Redakcija Dođu one godine kad svaki razuman čovjek sravnjava račune sam sa sobom. I stalno dodaje čas na stranu „akcepta“ čas na „excepta“ po neku brojku ili slovo sve u želji da prevagne pozitiva i da konačan saldo bude isto tako pozitivan. I meni se već odavno na dnevnoj bazi, a što je očit znak da sam došla u „one godine“, javlja pitanje jesam li u svom životu, poput onog goluba iz predaje o Ibrahimu alejhiselamu, barem kapljicom vode pokazivala na čijoj sam strani i time dodala koju zeru da pozitiva pa makar i pozitivna nula, ako takvo što uopće postoji, prevagne? Jesam li učinila onoliko koliko je dovoljno da me savjest, ako već nije sita i mirna, barem ne peče? Ne znam.
Na sve strane su i situacije i osobe koje očekuju i od mene i od drugih da se na njih obrati pažnja, da se za njih nešto učini… Za druge ne znam, ali za sebe znam da sam samo jedna i samo Božji rob bez ikakvih većih sposobnosti osim što sam živa. I hvala Bogu, zdrava. Sasvim obična. Ona sam koja, ne samo da želi već i pokušava biti dobar građanin države koja je moja domovina, ona sam koja želi i pokušava, a Bog zna koliko uspijeva, nešto dobra učiniti i za zajednicu. I za porodicu. Sve sam ono što čini običnog čovjeka običnim. I, nadam se, čovjekom.
Baš u vrijeme dok sam se ja preispitivala zbog svoje uloge u zajednici za koju sam sama sebi jedva dala nekakvu prolaznu ocjenu, morala sam se suočiti sa velikim porazom zbog druge uloge. S porazom kojeg sam doživjela kao kćerka. S porazom zbog odnosa prema najvažnijoj osobi koju dijete ima: majci. Pitanje kakva sam kćerka, kakva sam bila kćerka poput svrdla mi je rovilo um? Pitala sam se, a plašila se odgovora. Sve ostalo sam nekako još i dovela u red u svom životu, ali dok sam uredovala zapostavila sam onu koja me je na svijet dovela. I ne mogu, a da se ne zapitam da li su drugi bolji i sposobniji pa znaju vrijeme rasporediti i iskoristiti, pametniji u donošenju odluka i njihovom sprovođenju? Osjećajniji prema najbližima i najdražima i najvažnijima? Jesam li „zakazala“? Kad su mi situacije postale važnije od ljudi? Nisu važnije, znam to, ali nažalost na situacije sam trošila više vremena nego na ljude. Tako nekako nastade onaj prostor između mene i onih koje volim koji nije jaz, ali svejedno nije ništa drugo osim prazan prostor. Splet životnih okolnosti. Ili je to, ili ja iznalazim izgovore?
Da se majka nije razboljela, da je samo onako „otišla“, nikad ne bih shvatila koliko sam malo uključena u njen i ona u moj život. Koliko se znamo, a ne znamo. Dok je ona obuzeta nama i onom vječnom, neiscrpnom, majčinskom brigom, ja sam obuzeta svojim životom,… Nisam obuzeta sobom. Za to nemam vremena. Obuzeta sam poslom, kućom, djecom…Za sebe nemam vremena. A sve sam ga manje u posljednjih nekoliko godina imala i za majku. Vjerovala sam njenim odgovorima da je dobro, da je sve u redu, da se ne ljuti što ne dolazim jer „svoja je kuća i svoja porodica najpreča“. Vjerovala sam, a ona mi je umirivala i ono malo savjesti koja bi se s vremena na vrijeme javila, tako da sam čak i umišljala da činim što mogu za nju. Da činim mnogo.
A sad je bolesna.
Od trenutka kad mi je sestra saopćila tešku i bolnu istinu postavljam sebi pitanje: zašto mi je to sestra morala saopćiti? Zar to nisam trebala znati i sama!? Ustala sam i bez razmišljanja krenula do majke, krenula kući u kojoj odavno ne živim, ali je, svejedno, zovem svojom kućom. Preko brda, dolina, jezera… Osjećala sam se kao da sam nakon tumaranja šumom izbila na visoravan i da s te visoravni vidim onaj put kojim sam došla i koji me ovdje doveo, a samo nazirem onaj kojim trebam krenuti. A misli kao pčele: roje li se roje glavom. Razmišljam tako na toj zamišljenoj visoravni o sebi i onome o čemu sam razmišljala već duži period: o godinama, o računima, o vremenu…
I tu, na toj zamišljenoj visoravni na kojoj je zastala moja duša da se presabere, priznam sebi da nijedan moj uspjeh nije bio potpuno moj. Za svaki sam otrgnula malo od majke. Malo njene duše, malo njenog vremena, a za nagradu joj ostavila koju neisplakanu suzu i samoću.
Borila sam se cijelim putem sa suzama koje mi nisu polazile iz očiju već iz srca. Okrutno sam samoj sebi govorila da mi je sada kasno plakati. Ipak sam plakala, jer to je jedino što mi je ostalo.
Stigla sam nenajavljena. A ona, moja majka, pokušava biti ona koju znam. Pokušava se nasmijati, očito srećna, zbog mog dolaska. Pričamo i shvatam da godinama nismo ovako pričale. Koristim svaku priliku da je nazovem majkom i to onako punim ustima. Vidim pukotine u njenoj priči, ali pravim se da ne vidim jer tako je lakše i njoj i meni. Uočavam opuštena ramena, spor hod…uočavam sve što sam i prije vidjela, ali odbijala da vidim.Valjda sam podsvjesno željela da majka uvijek bude majka, a ja iako imam djecu, uvijek dijete. A vrijeme neumitno teče. I nema nedodirljivih. Prije nego se okreneš iza sebe ostaviš vrtoglave brojke dana i godina. Tako, željeli mi ili ne, borili se protiv bora i sijedih ili ne, one dođu i ostanu, a sa njima i bolest i nemoć. Starost.
Pokušava da se igra s mojom kćerkicom „cuke i lisica“, njihove omiljene igre koju joj je unučica smislila i u kojoj uživaju. Tek ponekad joj kao kroz šalu kaže da bi voljela i sa mnom malo da priča. Jadna moja majka, bila je čak i razgovora sa mnom željna. Danas kad sam, nakon mnogo vremena, s pažnjom postavljala pitanja i slušala odgovore, ona se jadna i iznenadila i obradovala toliko da sreću nije znala ni sakriti. Kao malo dijete. Jer, odavno su naši razgovori bili skoro pa oficijelni. Oni učtivi razgovori koji nisu vodili ni konfliktu ni razdoru, ali u kojima nije bilo ni saosjećanja ni nježnosti. Sad, kad napokon razgovaram sa njom na taj topao način, ona se gotovo izgubila od sreće i ushićenja. Valjda je osjetila da je ipak voljena iako to odavno nije tako izgledalo.
Pitam je izlazi li, ide li kod komšinica, rodbine…? Kaže, slabo. Strah je da „ne prileti šta“ jer je u posljednje vrijeme „pamet ne sluša“. Okrenem se kao bajagi da dohvatim nešto, ali ustvari da sakrijem suzu koja nezaustavljivo hoće van iz oka. Ona, koja nikada ni sa kim nije imala svađu, preko čijih usana nije ni psovka ni kletva prešla, a ne laž ili ogovaranje, ona se evo boji da „ne prileti“! A neki ljudi cijelog života žive tako i govore tako i niti se oni srame niti neko obraća pažnju. Govorim kako svako ima problema i da se ne udaljava od ljudi pa šta ako i kaže nešto što baš i ne liči na nju. Nekoliko sati je brzo prošlo. Gotovo ugasli pogled u očima joj je živnuo. A ja sam sebi prigovarala da sam, svojim nemarom, možda i doprinijela da njen nježni pogled zgasne. Mislila sam da je dovoljno što je ne sikiram, što je ne opterećujem svojim problemima pa da bude srećna i mirna. A sad znam da se činilo da sam ravnodušna. Jer, ljubav se ipak mora pokazati. Zagrliti, pitati, pričati, znati… I to tako da to ne izgleda službeno već da se osjeti otkucaj srca. Da osjeti da je voljena. Da nije tako govor ne bi ni postojao, suza ne bi postojala, uši ne bi trebale…A sve postoji i ima svoju funkciju i sve nam treba.
Cijelo vrijeme negdje u zadnjem dijelu moga uma, onom kojeg sam nekada zvala gepek, lelujala je Zijina Majka. I njen tihi život. Njena tuga. Njena ljubav. Je li ostarila Zijina majka? Je li dočekala ove pozne godine kao moja? Je li umrla onako kako umiru srećni: zdrava legla i nije se probudila. U to ne mogu povjerovati. Nijedna majka ne može samo tako umrijeti.
Jer, nakupi se u majčinom životu mnogo svega i svačega da bi samo zdrava legla i ne probudila se. Je li možda oboljela od neke teške i opasne bolesti od koje se ne može ozdraviti? Ili je možda izgubila pamćenje pa postala živa biljka, a čak i najbliži se morali smijati, istina bezazleno, na njene bezbrojne upite ko je ko u porodici, i gdje su oni što su davno pomrli i zašto ih nema na bajramskom ručku.
Nebrojeno puta sam pročitala Zijinu priču „Majka“. I uvijek dok sam je čitala, ja kao da sam gledala svoju majku. Čak i kao učenica osnovne škole u vrijeme kad je moja majka bila mlada žena i ne tako iscrpljena životom kao Zijina. Istina njegova je ispraćala sina, a moja sina nije imala. Imala je kćerke. Vjerovala sam da su zato ispraćaji bili teži. Ipak nikada nije plakala. Znala sam da brine i da joj je teško. Čitala sam joj u očima.
Živjela je težak život hercegovačke žene. Udala se u devetnaestoj godini za mog dvadesetjednogodišnjeg babu. Često se znala našaliti kako je za tadašnje pojmove bila cura u godinama. Moj dedo je bio invalid rata. I to onog prvog velikog. Bio je i star i slijep. Sve što su imali i čime su se mogli pohvaliti bio je krov nad glavom. Rodila je nas pet kćerki. Napravila tri kuće i nekoliko kućica – pomoćnih objekata. I o svima brinula: i o mužu i o svekru i o djeci… Odgojila, pored nas pet kćerki i dvije unuke. Ukopala oba roditelja, brata, zaovu, zeta… Brinula o kravi i paradajzu, luku, sijeno kupila i u pojatu unosila. U džamiju išla i Ramazan postila. Svaki. I nas učila da to radimo. Kuhala, prala, dočekivala, ispraćala… I uvijek bila ponizna i nježna, blaga… Pitam se da li je ikada požalila zbog svoje blagosti i poniznosti? Nikad nisam čula da je udarila nogom pod i očitala bukvicu ni nama kćerkama, ni svom mužu, našem babi, ni zajedljivim komšinicama. Nikome. Jesmo li zasluživali da nas ponekad sikteriše? O, da. Itekako. Babo je bio dobrog zdravlja i pun planova. Malo je slušao i manje čuo prigovore. Bio je dobar čovjek, domaćin, vrijedan i pošten, ali, sad to shvaćam, mogao je biti malo topliji prema majci. Ili barem obzirniji. Mogao je razumjeti da je i njoj, iako je imala svoju djecu, njena majka bila potrebna. Jednom godišnje je nana iz Sarajeva dolazila kod nas i ostajala nekoliko dana. Jednom godišnje je majka odlazila u Sarajevo i ostajala sat-dva. Je li joj to teško padalo? Jest sigurno, ali mi to nismo znale. Kasnije, kad smo obuzete poslovima i karijerama, sestre i ja urijedile dolaziti nikad nije prigovorila. Uvijek je uz onaj blagi pogled govorila: „Neka, sine, hvala vama kad god došle. Dolazite puno češće nego sam ja išla svojoj majci“. Bože svemogući! Koliko je tuge i žaljenja bilo u tim riječima! Ali, ja nisam uspjela dekodirati njena osjećanja tada. Pored svog obrazovanja, inteligencije ja nisam shvatila da ću se jednog dana kajati. Mislila sam da je dovoljno ono što činim i koliko činim. A u njenoj iscrpljenoj duši bol i tuga su se skupljali i skupljali. Usamljenost. Daljina. Dolazila bih, izljubila se s njom na dolasku i povratku, napravila ručak, kafu popila, provjerila zalihe namirnica i … sjela u auto i vratila se u udobnost svog doma. Nikada nisam ostala da prespavam. Nikad nisam ostala da onako samo pričamo iako joj nisam potrebna ni za što drugo.
Dok pravim kafu, onu našu pravu bosansku u džezvu bakrenjaču i findžane, pitam kako je? „Hvala Bogu dobro je. Nikad, čini mi se, bolje. Dok sam bila mlađa uvijek me nešto boljelo, sad leđa, sad malokrvna, sad želudac… vazda nešto, a sad ništa hvala Bogu. Što se zdravlja tiče mogla bih dokle god hoćeš na nogama otići“ – odgovara. “Samo me baš pamet ne sluša“ – ponavlja već izrečenu rečenicu.
U pravu je. Sjećam se. Sjećam se njenog slabog zdravlja i teškog seoskog života. I još nečega sam se sjetila: kako sam kao srednjoškolka rekla da ne želim živjeti kao ona, a ona je na to tada uzvratila: „a šta fali mom životu?“ Da, šta mu fali? Za bolji nije znala, ali je zato za nas željela bolji. Bez teškog rada i neizvjesnog sutra. I sve su učinili, ona i babo, da njihov hercegovački život u kom nijedno vremensko stanje nije za odmor već za nešto drugo: sunčano za sjetvu i berbu, kiša za pljetidbu, tako se kod nas zvalo uklanjanje korova, hladnoća za skupljanje drva za koje se ljeti u vrijeme ljetine nije imalo vremena, ostane iza nas i da završimo školu i po mogućnosti živimo lagodniji život. A ona je živjela tako, život u kojem je svako vrijeme dobro vrijeme: svako jutro podizala pogled nebu da zna u kom će smjeru tog dana krenuti i šta joj je činiti. Ravnala se po vremenskim prilikama od danas do sutra. Od godine do godine. Od djeteta do djeteta. Od prvog osnovne kćerke do prvog osnovne unuke.
A ja tek sada shvatam da naš život jest bio težak, ali lijep. Puna kuća. I smijeha zbog nečijih šala i svađe zbog stvari zbog kojih se moja djeca nikada neće posvađati, ali neće ni nasmijati. I sad s ove distance dok gledam majku i njen gotovo suh pogled obuzima me tuga jer moja djeca u svom izobilju nikad nisu vidjela ljepotu izlaska sunca iznad Bitovinje, ni ljepotu snježnih kapa na Bokševici, Bitovinji, Zecu. Ni pamučastu maglu iznad Jablaničkog jezera. Ni duge, nekad čak i po tri , iznad prelijepe Neretvice. Je li moj život ipak bio lijep ili sam ja ostarila pa mi se čini? Ili sam zaboravila sve neugodno, a ostalo u sjećanju samo lijepo i ugodno? Vjerojatno ima svega.
„Sjedi dijete moje“ – govori mi majka dok, nakon ručka, ostavljam suđe u mašinu -“mogu i ja to…nisam toliko ostarila“. „Znam da nisi“ – odgovaram – „ti ćeš sutra, a danas ću ja“. I tako, ponavlja se taj isti dijalog nekoliko puta. Šta god da počnem raditi ona traži od mene da sjednem, da se ne zamaram. Pomislih kako mora da je njoj teško, možda čak i neugodno da sjedi dok ja, iako kćerka ipak gošća, kuham ručak, pravim kafu, sklanjam prljavo suđe, dodajem čašu vode… Jer, bila je oličenje ličnosti za kakvu u ovom mom rodnom kraju kažu „obrazli“. To je nešto više od ijedne moderne riječi. To znaju samo oni koji su rasli uz tu riječ. „Obrazli“ osoba nikad ne misli prvo na sebe, ne boji se biti ponizna, saosjećajna, prva preći preko nesporazuma i svađe, prva pozdraviti i rodbinu i komšije bez obzira jesu li to zaslužili ili nisu, dočekati goste i sve učiniti da im bude ugodno ma kako oni lično dočekivali i ispraćali svoje goste. Obrazli osoba je više od ičega nabrojanog, a u stvari sve to zajedno.
„Sramota je da ja sjedim, a ti sve radiš…ti si gost“. Smijem se.“Nisam gost, ja sam ti kćerka“. Dolazi vrijeme da pođem. Ona grudva u grudima raste i penje se ka grlu. Hoću li uspjeti doći još koji put dok je živa i koliko – toliko na nogama? Glavom mi kruži spoznaja da između mene i starosti kao kraja puta samo stoji još živa moja majka. Nekad je tamo na kraju puta stajala nana, majčina majka. Je li moja majka bila hrabrija ili kako ovdje kažu „kuražnija“ dok je ona bila živa i zdrava? Kad je oboljela i kasnije otišla je li se moja majka isto ovako osjećala? Da se primiče kraju i da između nje i kraja stoji samo nana, a kasnije niko?
„E, moja djeco… drago kad dođete, žao kad pođete…“ – uz uzdah govori. Vidim joj tugu u očima. Bože blagi! U šta sam gledala sve ove brojne prošle godine!? U svačijim očima sam je vidjela samo nisam u majčinim. Grlimo se neprimjetno duže i čvršće nego ranije. Odlazim. Duša puna tuge. Sve svjetske tuge danas su ništa prema ovoj koja mi vri u duši. Vratit ću se majko. Iako si me ispratila kao da se više vidjeti nećemo doći ću ti ako Bog da, pomislila sam.Nisam izgovorila, a trebala sam…
Hajrija Hrnjica Ejubović rođena u prošlom stoljeću, po zanimanju diplomirana pravnica. Diplomu stekla na Univerzitetu u Sarajevu. Udata, majka dvoje, za nju najljepše na svijetu, djece. Živi i radi u Sarajevu. Ne bavi se aktivno pisanjem. Više voli da čita. Ipak, ponekad napiše nešto što joj krene iz dna duše i objavi na blogu.
