Redakcija Bez obzira na to kako završila stvar s referendumom o katalonskoj neovisnosti i s (u trenutku pisanja ovoga teksta zabranjenim) zasjedanjem katalonskog parlamenta koji bi trebao proglasiti odluku o osamostaljenju ove španjolske pokrajine, jedno je sigurno. Oni koji usmjeravaju kako hrvatske medije (većinu barem), tako i raspoloženje javnosti (pa i one hrvatske u susjednoj Bosni i Hercegovini) pokazali su da apsolutno ništa ne razumiju, ili ne žele razumjeti. Povrh toga: i da ništa ne znaju. Jer, od samoga se početka uporno gura teza, nimalo suptilno, dapače: otvoreno i agresivno, kojom se iskazuju simpatije za Katalonce, a sve zbog toga što ih se vidi i doživljava u onoj ulozi u kojoj su bili Hrvati u vrijeme proglašenja odluke o kidanju svih državno-pravnih veza s jugoslavenskom federacijom. Oživljena je čak i retorika toga vremena, pa se tako izvještavalo o “agresiji Madrida” na Barcelonu, pri čemu je i bez te glupe fraze bilo dovoljno razloga za osudu postupanja španjolske policije, dokumentiranog brojnim snimcima. A onda se, nekoliko dana nakon toga, na zapadnom ulazu u Mostar, u Bosni i Hercegovini (jer, ta država još uvijek postoji i pod tim je imenom i članica Ujedinjenih naroda) pojavio i veliki transparent koji, osim što je povezao simbole nekadašnje tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne i Katalonije, želi Kataloncima svu sreću i najavljuje: “Mi smo sljedeći”.
Pri tome ispuštaju se iz vida neke nezaobilazne činjenice. Namjerno, naravno, kako bi se neinformiranim i zaluđenim ljudima što bolje moglo manipulirati. Kao prvo, Katalonci su u Španjolskoj manjina, pa bi ih se eventualno moglo usporediti sa Srbima u Hrvatskoj (od trenutka kada su od konstitutivnog naroda pretvoreni u manjinu). Dakle, Katalonci nisu Hrvati, nego Srbi u Hrvatskoj, Hrvati su Španjolci, a španjolska policija igra u neku ruku onu ulogu što ju je u toliko spominjanim i slavljenim tzv. vojno-redarstvenim akcijama “Bljesak” i “Oluja” odigrala Hrvatska vojska. Prema tome, da se vratimo retorici iz devedesetih godina prošloga stoljeća, Katalonci prijete da će okupirati dio države u kojoj žive. Tako, naime, Hrvatska i danas tretira pobunu dijela srpskog stanovništva, mada je krajnje apsurdno tvrditi kako netko (nacija ili etnicitet) tko u određenoj zemlji živi stoljećima, može tu zemlju okupirati (zato što je otkazao poslušnost centralnoj vlasti). A španjolska policija radi na ostvarivanju cjelovitosti državnog teritorija što je Katalonci žele ugroziti. Pa da ostanemo još na ovim, za zdravi razum – priznajemo, apsurdnim povijesnim usporedbama. U vrijeme kada je Hrvatska održavala referendum kojim su se otvarala vrata njezinome izlasku iz jugoslavenske federacije, JNA (mada tada već dobrim dijelom pod kontrolom Miloševića i vodstva Srbije) nije učinila ama baš ništa da bi taj referendum spriječila, niti je Ustavni sud Jugoslavije proglasio njegov rezultat nevažećim i zabranio dalja zasjedanja Sabora Hrvatske. Tek toliko – da se prisjetimo.
Kao drugo, Katalonci nemaju ustavno-pravnu podlogu za istupanje iz Španjolske, jer španjolski ustav ne predviđa mogućnost otcjepljenja pojedinih pokrajina (svjesno govorimo u množini, jer nema dvojbe da Baski vrlo pozorno prate kako će proći “katalonska priča”). S druge strane, jugoslavenski je Ustav iz godine 1974. tu mogućnost predviđao, odnosno dozvoljavao. Tako da ni tu nema nikakve osnove za uspoređivanje Katalonaca iz godine 2017. s Hrvatima iz godina 1990./1991. Ako bi se ikoga moglo uspoređivati na toj relaciji to su, vrijedi ponoviti, Katalonci i Srbi iz Hrvatske, oni koji su otkazali poslušnost vlasti u Zagrebu i na kraju (uz već “obavezne” zločine) proglasili i svoju para-državu.
Sada se, međutim, ta katalonsko-hrvatska paranoja, svim činjenicama usprkos, prelila i na susjednu Bosnu i Hercegovinu. I dok je to u Hrvatskoj fenomen nad kojim se normalan čovjek, netko tko je iole upoznat s prošloću i činjenicama o toj prošlosti, može samo čuditi (i zgražati), u susjedstvu to je ozbiljan element razbijanja samostalne, međunarodno priznate države. Porukom: “Mi smo sljedeći” izražava se nedvojbena želja (da li Hrvata, da li dijela Hrvata, da li onih koji su uzurpirali pravo da govore u njihovo ime, to je koliko nejasno, toliko i nebitno) da se, a potpuno u skladu sa željama neprikosnovenog lidera tzv. manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta, dokine i uništi država u kojoj su Bošnjaci, Srbi i Hrvati definirani kao konstitutivni narodi i koja je još uvijek u manjoj ili većoj mjeri pod tutorstvom međunarodne zajednice. Tzv. Daytonska Bosna i Hercegovina nije zamišljena kao država iz koje bilo tko može istupiti, dapače Daytonski su ugovori obvezali Srbiju i Hrvatsku, kao supotpisnice, da se odreknu bilo kakvih pretenzija na dijelove BiH teritorija, njezina entitetska podjela (svakako maksimalno nesretno i nespretno rješenje) nije zamišljena ni tako da entiteti postanu države u državi, niti da svaka nacija dobije svoj, po mogućnosti etnički čisti entitet. Pa, dakle, ni u Bosni i Hercegovini Hrvati nisu Katalnoci, niti se kao takvi mogu doživljavati.
Na žalost, Pandorina kutija otvorena raspadom Jugoslavije (to nije izraz jugonostalgije, nego konstatiranje nepobitnih činjenica) rasula je širom Evrope opasni virus nacionalizma i razbijanja višenacionalnih država. Jedva da još netko razmišlja logički, jedva da je još netko svjestan činjenice da je, vratimo se opet vlastitome primjeru, Jugoslavija bila jača, samostalnija i utjecajnija u svijetu, nego što će državice nastale na njezinim srušenim temeljima ikada biti (“zajedno smo jači”, toga kao da se nitko ne sjeća). Da ne govorimo o trošku stvaranja i održavanja države. Notorna je istina da su obrambeni troškovi Jugoslavije (koji jesu bili visoki) bili ipak manji nego što su u zbroju troškovi post-jugoslavenskih država čije se oružane snage ni po čemu ne mogu usporediti s onima jugoslavenskima (Jugoslavija je, da navedemo samo jedan primjer, imala nekih trisotinjak borbenih zrakoplova, Hrvatska muku muči kako da kupi novih dvanaest, da dobro ste pročitali – 12). Lokalna samouprava imala je u Hrvatskoj daleko manje zaposlenih no što ih ima danas. Policija je u Hrvatskoj u ono “vrijeme mraka” bila u značajnoj mjeri malobrojnija no što je u današnjoj samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. I da dalje ne nabrajamo.
A sve to treba platiti. Uz gospodarstvo bačeno na koljena kriminalnom privatizacijom i pretvorbom, to se pretvara u “mission impossible” (nemoguću misiju). Efekte toga osjećaju građani, objektivno svakim danom sve siromašniji, mada prividno žive u svijetu izobilja. Proglasi li Katalonija ikada samostalnost i postane li neovisna država, sve će to iskusiti, usprkos činjenici da je danas najrazvijenija pokrajina Španjolske (nije li i Hrvatska bila najrazvijenija republika Jugoslavije?). No, tko o takvim stvarima razmišlja, kada se emocije raspiruju, kada demonstranti na ulicama izjavljuju kako su na to “čekali cijeli svoj život” (a zašto ne od stoljeća sedmoga?). Ni u slučaju dezintegriranja Jugoslavije Evropa nije znala što učiniti. Ne zna ni sada u slučaju Španjolske i Katalonije. Što se dogodilo na tlu Jugoslavije – znamo. Što će se dogoditi u Španjolskoj – vidjet ćemo. A kakve to posljedice može imati u regiji (mrskoga li izraza!), to je pitanje bez odgovora. Za sada.
