IKINIH DEVEDESET LJETA PODNO LOVĆENA
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Jun mjesec probudi me osunčanim jutrom podno Lovćena. Moj pogled, kao i mnogo puta do tada, bio je uprt ka svetoj planini. Lovćen mi je ličio na lava koji spava, a pogled s prozora moje sobe ka tom gorskom prijestolu bio je najljepši prizor kojim čovjek može započeti dan. Popih svoju jutarnju kafu zorom, kad utoliko zazvoni telefon. S druge strane čuh glas uvažene novinarke Mile Vukčević, autorke dokumentarnog serijala TVCG „Doživjeti stotu“. Ljubazna molba bila je da pośetimo domaćinstvo Kustudija-Kustudića na Majstorima i da sa Ikom, Ivovom Kustudijom, dogovorimo snimanje treće epizode ovog lijepog i veoma gledanog serijala.
U Lovćenskoj ulici kolima dođoše po mene i krenusmo polako ka Lovćenu. Lovćenske zore su najljepše, a ova, 29. juna 2026. godine, bila je upravo takva. Vozimo se polako ka NP-Lovćen, dok uvaženoj novinarki Mili Vukčević i vozaču Zoranu Uskokoviću pokazujem toponime i govorim lijepe priče o Lovćenu. A Lovćen je kroz svoju istoriju prošao mnogo toga, i svaka njegova stijena, do, vrtača i gorštačka staza imaju svoju priču. Stigosmo na Ivanova Korita, đe se lijevi krak odvaja ka Majstorima. Polako terencem zakoračismo u lovćenski čarobni svijet priča, legendi, predanja, istorije nastajanja i opstajanja gorštaka koji su sa ovih prostora znali cijenu slobode, borbe i časti. Put nije dug, svega oko četiri kilometra makadama, ali je svaki metar tog puta ispunjen nekom posebnim mirom i nekom starom snagom.
Stigosmo kod toponima Šator, đe se nalazi spomenik Kustudijama-Kustudićima palim za slobodu u Drugom svjetskom ratu. Lavež oštrih planinskih pasa parao je ovo lovćensko jutro. Ispred kuće Ike (Ivova) Kustudija toplo nas dočekuje njen sin Drago, dok se ubrzo razgovoru pridružuje i Ikina snaha Sonja. Drugi sin, Duško, otišao je da završi redovne obaveze u gradu. Kao i uvijek, planinka Ike bila je puna topline i one mudrosti koju ne daju škole, već život. Bore ispisane preko njenog čela śedoče o njenih devet decenija borbe, trajanja i istrajnosti. Razgovor započesmo u samoj kući, o svemu onome što jedan ljudski vijek može donijeti jednoj planinki od radosti i svijetlih dana, do teških životnih puteva i iskušenja. A kakav bi to život bio, pitam se ja, da nema svega toga?
Mila Vukčević lijepo i mudro razgovara sa Ikom, dok ja bilježim kadrove foto-aparatom. Ike govori polako, razgovjetno, smireno, onako kako govore planinke koje su mnogo toga prenijele preko svojih pleća. Dok priprema sir od tek pomuženog mlijeka sa prostranih pašnjaka Majstora, svaka njena riječ ima posebnu ljepotu. Ima nešto u toj gorštačkoj mudrosti svaka bora, svaki pokret i svaki savjet śedoče o njenim životnim stazama i borbama. A takvih je bilo mnogo na podlovćenskim stranama, od Majstora, preko Brajića, Uništa i Lapčića. Priče se slažu jedna na drugu kao listovi neke stare knjige, ali knjige mudrosti.
Mila razgovara sa Ikom s puno poštovanja i lijepih impresija. Po starom običaju gostoprimstva, spremaju se priganice, śeče se njeguški sir i pršut, da se gosti dočekaju kako valja, da razgovor traje uz čašu rakije i onu ljudsku riječ koja se ne zaboravlja. Mnogo je toga Ike preko svojih pogrbljenih pleća prešla, a opet njena vedrina šalje mnogo jaču poruku od svih riječi. U narednom periodu treba sve pripremiti za snimanje dokumentarca o Iko Ivovoj i prenijeti životne mudrosti ove goršakinje.
Priča polako teče, preliva se kap po kap, baš kao što je Njegoš zapisao:
„Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči, čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju.“
U toj jednoj filozofskoj misli stao bi Ikin život, i sve njene borbe, i svi oni dani kada je trebalo izdržati, prećutati, podići se i nastaviti dalje. Pravimo kratke pauze uz kafu i osvježenje. Potom sa Milom Vukčević i Dragom, Ikinim sinom, odlazimo da pokažemo najljepše poglede sa Majstora, prema toponimima Vratno i Paśa ploča. Krenusmo polako, dok nas miris ljetnjih trava na Majstorima svuda mami. Sunce je jako, ali to neimarima lovćenskih prostora nimalo ne smeta. Polako koračamo stazama gorštaka sa Majstora, pogled uprt ka daljinama, ka prelazu i pogledu sa jednog planinskog svijeta na drugi, prema primorskoj podgorini. Naša saputnica Mila, inače planinarka, oduševljena je ljepotama Majstora i planinarske staze koja vodi ka Koložunjskom ždrijelu, odakle se putevi račvaju i odlaze dalje.
Surovost ovih prostora i težina života najbolje se ogledaju u još jednoj izreci sa Majstora. Na Koložunju je rasla drevna bukva, stara više od dva vijeka, koju je, nažalost, požar uništio. Mještani su govorili: „Ubilo te jada koliko bukvu na Koložunj.“ Stare bukve odavno nema, ostala je u śećanjima, ali je izreka i dalje živa. A sve što se ne zabilježi, kao da se nije ni desilo. Nastaju brojne lijepe fotografije, da śedoče o ovim ljepotama. Uslijedio je povratak kod Kustudija. Korak po korak, prolaze mi mnoge misli. Ponekad mi se čini da sam sam u svojim borbama, ali i to je sudbina. Ostaće, ipak, śedočanstva da sam se borio i vjerovao u jedan ljepši i bolji Lovćen. A Lovćen zaslužuje i ovu i mnoge druge priče da ostanu zapisane.
Vratismo se pod brijest ispred kuće Kustudija-Kustudića. Taj brijest, star dva vijeka, sa svojim velikim hladom, ko zna koje bi nam priče ispričao da može. Opet prijatan razgovor sa Ikom. Ona, onako starački mudro, sa puno elana i emocija, prenosi svoja životna iskustva. U sebi razmišljam samo da ovako bude u emisiji, da se čuje Ikin glas i Ikina mudrost, kao najljepša poruka za sve generacije.
Vrijeme polako prolazi. Već je 15 ura popodne i vrijeme je da krenemo ka Ivanovim Koritima. Ali Ike ne da da odemo dok nam ne spremi čast. Teško joj se odgovoriti, jer znam kakvi su ljudi ovoga kraja gost se ne ispraća praznih ruku, niti se iz kuće odlazi bez blagoslova. Terensko vozilo Zorana Uskokovića polako poskakuje niz put. Ne smeta mi to da ispišem i ove redove, neka ostane śećanje na ovaj trenutak i neka priča zaživi. Posebnu zahvalnost dugujem Mili Vukčević, koja je svojim toplim i pažljivim pristupom znala da otvori prostor da se čuje Ikina riječ, njena mudrost i životna istina. Hvala i Zoranu Uskokoviću, koji nas je sigurno i strpljivo proveo lovćenskim putevima, dajući i sam ovom danu mirnu i ljudsku mjeru. Ovakve priče nek śedoče da je najljepša riječ ona nastala na Lovćenu ma koliko u sebi nosila žuči i meda.
U avgustu Ike puni 90 godina. Ja ću je ako Bog da pośetiti i prije toga, ali taj datum vrijedi posebno zabilježiti. Devedeset godina jedne planinke sa Majstora je cijeli jedan vijek utkan u život u kamen, mlijeko, sir, priganice, dim ognjišta, lavež pasa, teške zime, kratka ljeta, radne ruke, majčinsku brigu, mirne suze i onu neuništivu gorštačku vedrinu koja se ne predaje. Ike je živa knjiga Majstora. Ona je śedočanstvo da planinka može ostariti, a da joj duša ostane svijetla da se može nositi teret života, a da se gostu pruži osmijeh da se može preći preko mnogih muka, a da riječ ostane blaga, dostojanstvena i ljudska. Zato joj od srca želim dobro zdravlje, mirne dane, dug život i još mnogo jutara pod lovćenskim nebom. Jer dok god se čuje glas jedne ovakve planinke, dotle Majstori nijesu opustjeli, dotle Lovćen diše, a naše śećanje ima kome da se vrati.
