Habib Mandžić: U sebi nosim raj

Ovo je prvi izjavio mudri perzijski pjesnik Omar Khayyam. Njegova izjava zapravo glasi ovako: “Ja sam raj i pakao.” Njemački pjesnik Johan Christoph von Schiller veli: “U tvojim su grudima zvijezde tvoje sudbine.”

To bi se drukčije reklo: u sebi nosim sreću. Dr. Henry Dantzig, koji, također, citira tu rečenicu, napominje da je ta izreka u današnje doba postmoderne još ozbiljnija nego u srednjem vijeku, kad su je doživljavali i zapisivali islamski i kršćanski mudraci. Po njegovu mišljenju, ljudska je narav, još uvijek, ostala ista. Upravo iz čovjekove sklonosti za dobro i zlo i osjetljivosti koja izvire iz toga, javljaju se usrećujući ili uništavajući osjećaji. Zato i možemo u svojim osjećanjima, s kojima se odazivamo na pojave života nositi u sebi život ili smrt, ‘raj ili pakao’.

Ta izreka sadrži više stvarnih značenja.

U osnovi je da čovjek mora biti pravilno usmjeren. U običnom izražavanju kažemo da mora biti optimist, vedro raspoložen. Drugi sve želi vidjeti loše, zato i vidi i doživljava sve najgore. Prvi želi biti sretan, drugi nesretan, iako ni prvi, ni drugi to ne priznaju u tom obliku.

Prvi odgovara da ne može biti nesretan i da ne zna zašto bi bio nesretan. A drugi, obratno, ne zna zašto i kako bi bio sretan. Na račun te razlike ljudi se, čak, i šale, jer da se to vidi i u tome kako ta dva različita čovjeka jedu trešnje: prvi uzme prvo najljepšu i najbolju i sve do kraja jede najbolje trešnje; drugi, suprotno, počne od najlošije i tako nastavlja do posljednje – uvijek jede najlošiju i nikada ništa dobro ne stavi u usta. Naravno, to je šala, ali, ipak, poučna. Mnogo ovisi od toga s kakvim unutarnjim raspoloženjem prihvatimo vanjski svijet i sve što na nas “naleti”, s kakvom kamerom snimamo u sebi svijet u kojem živimo: da li koristimo crno-bijeli film ili snimamo u boji, da li snimamo tako da dobijemo blage prijelaze kakve nam nudi “normalna svjetlost” u bijelom danu uz lagano naoblačeno nebo koje nam pruža “ugodan dan”, ili koristimo oštro osvjetljenje bez prijelaza, kao što se na mjesečini prikazuju slike koje sjećaju na mrtvačke sjene  što se miču u zrakopraznom prostoru u kojem nema života.

Čovjek koji nastoji sve prihvatiti s dobre, lijepe i sunčane strane, sve to može samo ako je osjećajno u sebi uravnotežen. Ko želi sam sebi biti raj ili ko u sebi želi nositi raj, mora u sebi biti uravnotežen tako da ga nijedna stvar ne može izbaciti iz kolotečine.

Svi mi, međutim, znamo da je to mnogo lakše reći i opisati nego ostvariti. Upravo nam se, izazovno, nameće pitanje: U čemu je tajna čovjekove uravnoteženosti i usrećujućeg životnog raspoloženja koje iz nje izvire? O tome je napisano bezbroj knjiga. Čovjekova sreća koja bi morala izvirati iz uravnoteženosti ima duboko korijenje. Moramo reći i to da nije svaki uravnoteženi čovjek zbog toga sretan. Ravnoteža u kojoj čovjek čuva svoj mir i svoje dostojanstvo usred životnih oluja sigurno je potrebna ako čovjek želi doživjeti sreću. Ali, to još nije dovoljno. Mora imati duboke temelje i to takve da ih ne može oboriti ni život ni smrt. Mora živjeti iz onih bitnih dubina koje nadilaze njegovu jednokratnost.

Budući da sreća nije blago koje se svakodnevno prodaje na pijaci, već je čista kakvoća koju ne možemo dobiti ni za kakav novac i koja nadilazi svakodnevicu, tako slično moraju i temelji ravnoteže, što mora biti podloga te sreće, sami prodirati dalje, dublje i čvršće nego što dostiže svakodnevna cijena života.

Drugo stvarno značenje te izreke ide još dublje. Ovdje se radi o dobroti srca. Ko ima dobrotu u srcu, u sebi nosi raj i iz toga raja isijava na okolinu. I samo takav čovjek može biti istinski sretan.

Dobrota ima čudesnu, isijavajuću moć. Sve oko sebe žari i grije, a najviše njezina nosioca. Dobrota je most od duše do duše. Suprotno vrijedi za zlobno srce. Zloba znači pakao za takvoga čovjeka i njegovu okolinu. Zato čovjek nosi u sebi pakao za sebe i za druge. Zlobnik je pakao i sebi i drugima.

Pisac i filozof Jean-Paul Charles Aymard Sartre je u svojoj drami “Zatvorena vrata” izvnredno oštro i dubokoumno razvio tu misao kako su ljudi jedan drugome pakao već ovdje na zemlji, tako da drugi pakao uopće ne treba, jer je već i ovaj dovoljno strašan. Njemački prijevod te drame glasi “Zatvorenici”. Ljudi koji su zlobni poput zatvorenika su zatvoreni u svome srcu, u paklu svoga unutarnjeg sužanjstva i ne mogu naći spasavajući most prema drugome.

Sretnete poznanike koji vam se žale: “Čovjek ne može biti sretan, jer mu to drugi ne dozvoljavaju. Ako vam je dobro, zavide vam tako da vam sve zagorčaju. Ako vam je zlo, zlurado priželjkuju da vas zlo potpuno skrši”.

Treće stvarno značenje mudre izreke da čovjek u sebi nosi raj nalazi se u mirnoj savjesti. Ako smo s ravnotežom općenito označavali duševnu izgradnju i njezine temelje, tada s pojmom savjesti želimo naglasiti i njezinu pravu moralnu vrijednost. Time smo dotakli jednu od najboljih tačaka savremenog mišljenja, i jednu od najvažnijih strana čovjekova života. Stara poslovica veli da je mirna savjest najmekša postelja. A moderna poslovica glasi ovako: “Mirna savjest zamjenjuje cijele kutije umirujućih sredstava.”

Škakljiva je tema o čovjekovoj savjesti, jer je savremeno mišljenje ne priznaje. Savjest u savremenoj egoističnoj i količinskoj misli nema više pravog prostora. Taj pojam nije “naučan”, jer je savremena nauka količinska. Stoga je savjest nedostupna nauci. Savjest je čista kakvoća koju ne možemo vidjeti ni mjeriti, niti porediti s bilo kakvim količinskim dobrima.

Stoga je danas teško obratiti se savremenom čovjeku da bismo se pozvali na savjest. Savjest je i metafizički opterećena jer uključuje vjeru u Boga. Mnogi ljudi priznaju savjest i imaju čistu savjest a sebe ne ubrajaju u vjernike.

Prava je ironija u tome da se danas na savjest pozivaju najviše oni koji nemaju prave savjesti ili im je pogrešna. Ako se grupa ljudi nasmrt posvađa i potuče, krivci se pokušavaju opravdati riječima: “Ja imam sasvim mirnu savjest! Ja nisam prvi počeo”. Niko nije počeo, svi su nastavili. To je stara pjesma.

Moderno društvo trebalo bi napustiti svoju isključivo količinsku usmjerenost ako bi htjelo spasiti čovjeka i ponovo mu vratiti dostojanstvo, da se ne osjeća kao gola brojka koja samo toliko vrijedi kolika je njezina proizvodna i platežna moć. Glas savjesti je upravo ono mjerilo za čovjeka kojim vrijednuje i ocjenjuje djela kao dobra ili hrđava, uračunljiva ili neuračunljiva, te se na taj način dižemo na etičku visinu svoga ponašanja kojim se razlikujemo od životinje.

Za čovjekovu razumnost ili inteligenciju vrijedi isto. Mjerilo je u kvocijentima inteligencije {IQ}, ali, još uvijek ne znamo šta je ona. Zašto? Jer se radi o čistoj kakvoći. Ako je mjerimo, time mjerimo razne čovjekove učinke i aktivnosti, dok samu razumnost čovjekovu nikada nećemo moći izmjeriti. Stoga se možemo zapitati šta je, zapravo, inteligencija.

Savremena nauka uopće više ne priznaje inteligenciju kao općenitu čovjekovu nadarenost, nego govori samo o pojedinim vrstama razumnosti, uspjesima, međusobnom takmičenju u trgovini, tehnici, itd. Cijela se savremena nauka hvali da svoj munjeviti napredak može zahvaliti upravo tom količinskom gledanju na svijet. Međutim, upravo je taj napredak jednostran. Količina se pokazala kao dvosjekli mač. Pokazalo se da je to jedva polovina bitnog i vrijednog svijeta. I to ona slabija polovina. Društvo, upkos svom napretku, sve više zastranjuje, jer zanemaruje čiste kvalitete u koje ulaze svi moralni pojmovi i vrjednote, u koje spada i savjest, dakako.

Savjest je riječ koja izvire još iz starih misaonih uzoraka koji su savremenom čovjeku sve više tuđi. Misaoni uzorci mijenjaju se u svakom vremenu. Sav naš lični i društveni život stalno se oblikuje i izražava u nekim pojmovima. Savjest je posve društveni pojam. On nam kazuje da li nešto radimo dobro ili loše, u skladu s moralnim zakonima koji su nad nama i pred nama, zakonima koje nismo sami postavili, ali imamo svijest o njima. Dakle, radi se o čisto kvalitetnom razumijevanju iskustva: svijest da radimo dobro ili loše. Nije u pitanju koliko, nego kako!

Savjest je u količinski usmjerenom mentalitetu ljudi na lošem glasu jer nije stvaralačka, nema učinka i stoga je ne možemo ocjenjivati po učinku, ne možemo je bodovati i plaćati. Međutim, ovdje možemo i suprotno tvrditi: plata  za dobru  savjest je sreća, a za zlu savjest nesreća. Čovjek koji ima mirnu savjest sretan je čovjek. Čovjek s nemirnom savješću nesretan je u srcu.

Sada tek razumijemo mudrog Omara Khayyama i njegove izreke: čovjek može biti sam sebi raj ili pakao, već prema tome ima li čistu i mirnu ili zlu i nemirnu savjest. Ono što zovemo unutarnjom srećom uglavnom je isto što i sreća mirne savjesti. Čista savjest je vrijednija od najvećeg bogatstva.