Redakcija Halil Džananović
NE DAJ SE, INES
(prilagođeno layk generaciji)
.
Ne daj se godinama, moja Ines,
Drukčijim programima i konekcijama,
Jer još ti je monitor vruć; prijatan džumbus,
i rijetki rariteti,
imala si uvijek bolji kompjuter od mene.
Tvoja šifra, (password), divota.
Gazdaricu nikad nisi trpjela.
Uvijek si se razlikovala po odabiru boje
na tvojim postovima,
po poklonima i osmjesima.
Pratila me, sljedeće noći, oko dvanaestice,
do prvih mrestilišta.
Da bismo razgledali ikru, da bi sanjali
Ikara, i s pčelama ugovarali mladost i polet,
za prah peluda, za vosak,
podario sam ti koljena…
I ruše se zimski snovi
tjerani europskim vjetrovima,
niz padine našeg djetinjstva,
kuda su protutnjale vojskovođe,
osvajači, porobljivači…
I gdje smo pogubili kontakt
s najbližima i sa sobom.
U večernjim sam ranama, opkoljen zvijezdama…
Ne daj se, mladosti moja, ne daj se, Ines!
Naše poznanstvo nikad nije pripremano,
ono se dogodilo
za vrijeme velikog praska,
i velikih praštanja, nastavilo kroz maštanja…
I sa svega nekoliko slova,
loša konekcija, krv u obrazima,
tvoj način sanjalice i obrazi djevojčice,
sanjalice moja, ne daj se, Ines!
Pa tvoje oči, među zvijezdama
i moja glava obezglavljena;
nad zmijolikom pričom,
između poskoka i drugih otrovnica…
Moja soba obješena u sjećanjima,
ko naranča u bolesničkim snovima,
kao narančasta svjetiljka
nad mrkim vodama Beča, Bona, Brisela,
Amsterdama, Strazburga…
Spomenik iščezlim pjesnicima bb.
Ispod srušenih mostova, podno bratogrđa.
Pokisla ulica i kloparanje večernjih tramvaja,
uz zvuke ventilatora, smrtonosni trenuci sjećanja,
nostalgije, ljubavi i bogatstva…
Upotreba zajedničkog portala,
tuširanje zakržljalih tikava…
I „molim Vas, ako netko traži“
Ne daj se, Ines!
Evo me, ustajem, tek da bih nešto okrenuo,
razbio, skršio…
Da li je nepristojno u ovom času,
i da li uopće okretati ploču?
Raspolažem s još milijun baroknih snova,
nenapisanih riječi, stihova…
I nešto malo života, ne daj se, čarterko,
lažnim letovima,
Nije spas na obalama već u dubinama.
Svjetionici su samo
upozorenja da su u blizini strašila,
I molim vas, ako netko pita;
Bosna između Andrića i Selimovića,
Između Hasanaginica i Stojanki sa Knešpolja
i Suada sa sarajevskih mostova.
I jedne Dunje iz Mostara, gorke i nedozrele,
ubrane na daljinski i zauvijek!
Nad crnom vodom Hercegovine
Ne daj se, Ines!
Ne kidaj pozivnicu, ne otkazuj večeru,
ne varaj sebe,
umjesto u hotel, uđi u moju pjesmu,
tu ćeš biti najbezbrižnija,
tu ćeš biti svoja, tu ćeš biti voljena,
tu su moja koljena.
Kleknut ću, Ines, još milijun puta,
samo da nam se, našoj djeci,
nikad ne ponovi. Amen!
Dodirni me osmijehom, u gorko predvečerje,
kad klize uspomene.
Dodirni me sjećanjima po svojim ranama,
probudi se, Ines!
Znam da će biti još mladosti, ali ne onakve;
Baščaršijska jutra s mirisom poezije,
u gugutanju golubova;
Sa Vaskovom (Popa) bijelkom
kroz ravnice zavodljivih breza;
Smederevske pjesničke jeseni,
(oprosti, ali, jao meni), Skadarske večeri
(Biljana platno bijeljaše)… Baška Baške vode
i cika valova, gubljenje ukosnica,
smijeh na pijesku
beogradska Skadarlija, prve nagrade,
poljupci, prijatelji, prve ljubomore,
miješali su me malo s Makom, a malo s Ršumom,
a ja nisam naučio dječjim jezikom pjevati,
sirotinja me natjerala da brzo odrastem,
a žeđ na knjige navela, muzeje, putovanja,
k novim samospoznajama,
u kojima je ponor, u meni, bivao
sve veći, i što reći, osim: Ne daj se, Ines!
Bojana iz tisuću i jedne bitke,
u samo jednoj noći, i vaze na prozorima,
Ne daj se, Ines, uspomenama
na jednu jesen i na žuto lišće.
Ne daj se tuđoj zemlji, tragačice moja,
piši na poleđini zime koja se grči.
Pojavi se iza monitora, pozdravi buduće proljeće.
Ne, ne moraš snove varati, nije u tom punoća,
Ispunjenost je naći nekoga,
a da te već prije susreta nije prevario,
ali o tom drugom plovidbom.
I nahrani galebove, kad mene k’o mrve nestane,
na horizontu okupanom zrakama onog dana
i sirotih Cigana.
Ne daj se brodolomcima,
ružmarinko, kurjakušo…
Obuzdaj vučicu u kukovima,
ogledaj se u svojoj oazi,
do vremena, kad umjesto pijeska
iz pustinja iscure beduini,
kad se mora propnu da nas zagrle.
Ne daj se, Ines!
Još jedna šetnja kroz favorite, do mailboxa;
zavirivanje u fejsbuk, u blog, u arhivu,
atachment, u pdf priloge…
Evo, ponovo počinje,
kao što samo bjelosvjetsko nebo zna,
o, kako prostodušno nebeski konobari
toče još jednu turu,
na račun raspikuće i slikaju nas blic munjama,
za uspomenu na dane kad smo dobrovoljno
u kiborg plemena iščezli.
Miješaju se glasovi,
na brzinu ispisani komentari, Laykovi…
porazbijane preostale uspomene,
psovka nikom upućena.
Glas majke, brata, sestara,
glas iz beznadne topline
što svojom ljepotom prži preživjele.
Zavijanje susjedova psa iz prizemlja,
užasan zvuk ventilatora iz kiborga,
na brzinu zalupljeni prozori;
Klimava tastatura iskrzanih slova,
struganje miša po hrastovom stolu,
i, nestala je ružičasta fleka na monitoru.
Ne daj se, Ines!
(Iz zbirke “Tragač” – Hrvatska 2013. )
