Gorčin Dizdar
Putevima hereze (V): Početak na kraju svijeta
Autor teksta je magistar i polaznik doktorskog programa iz interdisciplinarnih humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu. U augustu 2011. godine sa Giustinom Selvelli, magistrom antropologije sa Venecijanskog univerziteta, putovao je istočnom Turskom, Gruzijom i Armenijom, tragajući za paralelama srednjovjekovne armenske i bosanske vizuelne kulture.
Nakon obilaska najznačajnijih spomenika armenske kulture u neposrednoj blizini Jerevana uz korištenje javnih prevoznih sredstava – ili, preciznije, poluraspadnutih kombija poznatih kao maršrutke – odlučili smo da na nekoliko dana iznajmimo automobil i upustimo se u avanturu vožnje na Kavkazu. Glavne armenske saobraćajnice u relativno su dobrom stanju, ali kako svojom širinom dopuštaju dosta komotno mimoilaženje tri auta, preticanja su toliko haotična da, u poređenju, balkanske ulice djeluju uređeno poput njemačkogautobahn-a. Barem polovina automobila u Armeniji su “Lade” koje nekim čudom dostižu brzine od 150 kilometara na sat, a pored njih na ceste nerijetko zna zalutati i poneko stado krava. Tokom tri dana vožnje kroz cjelokupnu Armeniju nismo vidjeli niti jedna policijska kola ili kontrolni punkt.
Na putu prema jugu zemlje, zaustavili smo se u gradiću Areni, gdje su se, prema legendi, poslije potopa naselili Noje i njegovi sinovi. Na uzvisini iznad grada nalazi se crkva Sv. Astvacacina sagrađena 1321. godine. Ovu crkvu projektovao je jedan od najpoznatijih armenskih srednjovjekovnih minijaturista, skulptor i arhitekta Momik, a njegov uticaj možda objašnjava i izuzetnu stilsku profinjenost desetak bešika u dvorištu crkve. Na arenskim bešikama nema one naivne haotičnosti viđene u Noratusu; ovdje su, naprotiv, vidljivi sigurnom i iskusnom rukom izvedeni prikazi istaknutih pojedinaca – trubadura, učenjaka i ratnika na konjima. Ispred crkve Sv. Astvacacina nailazimo i na treću vrstu armenskog srednjovjekovnog nagrobnog spomenika (pored hačkara i bešika), horizontalne kamene ploče obično ukrašene više ili manje individualiziranom predstavom preminulog. U ovom slučaju, sudeći po kapi i krstu pored ramena, radi se o crkvenom veledostojniku, a takozvani tau-štap u rukama preminulog predstavlja još jednu intrigatnu ikonografsku paralelu sa bosanskim stećcima…
Jedini izuzetak od ove društvene izolacije doživjeli smo tokom posjete nekolicini kurdskih sela u blizini turske granice. U Armeniji živi oko 40,000 Kurda koji su mahom Jezidi, pripadnici religije koja predstavlja jedinstvenu mješavinu staroperzijskih temelja i sufisjko-islamskih uticaja. Jezidi vjeruju u jednog Boga i arkanđela Tavuza, kojem je Bog povjerio vladavinu nad ovim svijetom. Kako se mnogi jezidski mitovi o Tavuzu podudaraju sa islamskih i kršćanskim viđenjima Iblisa/Sotone (sa ključnom razlikom da Jezidi smatraju kako je Tavuz postupio pravilno kada se je odbio povinovati prvom čovjeku Adamu), Jezidi su često bili žrtve progona pravdanih njihovim navodnim sotonizmom.
Jezidi takođe posjeduju vlastitu kulturu smrti, njihovi nadgrobni spomenici pravljeni su u obliku kuće. Prilikom naše posjete jezidskom groblju u selu Rija Taza, prišao nam je lokalni mladić i, koristeći se rukama i nekoliko riječi ruskog jezika koje smo mogli razumjeti, pozvao nas u obilazak njegove kuće. Uskoro smo upoznali cijelu porodicu, posluženi smo kafom, domaćim sirom i pogačom poznatom kao lavaš. Iako su živjeli u izuzetno skromnim uslovima – pod njihove kuće bio je tek utabana zemlja – naši kurdski prijatelji insistirali su da ponesemo još jedan lavaš i poveći komad sira “za puta”…
U Gorisu, gradu na jugoistoku zemlje, nismo doživjeli takvo gostoprimstvo. Goris se nalazi u neposrednoj blizini Republike Nagorno-Karabah, enklave unutar Azerbajdžana sa većinskim armenskim stanovništvom. Poluratno stanje u kojem se nalaze Nagorno-Karabag i Azerbajdžan itekako se osjete u Gorisu, u gradu vlada turobna atmosfera, dok su ceste pune uniformiranih mladića. Nakon iscrpnog traganja po centru Gorisa, uspjeli smo pronaći neku vrstu restorana, ustvari malenu prostoriju sa televizijom i pet plastičnih stolova. Desetak minuta čekali smo da konobarica, koja je stajala tri metra od nas, priđe našem stolu, zabavljajući se rastjerivanjem mnogobrojnih muha. Konačno nam je servirano dosta ukusno jelo koje se sastojalo od supe, pečenog povrća, salate, sira i kobasica. Kada je došlo vrijeme plaćanju, shvatili smo da su cijene barem dva-tri puta veće od onih u centru Jerevana!
Na nekropolama Gorisa uspjeli smo pronaći nekoliko manjih skupina bešika. U centru grada, u dvorištu crkve Svetog Grigorija Prosvjetitelja, nalazi se grupa od nekoliko bešika koje su se već na prvi pogled isticale svojom veličinom i očuvanošću. Bliži pogled na sadržaj njihovih gravura potvrdio je moju prvi pomisao – na jednoj bešici, naime, vrlo jasno je prikazan čovjek sa puškom u ruci! Armenska tradicija nadgrobnih bešika dakle nije završila u Srednjem vijeku, već je nastavljena i tokom nekoliko idućih stoljeća, a – ko zna – možda traje i dan-danas. Pored ovih “modernih” bešika, u Gorisu smo naišli i na značajnu kolekciju grobova u obliku ovna, koje smo već imali prilike vidjeti u Vanu. I ovdje su ovnovi bili dekorisani veoma raznolikim gravurama – krstovima, natpisima na armenskom, arapskom i perzijskom te raznim simbolima – još jednom potvrđujući poroznost kulturoloških granica na Kavkazu. Usamljen među ovnovima našao se i jedan primjerak falusnog kamena, još jednog oblika nadgrobnog spomenika o čijem značaju i porijeklu možemo samo nagađati.
Posljednja destinacija ovog putovanja bio je Vorotnavank, samostan na jugu Armenije sagrađen 1000. godine. Tokom dvosatne vožnje usamljenom planinskom cestom punom rupa, nekoliko puta pomislili smo na odustajanje… Tek dolaskom do ovog potpuno izolovanog, napuštenog samostana na kraju svijeta uspjeli smo, međutim, steći istinski dojam o armenskoj srednjovjekovnoj monaškoj pobožnosti. Pronalazak, upravo ovdje, bešika najsličnijim našim stećcima nije djelovao kao slučajnost. Nisu to ni scene svakodnevnog seoskog života iz Noratusa, ni dostojanstveni portreti istaknutih pojedinaca iz Arenija, već upravo ona jedinstvena kombinacija realizma i simbolike poznata sa stećaka: strijelac u borbi sa dvoglavom isprepletenom zmijom; po površini kamena nemarno razbacani jahač, jelen i pleter; sunčani disk, grožđe i rozeta na kamenu ugrađenom u temelje crkve…. Da li je Vorotnavank, u blizini iranske granice, bio izložen perzijskim dualističkim učenjima? Da li je izolacija ovog samostana pogodovala razvoju neortodoksnih oblika kršćanstva?
Sve su to pitanja koja, sve donedavno, nisu previše zanimala oficijelnu evropsku historiografiju… no posljednjih tridesetak godina došlo je do velikog razvoja naučne literature o heterodoksnim vjerskim pokretima Srednjeg vijeka, razvoja koji je u Bosni i Hercegovini gotovo potpuno nepoznat. Problem, međutim, nije neznanje, već stav onih u našoj zemlji koji su plaćeni da znaju i to znanje dijele sa širom javnošću. Umjesto pokušaja da daju doprinos zamršenom pitanju prošlosti naše zemlje, oni se uporno kriju iza dogmatskih pozicija i autoritativnih fraza, boreći se protiv originalnih pristupa i novih saznanja.
Naši kavkaski kulturološki srodnici možda ne nude odgovore na pitanja naše prošlosti i identiteta, ali nam omogućavaju da ih postavimo na drugačiji način, unutar okvira mnogo širih od onih koje nam uporno nameću naučnici-aparatčici skučenih vidika. Stećci su naš prozor prema zajedničkom simboličkom jeziku zajedničke kulture koja se prostire od mongolsko-ujgurskih stepa zapadne Kine na istoku do ostrva Škotske na zapadu, od tundri Sibira na sjeveru do Indijskog mora na jugu. Put na kraj svijeta tek je početak ovog traganja za korijenima naše kulture…
Preneseno sa: Makdizdar.ba