Husko Bajrović: Sjećanje na mog oca Ramiza partizanskog borca

Prim. dr Husko Bajrović

SJEĆANJE NA MOG OCA RAMIZA BAJROVIĆA, BORCA ŠESTE PROLETERSKE ISTOČNO – BOSANSKE BRIGADE U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Bajrović Ramiz, rodio se 15. maja 1926. u Beranama, u radničko-zemljoradničkoj porodici od oca Ajdina i majke Sifke, rođene Šuntić. Četiri razreda osnovne škole završava u Beranama, u periodu 1933-1937. Nakon prerane smrti svoga oca Ajdina, morao je da napusti dalje školovanje, iako je bio odličan i primjeren đak. Kao najstarije dijete u porodici (bilo ih je troje, mlađi sestra i brat i on), s majkom preuzima brigu i dalje staranje o porodici. Predratni uslovi za život bili su veoma teški pa prelaze da žive u Rožajama. Okupacija i rat su u tada mladom čovjeku probudili slobodarski duh i sa 17 godina,
1943. se priključuje partizanskom pokretu i odlazi u narodnooslobodilački rat. Postaje jedan od najmlađih boraca Šeste proleterske istočno – bosanske brigade. Njegovo ratovanje traje nešto duže od godinu dana gdje, prelazi ratni put od desetra do starijeg vodnika. U borbi sa Njemcima, na položaju Bumbarevo Brdo, okolina Čačka, 15. oktobra 1944. biva ranjen. Nakon ranjavanja liječen
je na Banjici u Beogradu, gdje ga zatiče i oslobođenje Beograda, 20. oktobra 1945.

Skoro godinu dana boravi u Centralnom invalidskom domu u Beogradu, gdje je smješten kao invalid Jugoslovenske armije. Poslije završetka Drugog svjetskog rata 6. jula 1945. Predsjedništvo Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije izdaje ,,uvjerenje” kojim se potvrđuje da je Bajrović Ramiz, Stariji vodnik, nosilac ,,Ordena zasluge za narod III reda”, koji mu je dodijeljen na osnovu odluke Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije br. 259, u potpisu predsjednik dr Ivan Ribar. Na istoj sjednici Bajrović Ramizu se dodjeljuje i ,,Orden za hrabrost”. Sa 19 godina života Ramiz dobija veoma visoka odlikovanja.

Medalju zasluge za narod dobiće godinu dana kasnije, 1946. Ratne rane i invaliditet ga odvajaju od vojničke karijere za koju je itekako bio nadaren. Invalidski odsjek komande baze Grada Beograda 10. oktobra 1945. izdaje ,,invalidsko uvjerenje” br. 310. Usljed ranjavanja u borbi s neprijateljem N.O.V.
priznaje se za ratnog vojnog invalida sa visoko amputiranom nogom u desnom kuku.

Ministarstvo narodne odbrane, odnosno Vrhovna invalidska komisija FNRJ u Beogradu, br. 78911 od 10. oktobra 1947. osnažava Rešenje br. 3062 pri Načelstvu vojnog okruga Cetinje od 17. VIII 1947. kojim se Bajrović Ramizu, po činu starijem vodniku u vojsci, a po zanimanju prodavcu, priznaje pravo na
punu invalidninu u iznosu od 800 dinara mjesečno. Na prijedlog Sreskog odbora ratnih vojnih invalida u Beranama i naređenja Glavnog odbora ratnih vojnih invalida Jugoslavije br. 2504 od 5. oktobra 1946. Predsjedništvo Zemaljskog odbora ratnih vojnih invalida na Cetinju postavilo je druga Ramiza Bajrovića
za prodavca duvanskih prerađevina, kao službenika ratnih vojnih invalida. Služba mu počinje 1. februara 1947. pod parolom ,,Smrt fašizmu – sloboda narodu” u potpisu predsjednik general-major Savo Čelebić.

Na poslovima prodavca Ramiz je radio do 1956. kad je penzionisan. Postoji Zapisnik o primopredaji prodavnice duvana, šibica i taksenih vrednosnica u Rožajama između dotadašnjeg prodavca Bajrović Ramiza, kao predavaoca dužnosti, i novopostavljenog prodavca Nokić Ramiza, kao pimaoca dužnosti,
u prisustvu šefa stovarišta duvana iz Ivangrada – druga Dragoljuba Bakića.

Jedne prilike, putujući autobusom kao student, čuo sam slučajnog saputnika, starijeg čovjeka (imena i prezimena se ne sjećam), koji je poznavao moga oca, a živio je u Turskoj, koji je tada rekao: ,,Gužva kao kod Ramiza na trafici’’. Ta anegdota mi je ostala u sjećanju i svjedok je jednog davnog vremena
i načina prodaje čuvenih cigareta Kozara, koji su se mogle uzeti ,,na tačkice’’ ili po komadu.

Godine 1948. moj otac Ramiz se ženi mojom plemenitom majkom, rahmetli Umihanom, rođenom Korać, od oca Murata i majke Hadžire, rođene Memić. Oni će izroditi nas osmoro djece. Prerano prekinuto školovanje i svoje mladalačke ambicije su učinile da svoju djecu usmjere ka intelektualnom
usavršavanju. Najstariji Hasko, prvo dijete, završio je srednju školu za majstora – bravara. Refika je drugo dijete u našoj porodici, bila je odličan đak i završila je Srednju ekonomsku školu. Husko završava Medicinski fakultet, zatim specijalizaciju iz Pedijatrije i dobija najviše stručno i društveno priznanje – zvanje primarijus. Husnija završava Medicinski fakultet i specijalizaciju iz Opšte medicine. Ugledni je ljekar i dugogodišnji načelnik Opšte medicine u Sjenici. Selvija živi i radi u Sjenici kao laborant (započeti Farmaceutski fakultet u Sarajevu nije završila). Ajka je doktor tehničko-tehnoloških nauka i univerzitetski je profesor u Prizrenu. Hasena je profesor razredne nastave (i apsolvent na Filozofskom fakultetu). Najmlađi brat Refik je profesor razredne nastave.

Jugoslavija ne zaboravlja ljude koji su se borili za njenu slobodu, dostojanstvo, reputaciju i ugled koji je sticala i imala u svijetu. Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josip Broz Tito svojim Ukazom br. 75 od 8. XI 1965, dodijelio je odlikovanje Ramizu Bajroviću – Orden zasluge
za narod sa srebrom zvijezdom. Knjiga ,,Borbeni put Šeste proleterske brigade”, koja je izdata u Zenici 1977. i koja sadrži pregled boračkog sastava brigade, na 101. stranici sadrži fotografiju i podatke o Ramizu Bajroviću.

Članstva u organizacijama: član Komunističke partije Jugoslavije, od 1947. član Saveza komunista Jugoslavije, od 1949. član Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata, član Saveza sindikata Jugoslavije, član Organizacije ratnih invalida FNRJ. član jugoslovenskog Crvenog krsta, član Savjeta za narodno
zdravlje i socijalnu politiku, član Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, član Udruženja invalida rada Crne Gore od 1960, član Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata SR Crne Gore od 1989.

Godine 1992., neposredno prije svoje smrti naslućivao je propast države za koju se borio, koju je volio i koju stvarao sa svojim ratnim drugovima, nesebično, hrabro, kako samo to mladost zna, misleći da su njeni temelji mnogo čvršći jer je u njima ugrađeno 1.700 000 žrtava, najboljih sinova, poginuluih
boraca iz cijele Jugoslavije. Tada već bolestan, nazirao je kraj i nestajanje države kojoj je poklonio svoju mladost i dio svog tijela, ne sluteći da će kraj biti toliko tragičan, a njeno nestajanje bolno. Dana 13. jula 1992, na dan obilježavanja Ustanka naroda Crne Gore u borbi protiv fašizma, Ramiz Bajrović, ratni vojni
invalid krenuće za kolonom svojih stradalih drugova i pridružiti im se u vječnost.

Tata, prošlo je punih 26 godina kako si napustio ovozemaljski svijet i pridružio se brigadi preminulih partizana. Tvoja životna staza bila je popločana čašću, poštenjem i bezgraničnom odanošću svojoj domovini.

___________________________________________

Izvor: ROŽAJSKI ZBORNIK, BROJ 20, 2018. GODINE