Dragi moji ljubitelji književnosti, sigurno ste primjetili novi razarajući antikulurni “kulturni’ trend. Jadne knjige se naveliko štampaju, a malo čitaju. To vam je kao kad bi smo rađali djecu, a ne bi smo ih odgajali. To vam je kao kad bismo gradili zgrade, a ne bismo ih naseljavali ili još gore, kao kad bi smo spremali razna jela, a ne bismo ih konzumirali. U svakom slučaju, zgrade bi nam se srušile, čovječanstvo nestalo, a mi gladni poumirali. Nemojte me shvatiti pogrešno, ne predviđam ja smrt knjige, ne mislim onu pravu već onu kliničku kod koje bi mali broj ljudi u funkciji aparata održavao posljednje znake života našim knjigama. Zašto se knjige malo čitaju, a toliko pišu? Mislite da je kapitalizam kriv? Da štamparije žele da zarade? Ne, jednostavno jer nedostaje kvalitetna kritika. Ne kritikuju kvalitetni pisci, ne kritikuju ni čitaoci. Ipak i jedni i drugi imaju pravo na to. Pisci jer dobro osjećaju materiju, čitaoci jer dobro poznaju materiju. Čitaoci po najviše. Jedan od boljih kritičara srpske književnosti, Jovan Skerlić nije bio pisac, ipak je rekao ja možda ne nosim jaja, ali znam koje je mućak. Književnost je dobra koliko i njeni kritičari.
Desilo se i nešto drugo. Kao da su se svi pisci sprijateljili i napravili jednu gotovo rodbinsku uniju u kojoj je neumjesno reći da je jedna knjiga loša, da čovjek ne bi trebao da objavljuje, a ako mu je merak neka piše koliko hoće, samo nemoj da objavljuje. Moj profesor sa fakulteta, jedan cijenjen i istaknut pisac govoreći o drugom piscu koji je takođe veoma čitan i poznat rekao mi je, pa znaš Harise dobar je on pisac, ali je đubre od čoveka. Kad budemo na taj način posmatrali djelo, dakle nezavisno od onog koji ga piše, bez ikakvog polu pozitivističkog pristupa dobit ćemo kvalitetnu književnost.
Mnogi će reći. Danas su ljudi obrazovaniji i spremniji da napišu knjigu. To je preporod književnosti za koji neki nemaju sluha. Ali to nije istina, ako je u pitanju neki preporod onda se rađa deformisan potomak, nakićeni idiot, uzgajan aplauzom i lošim ocjenama.
Postalo je tako fensi napisati knjigu, dičiti se gomilom šunda među koricama. Reći u društvu, i ja sam napisao jednu knjigu znate, evo spremam još jednu. Po tome se loši pisci i najčešće otkriju, oni misle ako na svako pola godine objave po jednu knjigu da su dobro i pisci. Niko da im kaže, da već jednom prestanu sa tom dijarejom od poezije, proze, eseja i td.
I posljednji izdanak ove iskrivljene književnosti je ta možemo je nazvati politiko književnost. Svaka stranka ili organizacija ima neke svoje degenerisane potomke koje promovira i njeguje. Ili još gore, izađe čovjek sa kvalitetnom bublikacijom, ali mora da se odluči gjde če je predstaviti. Tako da samo određen broj i sazna da uopšte i postoji ta knjiga.
Polsaću javni poziv svim ljubiteljima knjige. Jednostavno je, ovaj trend se da lahko zaustaviti. Bojkotujmo i kritikujmo loše, pokondirene htio bih da budem pisce. Nek izgube volju, i prestanu da guše kvalitet kojeg naravno ima. Uostalom, mnogo je lakše čitati nego biti od onih koji pišu. Tekst je namjerno kratak, jer znam da će ga čitat i ovi koji ipak više vole da pišu.
Haris Ibrahimović
Haris Ibrahimović, rođen 1989. godine u Novom Pazaru. Odrastao i osnovnu školu završio u selu Lukare. Srednju medicinsku školu, osnovne akademske i master studije, smjer srpski i bosanski jezik i književnost završio u Novom Pazaru. Uživa u radu sa djecom, bavi se prevođenjem, informatikom i novinarstvom. Interesuje se za historiju i politiku. Veliki zaljubljenik u književnost, još kao student sa Mladim perimaorganizovao književne večeri i druženja sa istaknutim ljudima iz bošnjačke književnosti. Objavljivao u časopisima, i osvajao neka od prvih mjesta na književnim konkursima. Trenutno priprema zbirku pripovjedaka koju planira objaviti, ali samo ukoliko je budu vrjednovali ljudi iz svijeta književnosti koje cijeni. San mu je da objavi kvalitetnu knjigu koju će posvetiti porodici i prijateljima. Ima želju da organizuje ljude iz svoje generacije i izvadi ih iz stanja pasivnosti, kako bi sutra stvorili ne bolji svijet, nego bolje okruženje za svoju djecu.
Redakcija 
