivom arhitekturom tipičnoga bosansko-hercegovačkog šehera u orijentalnom duhu sa 18 mahala i sa 17 gradskih džamija, sa središnjom čaršijom u orijentalnomu stilu gdje su se prije odvijala sva privredna zbivanja u gradu i susreti ljudi sa svih strana svijeta.
…A Ćamil Sijarić napisa o Foči:
“Jer Foča je jedan vrt, jedna bašča, jedan ljubak i pitom grad, u koji su – i to izdaleka, ljudi dolazili da tu, ako ništa drugo, a ono umru! I čije kosti sve tu ne leže – leže još od davnih davnina, iz vremena stećaka… – kosti “starih dobrih Bošnjana”. Na njihovim nadgrobnim pločama lukovi su, strijele, mačevi – i znaci koji su kasnije dolazili, tek svi stari, i zbog toga jedna istorija…”
Eh ta i takva Foča, sa uređenim drvoredima, parkovima, cvjetnjacima bješe negdje 1967./68. Bješe tada u Aladžanskom parku mali rasadnik, gdje bijahu zasađene sadniceukrasnog drveća. Odatle se te sadnice raznosile i sadile po čitavoj Foči. Pa Foča izgledaše kao jedan veliki vrt, mirisni vrt. Zasluge pripadaju i tadašnjim direktorima Komunalnog preduzeća. A bili su Aziz Ćerkez, a zatim Nezir Ćorić.
Eh, bješe to…
Foča je tada imala tri KINO sale – kino salu u Domu JNA – Kino “Drina”, kino i pozorište koje je pripadalo Radničkom univerzitetu iznad Muzeja ka Sahat kuli i kinosalu u zgradi zloglasnoga KP Doma.
Radnički Univerzitet i kino i pozorišna dvorana iznad zgrade Muzeja. Tu su se odvijali svi kulturno umjetničko zabavni programi. Česta su bila gostovanja pozorišnih grupa. Na toj pozornici su nastupali svi poznati pjevači i pjevačice iz tog perioda. A dolazili su i gosti iz Turske i Rusije.
A imala je i KORZO. Šta reći o fočanskom Korzu, a da se šta ne ispusti. Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima, općenito.
U Foči je korzo bilo od Doma JNA do Suda. Korzo bi počinjalo s početkom večeri. Ljudi svih dobi, poznanici, zaljubljeni, porodice… Korzirali bi, šetali bi, špacirali bi mladi, stariji, pojedinci, drušvanca, klape, momci i djevojke, raja. A nekad bi bilo i belaja…
Pozdravljalo se, pričalo, šetalo, sretalo se, ašikovalo…Korzo u Foči bilo je poznato na daleko. Stranom koja je bila do Hotela i Zdravljaka šetali bi stariji. A strana od Doma JNA do zgrade Suda bila je namjenjena mlađima.
Pričati o fočanskom korzu, a ne spomenuti i fočansku atrakciju Noćne trke bila bi mala nepravda prema tom sportskom događaju u kome su učestvovali i sportisti izvan Foče. Glavna trka je trčana od Doma JNA prema Trgu, pored Muzeja prema Apoteci, pa naniže ka Sudu, a cilj je bio pred Domom JNA. Ovdje ću uzgred spomenuti i Sandžačke igre, koje su prerasle u MOSI (Međurepubličke olimpijske sportske igre) i čuvenu Partizansku Olimpijadu.
A često sam pisao i govorio o fočanskim KAJAKAŠIMA i kajacima. Kajaci su bili napravljeni od šper ploče, najčešće obojeni u plavo. A da ne zaboravimo i kajakašice. Spomenuću Nađiju – Nađu Vreto i Dragicu Popadić. Djeca bi se zakačila za zadnji kraj kajaka, a Dragica bi ih vozala po Ćehotini. A nekad bi ih dovezla do sredine, gdje bi oni poskakali u Ćehotinu.
KAMP KUĆICE i auto kamp u Donjem Polju ispod Kafe “Bora”. A tu u Turističkoj organizaciji, u kampu radio je Suvad Čavdar – Žika.
“Devojčice će spavati u kamp kućicama. Mnogo mi je lepo.” – piše na razglednici poslatoj iz Foče 1961. godine.
Nekada je Turistički savez općine Foča uredio prostor naspram “Kafebora” i na desnoj obali Ćehotine u Donjem Polju, koji je bio svojevrsna turistička atrakcija u Foči. Oni koji su boravili u Foči imali su mogućnost da se sa svojim automobilima smjeste uz neku simboličnu naknadu, odmore u drvenim kamp kućicama i odmorni nastave svoje dalje putešestvije.
Eh, da. Imali smo KINO, POZORIŠTE, MUZEJ, KAMP KUĆICE, JAKE SPORTSKE KOLEKTIVE, KORZO i Foča nije bila tek mali, zabačeni, provincijski grad.
No, šta da radimo? Čaršija se promjenila. Nedostaje duše. Nedostaje ljudi. Nekih nema više.
Ostale su uspomene i sjećanja…
Historija Foče pamti i važnije događaje. Za one malo starije sugrađane ovo je samo dio lijepih uspomena iz mladosti.
Doba stagnacije fočanske općine počelo je ukidanjem željezničkog saobraćaja i izmještanjem vojske iz Foče. Od tada je polako prestao priliv novčanih sredstava koje je Foča imala samim tim što je tu bila stacionirana jaka JNA kolonija sa više kasarni u samom gradu i više oficirskih zgrada. A i voz je donosio znatna materijalna sredstva.
Od tada prestaje normalno funkcioniranje grada i počinje doba stagnacije, koja kulminira negdje između 1980. i 1990. godine.
Zemljo, divna zemljo naša, kako malo smo mi tebe dostojni!- zavapio bi Antun Gustav Matoš, ondašnji.
Priredio: Kenan Sarač/focanskidani