Hadžibulići kroz istoriju

Rafet i Safet Hadžibulić, autori knjige “Hadžibulići kroz historiju”

Niko ne može ni da sanja, a kamoli da zna, gdje će ga životna sudbina odvesti, no to se vijekovima nadovezuje i smenjuje, upravo zbog konstantnih Balkanskih zbivanja i oprtih životnih okolnosti iz kojih proizilaze mnoge muhadžirske migracije koje se i danas dešavaju, kako pojedinačno tako i organizovano. Zbog svega prohujalog vrijedi tragati za svojim korijenima. Od nastanka dunjaluka i pojave prvog čovjeka na zemlji, ljudi su iako nepismeni, bez široke svijesti o onome što ih okružuje, ipak ostavljali put svog postanka i životnog bitisanja. Kako se čovek vremenom razvijao a ljudsko društvo umom napredovalo javlja se kolektivna svijest svih onih koji dijele isti životni prostor. Svaki narod čine pojedinci koji se razdvajaju i otuđuju od svojih srodnika pa se tako izgube u vremenu i prostoru, postajući jedni drugima potpuno nepoznati. U suštini, svi se međusobno dosta razlikujemo. Neki od nas, potpuno su uspjeli da zaborave svoje plemensko porijeklo ne pokazujući ni malo interesovanja za svoje bratstvo i njihove korijene. Dok nasuprot, drugi za tim neumorno tragaju ne žaleći svoj trud, vrijeme, pa ni novac, kako bi došli do boljeg saznanja o začetnicima svoje loze. Mi smo svjesni da se ovaj trud, kad tad isplati, posebno onda kada se poređaju pobacane kocke ili poslaže prosuti mozaik uz posebnu zakusku prispjelih slika koje odišu nagradom za svakog rodoslovnog čitaoca koji osvježi svoje sjećanje, kao na nebesko sunce koje nam daje život. Mnogi nisu svjesni koliko je zadovoljstvo kada se čovjek upusti u ovaj vid porodičnog traganja, još kad sve ide po programu mada se to rijetko dešavalo. Ali treba za to imati, ne samo veliku i čvrstu volju, nego i široko srce i tolerantnu dušu, bez materijalnog posmatranja koje se nameće kroz svakodnevne brige i probleme, tako da mnogi i ne obraćaju pažnju na ono najvrednije, duhovno najznačajnije, što premošćuje mnoge prepoznatljive epohe, veliku plemenitost, iskren humanizam i svijetle tačke tradicije kojima granice ništa ne znače. Dobra i loša djela, kao i greške koje pravimo u kratkom zemaljskom životu su ono što ostavlja neizbrisiv trag u vremenu i prostoru u kojem se krećemo i živimo. Iako je malen ovaj svijet, istorija jedne porodične loze nije nezanimljiva. U stvari, to je jedna široka lepeza, odnosa koji imaju svoje neobične, čudne, smiješne, ali ponekad i tužne strane. “KO SE STIDI SVOJIH PREDAKA NJEGA ĆE SE STIDJET I POTOMCI!

Rafet Hadžibulić Safet Hadžibulić

VIŠE O HADŽIBULIĆIMA MOŽETE PROČITATI NA BOŠNJAČKI DNK

Hadžibulići su veliko kolašinsko bratstvo, starinom iz rovačkog Trebaljeva, kaza ili kapetanija Kolašin. O porijeklu ovog bratstva, prepričavaju se dvije potpuno različite verzije, prenošene sa koljena na koljeno.

I verzija

O porijeklu hadžibulskog bratstva, historijski je zapisana u mnoge drevne Carigradske knjige, koje sačuvaše afirmisanu sadržinu. Po tim Carigradskim zapisima, nekog oficira turskog porijekla, spremi Carigradska vlast da službuje u daleku i brdovitu Crnu Goru. Nakon što je došao u ovu zemlju oficir se brzo zagleda u primamljivu i kršnu Crnogorku. No slično je bilo i na drugoj strani. Kršnoj Crnogorki dopade se zgodan i lijep turski oficir, pa je objeručki prihvatila njegovu ljubavnu ponudu. Za kratko vrijeme stvoriše mješovit brak, pun obostrane ljubavi. Kako običaji tadašnji nalažu Crnogorka je putem službenog vjenčanja, dobrovoljno prihvatila muževu religiju. U ovom slučaju bio je to islam. Od tog vjenčanog čina, pa do u nedogled budućnosti, njena bliža rodbina, a onda i šire crnogorsko bratstvo prozvaše svoju odivu, imenom “bula”. U istini, ovaj se termin još od birvaktile odomaćio, baš na ovim kršnim terenima i predstavlja svaku pravoslavku koja se uda za muslimana i prihvati religiju islam za svoju vjeru. Da bi se oficir u potpunosti zadovoljio svojom ženidbom, on se religijski dopuni potrebnim sunetom, odvodeći kršnu Crnogorku na sveto mjesto Ćabu, ili religiski preciznije na sveto mjesto Hadž (u Mekki), obavljajući petu islamsku zapovjest.

Takav religijski boravak, kao i kod svih predhodnih krunisan je titulom hadžiluka. S toga proizilazi da je kršna Crnogorka, dobila status nove hadžinice. Nakon povratka sa Hadža i životnog boravka u Crnoj Gori, mladi krunisani bračni par ostvari očekivanu porodičnu prinovu, dobijajući sina nasljednika. Nažalost, nakon kraćeg vremenskog perioda neko pogubi turskog oficira na vojnom zadatku, ostavljući oficirovu hadžinicu sa maloljetnim sinom jedihnikom. Posle pogibije njenog muža ništa se znatnije nije promijenilo. Njena plemenska rodbina, pa i šire rodbinske mase i dalje su je prekorno prezirale sa dodatnim epitetom, “udovica bula”. Tako nametnut osori termin, lahkoćom se povezivao sa titulom hadža gradeći jezičku komparaciju iz koje se dobija plemensko prezime. Hadž bula-HADŽIBULA–sin- HADŽI-BULIĆ, potomci njegovog nasljednog poroda HADŽIBULIĆI.

II verzija

O porijeklu hadžibulskog bratstva, pisali su mnogi u novije doba. Uglavnom su to bile ugledne svjetske ličnosti ili državni činovnici koji su radili u crnogorskom okruženju. Zbog njihove vjerodostojnosti i verzije o takvu neprihvaćenu istorijsku verziju o hadžibulskom porijeklu potvrđuju se žustre oprečnosti od plemenskih svjedoka koji su duboko zakoračili u devetu ili desetu deceniju, a potpuno trezveno iznose očevu, đedovu, pa zbog dužine životnog vijeka i parađedovu ličnu ispovijest. Po njihovom svedočenju Hadzibulići su znatno starije pleme od onog što konzuli i drugi putopisci iznose u svojim knjigama. Stoga po njihovim izjavama, porijeklo Hadžibulskog brastva, u znatnoj mjeri se poklapa, sa svojom prvom
verzijom, iznetom za Turskog oficira ili njegovu ženidbu hadžibulskom porijeklu, poimenično ih pominjemo u ovoj rubrici.

– Ruski diplomata, Aleksandar. Državni konzul u Sarajevu.
– Engleski putopisac Artur Evans.
– Austrijski diplomata Simon, visoki konzul u Sarajevu.
– Francuski čuveni putopisac Gaston Gavre.

Svi su ovi činovnici doslovice pisali i objavljivali građu kroz tadašnje stanje crnogorskih plemena, koja su na svojoj dobrovoljnoj osnovi primala islamsku religiju. Za takav religijski korak većina se pravdala kroz svoju pohlepnu pobudu za boljim i pripsanijim životom sa tadašnjim agama i begovima. Po ovoj činovničkoj verziji, Hadzibulići se direkno svrstavaju u potomke islamizovanih crnogorskih plemena, (Rovčana i Bulatovića) nekada nastanjenih u oblasti kolašinskog Trebaljeva. Ova verzija o porijeklu hadžibulskog plemena, nije dobila potvrdnu istinu od većine hadžibulskog bratstva koje se nalazi prosuto po bijelom dunjaluku.

Stoga je ovakva iznešena verzija od pomenutih činovničkih autora, anulirana i odbačena, naročito od onih koji žive u egejskom Izmiru, a važe za odlične poznavaoce hadžibulske istorije i njihovog istorijskog porijekla.