Redakcija Kada čovjek unosi dušu u sve što radi, svima poklanja po dio sebe svojim riječima i djelima, većinom se to ne vrati odmah. Tada, kada ne dobiva ništa zauzvrat za ono što daje i radi, učini mu se kao nepravda i ponekad prigovara sam sebi radi toga što se daje, a ne dobiva.
Dođe trenutak i sreća se osmijehne svima, pa i onima koji su dugo čekali na nju. Dođe suđeni čas u kojem pronađemo nekoga preko koga nam se vrati sve ono što smo činili drugima. Vrate se, milo za drago, sve one lijepe (ali i ružne) stvari, riječi, djela.
Dok je čovjek mlad, često se bahato i nemarno ophodi prema drugima, naročito starijima, misleći da je popio svu pamet svijeta jer, tobože, pripada mlađoj generaciji i da neće doći u situaciju kada će i on trebati nečiju pažnju i razumijevanje. Mladi ljudi nemaju strpljenja ni razumijevanja za pogreške starijih, ali, pomisao koja me često zaboli je: kako se ne sjećaju poklonjenog strpljenja od tih, sada, starih ljudi? Koliko često pomislimo na roditeljske ruke koje su nas strpljivo pridržavale dok smo pravili svoje prve korake, izgovarali prve slogove i riječi, učili da pišemo prva slova i sve ostalo dok od nas nisu izgradili nešto što se ne može tako lako srušiti, oboriti ni pokolebati? Koliko često se sjetimo djedova i nena koji su nas nestašne i vragolaste branili od roditelja, ulagali i tkali u nas sve što su bili u moći? To se ne može platiti niti jednim novcem ovog svijeta, a odužiti se možemo jedino strpljenjem, pažnjom, ljubavlju, djelima, lijepim ahlakom, hodajući kroz život i na svakom koraku, u svakoj prilici, svakome darivajući tu ljepotu.
Još od malena sam sebi stvorila običaj sjedenja pod, sada već starom, lipom u blizini moje kuće. Volim njen omamljivo opijajući miris u junska predvečerja dok sunce mirno i polagano plovi negdje prema obroncima Ozrena u nepovrat do sledećeg jutra. S obzirom da su ljetni dani mnogo duži nego inače, komšije dugo završavaju svoje poslove oko kuće, u štali s govedima i u baštama dok komarci neumorno napadaju sve živo u to vrijeme napolju.
Sjedila sam tako jedno predvečerje pod tom starom, oronulom lipom dok je blagi ljetni povjetarac rasipao njen cvat po polju i kao namjerno, kao da me provocira, mrsio ga s mojom kosom. Razmišljala sam o sitnicama koje su taj moj dan učinile lijepim, posmatrala zlatni zalazak sunca i slušala smijeh komšija dok su obavljali svoje, kao ritual, uvježbane poslove.
Dok je moj pogled zamišljeno lutao po prirodi koja je bujala u punom jeku, vidjela sam staricu Ajšu, suštu suprotnost prirode u junu. Starica od svojih 75 godina, oronula, tiha, s tužnim izrazom lica i usporenim pokretima, kretala se po svojoj avliji. Koraci su joj bili teški, baš kao da je svaki mišić ponaosob nosio teret tih proživljenih 75 godina života. Nije, kao većina starih ljudi, dopuštala da život stane zbog toga što su starost i pozne godine pokucale na njena vrata.
Posmatrala sam je dok je, u šarenim dimijama i bluzi s motikom u rukama, okopavala narandžastu i žutu kadifu. Umornim, a istovremeno smirenim i promišljenim pokretima, čupala je travu i sitnila zemlju. Bila je sama. Gledajući tako u nju, pomalo diveći se, sjetila sam se činjenice da je zaista usamljena. Oko nje skoro nikada nisam vidjela djecu ili unučiće kao kod drugih starih komšinica. Shvatila sam da, ustvari, o njoj i njenom životu znam veoma malo. Djeca su joj u proteklom ratu odselila van Bosne i Hercegovine odvodeći sa sobom i svoju djecu, njene unučiće. Njeni unuci su, vjerovatno bili jedini ljudi koji su mogli unijeti radost i vedrinu u njen stari, izmučeni, teško proživljeni život. Često sam je viđala kako sama sjedi u hladovini šadrvana ispred svoje kuće i s uživanjem ispija kahvu. Ponekad bih vidjela jednu ili dvije komšinice kako sjede s njom, ali je većinu vremena samovala. Kako mi nije prije na um palo da je posjetim?
„Sreća je u malim stvarima“, kao eho u mojoj glavi odzvanjaju riječi koje često govore moji roditelji. Da li smo se ikada zapitali, koliko sreće poklanjamo drugima? Koliko druge usrećujemo sitnicama? Da li previše tražimo od drugih?
Na ova pitanja svaki pojedinac mora dobro da razmisli, da se zapita sam nad sobom i kada pronađe odgovore na njih, postat će mu jasno kakva je zapravo osoba. Sam će doći do tog zaključka, bez da traži savjete drugih.
Sjetila sam se riječi koje su mi roditelji govorili pa sam tako automatski ustala na noge i odlučnim koracima krenula ka Ajšinoj avliji. „Primijetila me“, pomislila sam u sebi: „Kako li će reagovati?“.
Nazvala sam joj selam i upitala mogu li joj pomoći. U jednom trenutku skoro da sam se izgubila u dubini njenih smeđih očiju i izrazu lica punom dobrote i blagosti. Lice, koje je vječito uokvirivala šamija, bilo je naborano poput hrastove kore.
„Alejkumuselam, šćero moja“, reče, „De, ne moraš se zahmetiti. Mogu ja i sama…polahko“, odgovorila je brižljivim glasom Ajša. Te njene riječi bile su dovoljna kap u čaši i bez pogovora sam uzela motiku iz njenih ruku i nastavila posao ondje gdje je ona stala.
Kao da me zna cijeli život, kao da me jedva čekala, starica je sjedila pored mene i pričala. Malo je reći da sam uživala u njenim riječima. Bila je glavni protagonista tih priča koje su ličile na neke meni poznate pripovijetke. Starica Ajša bila je neumorni pripovjedač kojem se grlo nikada ne suši i koji nikada ne traži vode da povrati svoj glas i snagu. Zar stranac tako brzo može prirasti srcu? Za sat vremena provedenog pored nje, pričajući i usput radeći, postala je moja najbolja prijateljica, moj drugi roditelj, moja druga nena.
Kada god sam bila slobodna, dosta puta u sedmici, odlazila sam neni Ajši. Pomagala sam joj u svim mogućim poslovima i nikako mi to nije predstavljalo teret. Pošto u kući nije imala muške ruke koja bi joj pomogla oko komplikovanijih i težih poslova, moj otac je bio njen čest i rad gost. Popravljao bi česme, zavrtao sijalice, popravljao nogare starih stolova i stolica. Interesantno, ništa od starog namještaja nije dala baciti. „Priraslo mi srcu, dijete“, reče mi jedne prilike.
Stalno sam smišljala načine na koje bih uljepšala i obojila njene tmurne, staračke dane pa sam joj jednog bajrama od svog džeparca kupila nove, bijele jambolije za sećiju. Nije ih htjela staviti odmah nego, kao i obično, ostaviti u seharu i čuvati za posebne prilike. Na moju molbu i nagovor je popustila, pa sam skinula stare navlake, usisala, krpom prebrisala i stavila nove.
U život ponekad treba unijeti promjenu i svježinu kako on ne bi postao previše tmuran.
Ono što je, čini mi se, još bitnije, provodila sam svoje slobodne trenutke s Ajšom. Činila sam je sretnom i samim svojim prisustvom. Mogla sam satima ne progovoriti nego samo slušati njene priče i probleme, ona bi bila zadovoljna, a njene oči bi blistale poput očiju djeteta.
Jedne prilike je mama pravila kolače. Sjetila sam se koliko nena Ajša voli slatko pa sam trčeći otišla da joj ih odnesem. Ušla sam u kuću vesela i odmah iz hodnika dozivala njeno ime: „Neno Ajša! Neno Ajša! Evo, donijela sam ti kolače! Joj, kad ih probaš, zaboravit ćeš na sve svoje bolesti i htjet ćeš da jedeš još“, govorila sam. Ušla sam u dnevni boravak i zatekla je kako sjedi na sećiji i plače. Ruke su joj bile spuštene na bedra, zglobovi pobijelili koliko je stiskala prste, a suze joj kvasile obraze i padale u krilo. Mislila sam da se nešto loše desilo. Prišla sam, kutiju s kolačima spustila na sto i samo je, bez riječi, zagrlila. Jecala je na mom ramenu govoreći isprekidano: „Šćero…šćeri moja…jedina…jedino mi ti usrećiš ove moje dane…“. Nisam znala šta da joj kažem. Kada se isplakala i nekako smirila, napravila sam nam kahvu i pitala šta se desilo. Rekla mi je da se sa unucima i djecom čuje jedino kada oni nazovu, a da ona, ustvari, ne zna kako da koristi mobitel i da je to ubija. „To mi je k’o rak. Ovi novi aparati i čuda…“, nastavljala bi kriveći one koji su izumili svu tu silnu tehniku. „Da mi je samo da im čujem glas. Oni su sigurno u poslu pa me nemaju kad zovnuti“, pravdala bi ih nesvjesno.
„Pa, što plačeš bez veze? Što jednostavno nisi pitala, draga neno, ja bih ti objasnila. Jednostavno je, vidi…“, rekla sam joj tad i bez ikakve muke pokazala kako se koristi mobitel. Iako je stara, veoma brzo je shvatila „novu tehniku i čuda“ i počela da svakodnevno zove svoju djecu i unuke. Rekla mi je da im je nemjerljivo drago što sad ona njih može da zove češće i prenijela mi mnogo pozdrava od njih jer su, čuvši da se brinem o njoj, i oni u duši postali mnogo mirniji.
Vremenom sam se upoznala i s njenom djecom i unucima. Pri prvoj njihovoj posjeti pribojavala sam se da će me nena Ajša zaboraviti. „Unuci su unuci, krv je krv“, pomislila sam u sebi, naravno, ne izgovarajući te teške riječi. To se nije desilo. Nena Ajša me nikada nije zaboravljala. Obavezno me stavljala da sjedim pored njenih unuka, nikad da budem negdje u prikrajku.
Rekla mi je jednom da sam ja njen mehlem na duši. Nisam shvatala zašto, baš kao što odmah nisam shvatala majčine i očeve riječi da je sreća u djelima.
Ponekad bismo, tokom kišnih dana, sjedile u njenoj kući i tu se družile. Ona bi sjela na sećiju, ispruživši bolne noge, a ja na podu ispred nje i slušala je. Pričala bi mi tada o nedaćama i teškim periodima koji su je snašli u životu. Pretpostavljala sam da je loše vrijeme uticalo i na njeno raspoloženje, a često bi govorila da, kada vidi kišu, pomisli kako nebo plače. Plakala bi i ona, tada, baš poput neba.
Posmatrala sam u tim trenucima prostoriju u kojoj bismo se nalazile. Zaista, njen život bio je utkan među ta četiri zida. Kada biste se zagledali, mogli biste vidjeti njenu sjenku kako pada i poput svjetla obasjava predmete u sobi. Od zida do zida, od dana do godine, od sunca do kiše…njen život je prolazio tiho i niko se na to nije obazirao. Shvatila sam, u jednom trenutku, da je nena Ajša bila usamljena cijeli svoj život i da je niko nije znao (ili nije htio?) usrećiti. Mnogo mi je jasnije postalo zašto sam ja njen mehlem. Njena izmučena duša tragala je i vapila godinama za pokojom lijepom riječi, pa makar od potpunog stranca. Čekala je nekoga s kim će moći pričati i ko će je znati slušati.
Shvatila sam tada da je i ona moj mehlem na duši. Spoznala sam ono što su mi roditelji govorili: „Sreća je u malim stvarima“. Nena Ajša mi nije davala novac i skupe poklone, ali mi je davala svoju mudrost, nešto što je mnogo dugotrajnije i vječnije od materijalnog. Isto tako, ja sam nju sitnicama činila sretnom.
Ponosno i glasno mogu priznati da je nena Ajša jedan od faktora koji su značajno uticali na moj karakter, svijest, dušu i osjećaje.
Kada biste me pitali koji trenutak iz svog života bih voljela izdvojiti kao nešto što me promijenilo, što je veoma značajno za mene, rekla bih kao iz topa: „Junsko predvečerje ispod stare lipe i odlazak u Ajšinu avliju!“.
Ne možemo samo sjediti i govoriti kako na ovom svijetu nema dobrote, trebamo dokazivati i tražiti dobrotu u ljudima, a u svakom čovjeku je ima, samo je treba probuditi.
Irma Bećić, rođena 2001. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Rano djetinjstvo provela u Devetaku kod Lukavca, gdje i sada stanuje sa svojim roditeljima i pet godina starijim bratom. Osnovnu školu završila u Puračiću, a sada je učenica Srednje medicinske škole u Tuzli.
Književnost je zavoljela veoma rano, a kao uzročno posljedična veza tome, zavoljela je i pisanje. Kroz svoje tekstove teži da naslika jedno bosansko, seosko djetinjstvo, dobrotu bosanskog naroda, ali i osjećaje koje svaki pojedinac osjeća, a ne želi da pokaže.
Planira nakon srednje škole upisati Filozofski fakultet – odsjek za bosanski jezik i književnost.
Istaknuta slika: Muharem Radetinac Raff
