Redakcija Posuđe je ostalo neoprano, samo ostavljeno na stolu na kojem još gore svijeće u visokim svijećnjacima.
Pri nekim drugim nevažnim susretima poslije poslužene večere uzimalo bi me se, dobrovoljno s moje strane, ali uzimalo. Odmah po rastanku posuđe je bivalo prano, prozori širom otvarani da izbrišu mirise provedenog vremena.
Kakva divna razlika!
Davati i davati.
Dobivati… dobivati baš ono o čemu govore ljubavni romani.
Dobiti onoliko da ne bude nedovoljno ili pak previše.
Ostaneš li uz mene osjećam da će vrijeme za stolom punim neopranog posuđa i ponekom mrljom biti puno nas. I znam da ćemo stol vremenom početi raspremati nakon večere uz dogorijevanje svijeća.
Volim tvoje ne nestrpljenje.
Uz tebe ne želim američki ljubavni film.
____________
Gordana Vlašić živi u Oroslavju, Hrvatska. Radila je u Centru za socijalnu skrb kao socijalna radnica. Neposredno pred odlazak u mirovinu, a suočena sa visokorizičnom operacijom, u ranim šezdesetim godinama života započela je epistoralni roman O ljubavi… (NAKAPITALITELE) koji je objavljen 2012. godine. Poeziju piše od 2013. godine i pjesme objavljuje u zbornicima Hod se nastavlja i Došel bum v Bistricu, oba iz Marije Bistrice. Haiku je počela pisati prije godinu dana. Na 6. međunarodnom natječaju u Poljskoj pohvaljena je za svoj haiku. Ove godine osvojila je prvu nagradu za najljepše ljubavno pismo knjižnice Sesvete. U pripremi je zbirka priča za djecu.
