Redakcija Srijeda, pijačni dan u Maglaju. Vrvi kao na mravnjaku.
Prodaje se, kupuje se, dovikuje se, jede se, pije se…
Najglasniji su oni što prodaju: štipaljke, čarape, upaljače, žilete, cigarete, žensko i muško rublje…
Srijeda, pijačni dan kao da kod ljudi probudi poseban osjećaj, darežljivosti, širokogrudnosti, prijateljstva…
Kada su kod svojih kuća i u svojim avlijama kao da i ne primjećuju svoje komšije, prijatelje, rođake, prolaznike…
Čak se slabo i posjećuju, pozdravljaju i selame. A kada su u malom: „Tržnom centru“ samo što se ne ljube, čak se prepiru i otimaju ko će piće naručiti i platiti.
U mali: „Tržni centar“ navraćaju svi, kako oni što trebaju tako i oni koji ubijaju dosadu; nezaposleni, penzioneri, đaci, prosjaci…
U toj gužvi i metežu primjetih čovjeka sa štakom.
Zbog gužve mijenjao je pokrete i način hoda. Štaka mu čas u lijevoj, čas u desnoj ruci. Vidi se, otima se, gužvi, bolovima, tuzi. Izgledao je stariji nego što imade godina.
Bol, tuga, proparaše ga kao grom stari hrast od vršike do žila.
U tom osakaćenom čovjeku (u)gledao sam stari hrast što ga šibaše kiše i oluje života, propraćene munjama i gromovima koje stizaše sa planine Ozren.
Tu je oko pedesete, a izgledao je kao da ima sedamdeset i kusur.
Kada je bliže prišao prepoznado iznureno i postarano lice.
Bili smo generacija, viđali smo se u gradu, živahan, nestašan i radostan dječko sa školskom torbom koju mu je majka sašila. Sretali smo se na betonskom poligonu na kome smo imali fizičko. On je išao u „novu“, a ja u „staru“ školu. Tako su se zvale maglajske škole, po narodnim herojima „stara“ škola bijaše „Sulejmana Omerovića – Cara“, a „nova“, Petra Dokića“.
Preprodavao je stripove, romane i kino ulaznice. I ja sam kod njega kupovao ili sa njim mijenjao stripove i romane.
Tako bih ga rado pozvao na kahvu, ali mi rekoše da mu bolovi ne dozvoljavaju, jer ako bi sijedao, teško je ustajao, a nije jedan od onih što odsjeda u kafićima.
Dok su se oni u kafiću otimali ko će naručiti, a ko platiti piće čovjek sa štakom se otimao bolovima i tako nastavljao svoj put. Ispričaše mi da ne može biti na jednom mjestu i da često ode u Stari grad, napije se vode na česmi kod Kuršumlije džamije i onako naslonjen na štaku gleda džamiju i njenu novu viletnu munaru koja u ratu bi prepolovljena granatama koje ispalivaše sa planine Ozren.
Znao je on kako je Božijoj kući dok su je granate rušile, a geleri se zavlačili u njene stotinama godina stare zidove.
I sam u svom kuku nosi gelere koji ga pogodiše sa iste planine. Zbog tih gelera ne može uz mezar da čučne pa stojeći uz pomoć štake prouči El-Fatihu svojoj hanumi koju prostrijeli snajperski metak sa velikosrpskih položaja dok je pumpala taze vodu za jutarnju kahvu bez koje nisu mogli dan započeti.
Godinu dana kasnije zadesi se u Maglaju. Srijeda, pijačni dan, sve po starom, i buka, i galama, i dovikivanje, i čašćenje… Sve to bi tu, ali ne bi čovjeka sa štakom u toj gužvi u koju sam buljio neće li iz gužve izroniti. Ne izroni on, ali izroni „osmrtnica“ na njegovo ime među onim mnogobrojnim koje bijaša izvješane po gradskom drvoredu. Eto čovjek sa štakom je odselio na Ahiret, pa neka mu je lahka bosanska zemlja, kao i onima koji umriješe braneći Bosnu i Maglaj u kome svake srijede vrvi kao na mravnjaku…
