Redakcija Indira Jašarević-Čandić
MIRIS HALVE
Kako se zoveš— upita efendija djevojčicu pored vrata.
Hajde, uđi.
Zovem se Tamara i čekam drugaricu Senadu, ona je unutra.
Hm, Tamara — pomilova je stari hodža po glavi.
Hoćeš li da uđeš? Jesi li bila kad u džamiji?
Nisam bila nikada, a voljela bih!
Pa. hajde, uđi da vidiš.
Ne mogu, moram pitati tatu!
Dobro — reče efendija i uđe u džamiju u kojoj je trebao da se održi tevhid Senadinom umrlom djedu, šest mjeseci od preseljenja na drugi svijet.
Tamara je ostala pred vratima džamije i čekala.
Po završetku tevhida i njoj su žene dale lepinju sa halvom, bombona i sok. Bila je radosna.
Sutradan je došla sa Senadom pred džamiju, čekale su efendiju, imale su nešto da mu kažu.
Dolazeći , efendija ugleda djevojčice i nasmija se, očekivao je odgovor od Tamarinog tate.
Hodža, hodža —vikale su
Tamara može ići u džamiju sa mnom, ali samo na tevhide i poneku teraviju, tata joj dozvolio
Fino, fino, bujrum, Tamara, bujrum.
A, čija si ti, ko ti je tata? — upita hodža
Moj tata je pop.
Pop!? —začudi se hodža
Da, pop, pravoslavni pop —tiho ali veselo reče djevojčica.
Tobejarabi, tobejarabi! — čudio se efendija.
I baš rekao da možeš u džamiju!?
Baš, baš, baš, baš…—cvrkutale su djevojčice
A kako, zašto, čudno mi to dijete moje, neću belaja. Pop ti otac, a ti u džamiji? Kako bona!?
Lijepo, rekla sam mu da ništa ljepše nisam pojela od one lepinje i halve sa tevhida Senadinog djeda i on reče da mogu.
Pa, mogu l’?
Jašta, možeš, hajde — nasmija se hodža
Kako nije mogao vjerovati djeci, odluči potražiti Tamarinog oca i pitati ga da li je istina da dijete može u džamiju.
Istina je efendija, ne brini — reče mu pop Mladen
Ništa tu nema ružno niti zabrinjavajuće i ja sam odrastao po sokacima uz ramazan mirišući lepinje i jedući somune, čekajući kandilje, teravije i tevhide, a od svega najviše se radovao tevhidskim lepinjama sa halvom. Moj otac pokojni, pop Mihajlo nije mi branio . Ja sam spoznao vjeru u svim oblicima i božijim kućama .Tamara je grana koja raste sa istog stabla, nasljeđe, hehe, voli dijete halvu. Neka je!
Hodži bi drago da ima ovakvih ljudi. Tamara je dolazila često na tevhide i teravije sa Senadom.
Vrijeme je prolazilo, djevojčice porasle, otišle, završile škole, udale se, stari efendija postao još stariji. Jednog dana je u haremu džamije sjedio i čekao podnu namaz i tevhid nekom rahmetli Salihu dok su se djeca igrala ispred harema na ulici. Brišući maramicom naočale, pogled mu se zaustavi na dvije djevojčice pored vrata džamije. Jedna je stavljala maramu na glavu, a druga je sjela na stepenice i povukla haljinicu preko koljena gledajući okolo po haremu. Nasmija se stari efendija i stavi naočale, pođe prema djevojčicama
Curice, imal vrućine?
Ima —rekle su u glas
Hoćemo li unutra, evo ulaze žene, hajde gore brzo.
Ja ne mogu, moram pitat tatu da li smijem — reče mala sa stepenica
A kako se zoveš— upita hodža
Marija—reče djevojčica. Ja čekam moju drugaricu Asju, ona ode na tevhid i donijet će mi lepinje sa halvom, hihi —, smijala se djevojčica
Ja sam iz Kraljeva, došla baki i dedu u goste, a Asja je moja drugarica, živi ovdje i svaki raspust se družimo. Nestrpljivo čekam tevhide i lepinje, a volela bih i da uđem unutra. Pitat ću tatu.
Sutradan je Marija bila prvi put u džamiji i dobila kesu bombona.
Dobar dan—rekla je starom efendiji. Mogu u džamiju tata mi dozvolio, juhuuu.
Hodža je brisao naočare i nasmijao se.
Lepinje sa halvom su spajale dvije porodice godinama, a onda je došao rat. Gdje su završile sve ove djevojčice.
Danas sam u ikindiju sjedio i čekao namaz, neka djeca su se igrala u haremu džamije.
Hajde, sjedi ovdje, brzo ću ja —rekao je jedan dječak drugom dječaku i ušao u džamiju.
Kako se zoveš? — upitah ga
Srđan— reče dječak
Nasmijah se. Hoćeš unutra?
Moram pitati tatu!
