Botev Hristo najveći je nacionalni bugarski pjesnik. Kao aktivan revolucionar proveo je veliki dio svog kratkog života u izgnanstvu: poginuo je kao vođa prvog bugarskog ustanka protiv Turaka. Napisao je svega 22 pjesme rodoljubnog karaktera, u kojima je sretnim spojem tradicije narodne poezije s tekovinama evropskog romantizma postavio temelje moderrnog bugarskog pjesničkog izraza.
PROKLETSTVO PARA
S bugarskog preveo i priredio: S. Dodevski
Hristo Botev
1848 – 1876.
HADŽI DIMITAR
„Živ e toi, živ e! Tam na Balkana
Živ je on, živ je! Posred Balkana,
Obliven krvlju leži i ječi,
Na prsima mu duboka rana,
Po muškoj snazi, junak najveći.
Na jednu stranu bačena puška,
Prelomljen mač se na dvoje dijeli.
Oči mu gasnu, glava se ljulja,
A usta kunu svemir cijeli.
Na modrom svodu – dokle on leži,
Zastavši, sunce žestoko peče;
Žetvarska pjesma kroz polje bježi,
A njemu krvca još jače teče.
Žetva je sada… Pojte robinje,
Čemerne pjesme! Grij i ti, sunce,
U zemlji ropskoj eto već gine
I taj delija…Zašuti srce!
Tko za slobodu boreć se zgine,
On ne umire! Za njim tuguju –
Zemlja, nebesa, zvijeri, planine,
Pjevači pjesme o njemu kuju.
Danju mu hladak pravi orlica,
I vuk mu krotko ranu liže,
Tu je i sokol, junačka ptica,
I on se brižno nad bratom diže.
…………………………………………..
No već i sviće. A na Balkanu
Počiva junak, krvca mu teče,
Vuk gorski liže ljutu mu ranu,
A sunce žarko peče i – peče!
Botev Hristo najveći je nacionalni bugarski pjesnik. Kao aktivan revolucionar proveo je veliki dio svog kratkog života u izgnanstvu: poginuo je kao vođa prvog bugarskog ustanka protiv Turaka. Napisao je svega 22 pjesme rodoljubnog karaktera, u kojima je sretnim spojem tradicije narodne poezije s tekovinama evropskog romantizma postavio temelje moderrnog bugarskog pjesničkog izraza.
Hristo Botev ubijen za torbu zlatnika!
Pogibija Boteva je najfascinantnija epizoda u bugarskoj istoriji.
Poginuo je od metka pogođen posred srca. Obistinila se tako drevna mudrost po kojoj je i Isus Hrist izdat za 30 srebrenjaka…
Torba (konjska zobnica) puna napoleona bila je cijena njegovog patriotizma i života.
- maja 1876. buntovno je umarširao sa četom od 209 junaka u Kozlodui, uz poklič: „Ne želimo ni para ni bogatstvo…“
Nakon što smo ušli u Kozlodui – piše Nikola Obretenov – stavili smo u jedan dolap konjsku zobnicu punu zlatnika. Botev mi je naredio da pare ne diram, ali ja sam ih kao blagajnik bez novca ipak ponio. Kada iziđosmo iz sela, odustadoh od nošenja torbe jer mi je bila preteška. Zafrljačih je na put. Obretenovu govori najstrašniju ludost?! Takvo ponašanje u kanonim bugarske duševnosti do sada još nije zabilježeno. Svaki Bugarin, naime, čezne da svoj imetak nosi, i – čime je on veći njemu je utoliko lakše!
S druge strane, i četi su bila neophodna novčana sredstva. U njoj vlada heroizam, ali i strah od izdaje i za najmanji groš. U seocetu Volo momci iz čete hvataju šilježad iz stada i bacaju meso na razgorjelu vatru. Uto, sav zadihan, pristiže čoban i traži od Boteva kao Vojvode da mu se jagnjad plate. – I ja sam došao ovamo da oslobađam narod – kaže mu i naređuje Obretenovu da ga isplati. Obretenov mu daje tri napoleona. (Gdje li ih samo nađe, kad je torbu-zobnicu zafrljačio uz put?!).
Istina je bila da je zobnica išla od ruke do ruku, a nosili su je izreda jači momci koji su se savijali pod njezinim teretom. Javlja se i još jedan problem: Boteva ne podržavaju lokalni moćnici čorbadžije, i tako postaje taocem zlata.
Prije svoje smrti ispovijeda se i popu Savi Katrofilovom: „ Eh, oče! Ono zbog čega dođosmo, ne izlazi mi na dobro… Uzalud ćemo krv proliti! Na ovom svijetu je mnogo onih koji su gladni para!“
Zlato tako postaje jabuka razdora među ustanicima. U štabu čete izbija konflikt između Boteva i k-dira Nikole Voinovskog; različito misle i ne slažu se kuda treba da krenu čete. Izgubivši nadu da će mu iz Vraca stići obećana pomoć u ljudstvu, Botev predlaže da se krene prema srpskoj granici… Nikola je protiv. On i dalje vjeruje u ustanak i predlaže da se krene prema Srednjegorju. On ima završenu vojnu akademiju i držao je predavanja iz oblasti taktike i strategije. Želi da se priključe ustanicima iz Panađurskog i nikako ne popušta u svom zahtjevu.
Botev reagira tako što ga smjenjuje sa položaja komandira. Umjesto njega uzima Pera (Petra) Simonova i unaprijeđuje ga za „drugog vojvodu“. Pero je provjereni hajduk iz Hercegovačkog ustanka i u brdskim uslovima možda i bolji od školovanog oficira..?!
Četovođa Nikola Kjučukov kazuje: „… U to vrijeme između Boteva i Voinovskog odnosi su potpuno zahladnjeli i jedino im je preostajalo da se stave pod komandu Panađurskog. I Petar (Pero) Simonov kao i Voinovski takođe smatra da je pametnije zaputiti se prema Panađurskom, a ne prema Srbiji.
Botev tada okuplja štab. Prisutni su: Pero Simonov, Nikola Obretenov (blagajnik!), Đorđe Apostolov, Sava Panev i Dimitar Todorov …
Botev pita pristaju li da se krene prema Srbiji. Pero Simonov mu odgovara da će ako to učini izgubiti svu čast i slavu. Prema kazivanju Obretenova, u tom se trenutku Hristo Botev diže iz zaklona iza stijene i momentalno odjekuje prasak pucnja iz puške. Pogođen posred srca, Botev pada na leđa. Ja i Apostolov – kazuje Obretenov – pridržavamo ga sa obje strane, i dok smo ga spustili na zemlju, on je već izdahnuo. Pogodi ga neprijateljski kuršum bez da riječ izgovori, već samo zahropta!
Probrani momci iz čete kojima je Botev čitao svoje stihove, počeše mu skidati mundir, šubaru i ostale oznake kako mu Turci ne bi oskvrnavili tijelo. Provjeravaju usput je li se i kod njega što nalazi od onih zlatnika iz zobnice. Ja – priznaje Obretenov – uzeh samo njegovu ličnu kartu iz džepa mundira, te sat, busolu i jednu protomonetu od 5 napoleona. Apostolov uze šubaru, revolver i mundir. … Svi smo plakali, ali smo ja i Apostolov bili najneutješniji. Samo gora zna jesu li naše suze bile zbog žalosti ili što ne nađosmo više od onih 5 napoleona…?!
Obretenov tvrdi da je Botev pogođen u srce. Drugi iz čete vele da je pogođen u glavu, jer mu je lice zaliveno krvlju. Metak ga je pogodio iznad desne vijeđe i prošao mu kroz glavu – svjedoči Nikola Kjučukov. Dimitar Ivanov, pak, kaže kako je od rugih čuo da je posrijedi bio nesretan slučaj budući je Botev iz radoznalosti izvirio iza zaklona na zvuk turske trube.
Na smrtnom odru Nikola Obretenov govori: „ U čast bugarskog naroda, istina o njegovoj pogibiji će završiti na nebu…?!“
Ispada da je Botev pogođen sa dva metka, a to je očito djelo profesionalnog ubice!
Za sve to vrijeme „zobnica iskušenja“ nalazi se u rukama Koste Apostolovog.
Kada je uslijedila racija od strane Turaka, Kosta Apostolov se spašava skupa sa Savom Petrovim iz Vrace, te Nikolom Ivanovom iz Trnove i Georgi Stojkovim iz Somakova. Tog Stojkova su nazivali nadimkom „Paun“ jer se volio elegantno oblačiti, a bavio se trgovinom…
Kosta Apostolov je tokom racije ranjen i „Paun“ mu pomaže u nošenju torbe sa zlatom. Na kraju se jedino on spašava od potjere i stiže čak u Sofiju gdje ga već dočekuje amnestija…
Zahvaćeni prokletstvom para ginu i ostali. Nikola Voinovski je s dva metka ubijen s leđa. Dva bašibozuka što su išla za njim, neko su mu vrijeme nosili odrubljenu glavu sa šubarom, a kada se usmrđela odsjekli su samo uši i ponijeli ih skupa sa šubarom kao dokaz Turcima. U mjestu Trojan predali su šubaru i ušesa i tom prilikom zaradili po dvije turske irmilčete koliko za par cigareta od domaćeg tutuna!!!
Tragičnu sudbinu doživljava i Georgi Kolev-Berjanski. Naglo se obogaćuje nakon ustanka i iza oslobođenja.On je bio glavni oko predaje uhvaćenih Turcima, kako bi se i sam dokopao para…
Jednog lijepog dana 1892. godine, u njegovom se mjestu pojavljuje Kosta Apostolov. Dojahuje u Musačevo na bijelom konju i predlaže Berjanskom da se dogovore oko podjele zlata. Berjanski mu uzvraća da on pojma nema ni o kakvom zlatu. Apostolov odlazi, ali se uskoro ponovo vraća u selo, te se izokola raspituje… Žena Berjanskoga nagovara da cijeli slučaj prijavi vlastima, no on odbija da to učini. Pred noć zapada u tešku depresiju i sam sebi namiče omču u košari. (Košara, izdvojena soba ili izba u dvorištu koju koriste mladenci! Napomena prevodioca.).
Izjutra do njegove kuće ponovo navraća Apostolov i vidjevši tijelo Berjanskoga kroz otvorena vrata košare kako visi na konopcu, udaljava se glavom bez obzira.
I on ubrzo zapada u depresiju i završava na psihijatrijskoj klinici.
Umire oko 19oo.godine.
Tokom kasne 1927. Godine oformljuje se komisija koja treba da ispita slučaj pogibije Hrista Boteva.
Nikola Obretenov je ispitivan kao jedini svjedok. Komisija nije mogla ništa saznati iz njegovog iskaza.
Posljednji put Obretenov biva viđen u selu Ilkovica na Dan žalosti 1937.godine.
Tada mu prilazi jedan sijedi starac i pljuje ga u lice. Obretenov briše pljuvačku, a neko viče starcu da ga ostavi na miru i da se ne zakačinju!
Obretenov umire 10. Oktobra 1939., i na odru ga zadnji put pitaju zna li išta o ubistvu Hriste Boteva. On odgovara: – Istinu samo nebo zna!!!
I, eto, obistinile su se riječi Boteva o narodu gladnom para, ali i o tome da onaj ko gine za slobodu vječito živi!
Đenovići, 26. novembra 2014. godine
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku Jugoslovenska književnost – filozofija.
Objavio zbirku kratkih priča ”Kamen iz reke”. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa ”Život”, lista ”Pobjeda” i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu.
Objavljivao aktivno u ”Stvaranju”, ”Mostovima”, ”Doclei” i ”CKL-u”…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve ”novonastale” jezike i obrnuto.)
Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg-Novom, a trenutno živi u Đenoviću, Crna Gora.