Hamdija Pozderac
DOBROSUSJEDSKI ODNOSI KAO TEMELJ
BOSANSKOHERCEGOVAČKIH IDENTITETA
Nacionalni odnosi i socijalističko zajedništvo, Svjetlost, Sarajevo, 1978
.
Razumije se da je na području srednjovjekovne bosanske države bilo i katolika i pravoslavnih. Iako je za današnjeg čovjeka sasvim nevažno kako je bilo u srednjem vijeku, potrebno je ukazati na ovaj vjerski pluralizam.
Istina, u srednjem vijeku bilo je i progona bogumila koji su, i to treba posebno istaći, izazvani, prije svega, vanjskim motivima i prisilom. I ustanci hrišćanskog seljaštva krajem 17. i početkom 18. vijeka, iako su sadržavali i klasnu dimenziju, odigravali su se u vjerskim okvirima. Tek sredinom i u drugoj polovini 18. vijeka dolazi i do pokreta muslimanskog gradskog i seljačkog stanovništva koji su u svojoj osnovi imali klasni karakter.
Zašto do 18. vijeka dolazi do ustanaka seljaka hrišćana a u 18. vijeku i do ustanaka muslimanskih seljaka i građana, može se objasniti različitim društvenim položajem tih etničkih struktura stanovništva i promjenama koje su nastale u njihovom položaju.
U 19. vijeku ti se odnosi još više komplikuju. Međutim, to ne dovodi u pitanje činjenicu da se u narodu stvorilo osjećanje uzajamnosti koje je omogućavalo da “vjerski pluralizam” dođe do izražaja. Poznato je da su se u Evropi vodili pravi vjerski ratovi, a u nas, u Bosni i Hercegovini, postojala je vjerska izmiješanost i vjerska koegzistencija. Sve do Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini i nije bilo tipičnih vjerskih pogroma. Pa i u Drugom svjetskom ratu ideja o njima nikla je daleko od Bosne i Hercegovine.
To je jedna pouka iz istorijskog razvoja Bosne u ranijim periodima.
Druga pouka se odnosi na činjenicu da se stanovništvo Bosne od srednjeg vijeka pa naovamo toliko izmiješalo (kao uostalom i u drugim južnoslavenskim krajevima) da su zaista nemogući apsolutizirajući zaključci da je etničko isključivo uslovljeno konfesionalnim.
Što se bogumila tiče, oni su prelazili najviše na islam, ali – ono što neće da priznaju muslimanski nacionalisti – i na pravoslavnu i na katoličku vjeru. Prelazilo se i s katoličke vjere na islam i sa katoličke na pravoslavnu vjeru, kao i sa pravoslavne na katoličku; u Lici, Slavoniji, Srijemu, Dalmaciji i Crnoj Gori prelazili su pripadnici islama i na katoličku i na pravoslavnu vjeru itd. To je bila istorijska realnosti, bez obzira da li se dešavala dobrovoljno ili prisilom.
Analiza vjerske pripadnosti korisna je kod utvrđivanja etničkog porijekla, iako se samo time ne može objasniti etničko porijeklo naših naroda. U svakom slučaju, jedan pogled na vjerske konverzije u prošlosti uvjeriće nas, u prvom redu, o vjerskom pluralizmu kao i o tome da pripadnost ovoj ili onoj religiji nije bilo nešto postojano i nepromjenjivo. Sa stanovišta istorije zajedništva ova fleksibilnost u pogledu pripadnosti pojedinim religijama i njihov pluralizam nije bez značaja, što relativizira ulogu vjerske pripadnosti u utvrđivanju etničkog porijekla.
Vjerski kriterij na srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jezičkom području bio je mjerodavan, prije svega, u vrijeme formiranja nacionalnih pokreta. U toku daljeg razvoja nacija sve se više “vjersko” eliminiše iz nacionalnog sadržaja. To, u isti mah, ne znači da sve ono pozitivno i doista vrijedno, što se posredstvom vjere u nacionalnim kulturama stvorilo ne bi trebalo da trajno ostane inventar nacionalnih kultura.
Koliko god je vjerski faktor imao dezintegrirajuće djelovanje u odnosu na moguću homogenizaciju pod uslovima postojanja jedne vjere, uočljiva je činjenica, važna upravo iz aspekta zajedništva, da je stalno prisutna koegzistencija različitih religija, od srednjeg vijeka pa do danas. Ta se koegzistencija provlači kao nit kroz cijelu istoriju Bosne i Hercegovine. U doba državne samostalnosti, pored bogumilstva, imamo katolike i pravoslavne. U tursko doba, uz pripadnike islama – još i pravoslavne, katolike, a od 16. vijeka i Jevreje. Ta se koegzistencija nastavlja sve do danas. Istina, ni u tursko, ni u austrougarsko, pa ni u starojugoslavensko doba, sve ove religije nisu bile ravnopravne. Uvijek su klerikalni vrhovi jedne religije dominirali i bili u sprezi sa vladajućom strukturom. Ta je dominacija proizlazila iz vladavinskog sistema i njegove konfesionalne ideologije.
Vjerski pluralizma, na prostornoj blizini, simbolički je izražen u postojanju četiri stara hrama u Sarajevu koji jedan od drugog nisu udaljeni ni nekoliko stotina metara: Begove džamije, Stare pravoslavne crkve, Katoličke crkve, odnosno kasnije Katedrale i Starog jevrejskog hrama. Tačno je, kako se jedan naš veliki književnik izrazio, da su satovi tih bogomolja otkucavali u različito vrijeme, čime se apostrofira vjerska podvojenost, ali je još eklatantnija činjenica da su egzistirajući jedan pored drugog svi ti pripadnici različith religija znali smisao svakog tog otkucavanja. Još više, svi su oni znali računati i po Hidžri, i po Gregorijanskom i po Julijanskom, a i po Mojsijevom kalendaru.
Pa i pored toliko naglašenih vjerskih opreka, pripadnici različitih vjera – misli se na islamsku, pravoslavnu i katoličku – iste su etničke osnove.
Etničko formiranje naših naroda nastalo je kulturno-istorijskim uticajima. U to će nas uvjeriti jedan opšti pogled na etničke procese u istoriji naroda Bosne i Hercegovine. Iako nemam namjeru da se ovdje time bliže bavim, ipak ću upozoriti na izvjesne momente koji mi se čine značajnim.
Dosta često se govorilo i pisalo, naročito u vremenima zatvorenih međunacionalnih odnosa, o tzv. autohtonom i tzv. doseljeničkom dijelu stanovništva Bosne i Hercegovine. Takva raspravljanja imala su šovinističke implikacije, u tome smislu što se u njima podrazumjevalo da sva prava pripadaju tzv. autohtonom stanovništvu, dok je doseljeničko stanovništvo moglo biti samo trpljeno. Implikacija je ove teze: budući da je izvjesno stanovništvo bilo doseljeno, onda mu ne bi trebala pripadati jednaka prava kao i autohtonom stanovništvu.
U toku istorije bilo je u svim južnoslavenskim zemljama, pogotovo onim koje su se nalazile pod turskom vlašću, toliko migracionih kretanja da je cjelokupno stanovništvo etnički složeno. Miješanja su bila toliko intenzivna da se jedva, za vrlo malen dio populacije, može postaviti tvrdnja o njegovoj autohtonosti, ako se pod tim podrazumijeva kontinuitet iz srednjeg vijeka. Muslimanski nacionalisti znaju da operišu s “teorijom” o autohtonom porijeklu Muslimana, ali ne vide da i među Muslimanima ima mnogo doseljenika, kao što ima potomaka srednjovjekovnog stanovništva i među Srbima i među Hrvatima.
Treba podvući da ta relativno velika zastupljenost doseljeničkog stanovništva nije nekakav bosanskohercegovački specifikum. Današnje stanovništvo Srbije naseljeno je, poslije austro-turskih ratova u 18. vijeku, velikim dijelom iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Iseljeno stanovništvo iz Bosne i Hercegovine danas, u znatnoj mjeri participira među stanovništvom Srijema, Slavonije, Banije, Like, Korduna, Dalmacije i Boke. Na isti način u Bosnu i Hercegovinu se doseljavalo stanovništvo iz svih naših krajeva. Bilo je tu i tzv. povratničkog stanovništva, tj. Bosanaca čiji su se preci ili oni sami nekada iselili iz Bosne i Hercegovine, a onda se ponovo u nju vratili.
U Bosni i Hercegovini kao centralnoj oblasti bilo je ranije, a i danas, vrlo malo stanovništva koje nije slavenskog porijekla. Romansko i sasko stanovništvo, koje se sreće davno u srednjem vijeku, potpuno se asimiliralo s našim življem još mnogo prije osvajanja od strane Turaka. Masovnog doseljavanja azijskih naroda u Bosnu nije nikada bilo, dok su se pojedinci, koji su trajno ostajali u gradovima, brzo gubili u slavenskoj masi.
Dakle, po etničkom porijeklu cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine je slavenskog porijekla. U tursko doba razlikovalo se isključivo po vjerskoj pripadnosti (“muslimani” i “nemuslimani), a s pojavom nacionalnih pokreta, odnosno u periodu austrougarske okupacije, počinju se više isticati nacionalne razlike.
Prema tome, etnička osnova i sve ono što ona zasniva i reprodukuje, važan je elemenat zajedništva među narodima Bosne i Hercegovine. To zajedničko slavensko porijeklo i svijest o njemu stvorilo je jedinstveni sociopsihološki tip stanovnika Bosne, bio on Srbin, Hrvat ili Musliman. Gdje god se pojavio izvan bosanskohercegovačke sredine, naš čovjek, iz Bosne i Hercegovine, tretira se kao Bosanac ili Hercegovac. To je, istina, regionalna, zavičajna, a danas republička a ne nacionalna oznaka. Ipak, ona svjedoči o nesumnjivom nadilaženju identifikacije nacionalnog i teritorijalnog, kao što svjedoči o jedinstvenoj pripadnosti i Srba, i Hrvata i Muslimana, kao i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive, upravo toj Bosni i Hercegovini.
Jedan od važnih elemenata zajedništva je i izmiješanost stanovništva Bosne i Hercegovine. Naime, sve kada i ne bi bilo toliko kohezivnih spona koje spajaju narode Bosne i Hercegovine, činjenica međusobne izmiješanosti Srba, Hrvata i Muslimana, već zbog prostorne blizine koja ih povezuje bezbrojnim nitima, upućivala bi ih jedne na druge.
Taj duh povezivanja narodi Bosne i Hercegovine izražavali su oduvijek odnosom susjedstva i komšiluka. Tom riječi nije se samo izražavala prostorna blizina stanovnika već, što je mnogo važnije, ta riječ je uvijek imala i jednu duboko moralnu dimenziju: uzajamnu upućenost na solidarnost i spremnost da jedni drugim pomognu. Kada je u pitanju komšiluk, onda ni konfesionalne razlike nisu mogle značajnije uticati na slabljenje zajedništva. Pripadnici islama, pravoslavni i katolici, međusobno su razvijali komšijsku uzajamnost. U narodu u Bosni i Hercegovini formiralo se shvatanje da je “komšija preči od rodbine, pa i brata”, jer, napokon, rođak ili brat mogu biti daleko, a s komšijom se svakodnevno saobraća. Mnoge vjerske i običajne zabrane u kontaktima nisu važile i za komšije kao i za najbližu rodbinu.
Treba dodati i činjenicu da je susjedstvo, dakle, kohabitacija, u uslovima konfesionalno-nacionalne izmiješanosti, imala neobično veliki značaj u formiranju određenih zajedničkih osobina. A ti su se procesi događali ne samo od naselja do naselja već od kraja do kraja, pa je to ono što je u očima ljudi izvan Bosne i Hercegovine doprinosilo spoznaji o zajedničkom tipu Bosanaca, bio on iz ove ili one narodnosne strukture. Uostalom, zar treba dokazivati koliko jako na čovjeka djeluje sredina, milje, koji je za narode Bosne i Hercegovine uvijek bio zajednički.
Izmiješanost stanovništva nije karakteristična samo za gradove već i za sela u Bosni i Hercegovini. Rijetka su sela, uzevši ih pojedinačno odnosno u skupinama, u kojima ne bi bile zastupljene, ako ne sve tri, a ono barem dvije nacionalne strukture.
Od 106 opština u Bosni i Hercegovini – prema opštem popisu stanovništva od 1971 – u svega 19 opština bilo je preko 2/3 Srba, u svega 10 opština preko 2/3 Hrvata i u svega 15 opština preko 2/3 Muslimana. Bosna i Hercegovina je zbog toga nedjeljiva na bilo kakve “nacionalne zone”, pogotovo u smislu da bi pojedine nacionalnosti u Bosni i Hercegovini činile neko posebno teritorijalno jedinstvo.
Prema tome, zajedništvo u Bosni i Hercegovini imalo je svoju realnu podlogu i u razvijenim dobrosusjedskim odnosima, koji su se razvijali kao etička norma veoma bitna u konstituisanju političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih odnosa među našim narodima.
Hamdija Pozderac je bio bosanskohercegovački političar, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik ustavne komisije SFRJ 1970-ih i 80-ih godina. Rođen je 15. januara 1924. godine godine u Cazinu i to pod imenom Muhamed. Imao je tri brata (Hakija, Sakib i Ismet), te četiri sestre (Bekira, Fatima, Sadeta i Zuhra). Još za vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja se uključio u rad tada ilegalne organizacije SKOJ-a, a u tokove narodnooslobodilačkog rata se uključio 1941. godine, te obavljao niz važnih funkcija i vojnih dužnosti. U 8. krajiškoj narodnooslobodilačkoj udarnoj brigadi bio je sekretar bataljonskog i brigadnog komiteta SKOJ-a, a zatim član Oblasnog komiteta USAOJ-a i SKOJ-a za Bosansku krajinu. Početkom 1944. godine postao je sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a i član Okružnog komiteta KPJ Bihać.
Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. i odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom Republike, Ordenom jugoslovenske zastave sa lentom i Ordenom junaka socijalističkog rada. Nosilac je nagrade ZAVNOBiH-a.
Poslije rata je obavljao niz partijskih i državnih dužnosti. Od 1965. godine je bio član CKSKBiH. Bio je poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH, od 1971. do 1974. predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a od 1971. do 1978. godine predsjednik Skupštine SRBiH. Bio je član Izvršnog komiteta CKSKBiH i sekretar Sekretarijata, a dugo vremena je bio član Predsjedništva CKSKJ i predsjednik CKSKBiH. Na kraju svoje bogate političke karijere bio je i član Predsjedništva SFRJ, a kada je trebao biti izabran za predsjednika Predsjedništva bio je prisiljen da da ostavku i da se sramno povuče iz političkog života Jugoslavije kojoj je posvetio cijeli svoj život.
Bio je visokoobrazovan, a završio je Visoku partijsku školu u Moskvi, te Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu u 1959. godine. Izdao je niz publicističkih i naučnih djela, a od 1961. godine je predavao opštu sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Umro je u aprilu 1988. godine u Kliničkom centru bolnice Koševo u Sarajevu i to pod i danas još nerazriješenim okolnostima.
Hamdija Pozderac se, u svom odnosu prema Bosni i Hercegovini, protivio svemu što je imalo predznak samo jedne nacije. Ono zbog čega je bio često kritikovan jeste bilo njegovo protivljenje boljem organizovanju Muslimana, ali je to, u suštini, posljedica njegovog stalnog insistiranja na zajedničkoj izgradnji i organizovanju. To je ponekad imalo loš odraz na politiku prema Muslimanima, ali se u svakom pogledu pozitivno odrazilo na sprječavanje srpskih i hrvatskih nacionalista od većeg širenja u Bosni i Hercegovini.
Njegovo uklanjanje sa političke scene Jugoslavije kao najjačeg političara kojeg je Bosna i Hercegovina ikada za vrijeme komunizma imala, se može jedino dovesti u vezu sa njegovim insistiranjem, kao predsjednika Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, na nemijenjanju osnovnih načela Ustava iz 1974. godine, koji su dali Muslimanima (kasnije Bošnjacima) status naroda unutar SFRJ.
