Marko Vešović
.
ZVEČANJE IZ TAME
.
Od sto milja su jame
Kroz koje u snu padam.
Na njinom dnu čeka me
Stoput zaklani Adam.
.
Posrćem onim krajem
Gdje sja po božjem stvoru
Sunce koje ko da je
Pravljeno u zatvoru.
.
Smetneš li s uma vraga –
Kad ti se živjeti rači
Najviše, s kućnoga praga
U Gobi zakoračiš.
.
Posvud buljuci hulja,
Najgori od najgorih,
U kojim gleda rulja
Časni krst kako gori.
.
I zvuk metalni jasan
šilje ti grobna jama
Gdje još Pelagić Vasa
Zveči bukagijama.
.
No ponekad kroz drijem
Zjena siđe do biti:
Ko god je patio, nije
Dalek ti mogao biti.
.
NA PREOBRAŽENJE
.
Na Preobraženje, sve hoće u bezdan da se spusti
I sve hoće uvis. Inače će da svisne.
Na Preobraženje sve hoće sebe da ispusti
Kao vlastiti teret, i k nebesima klisne.
.
Sve čega nema, a mora biti, teče venom
Ko vapaj iz mraka za svjetlom danjim.
I znaš: prečesto sve bješe do ruba strahom naliveno
Koji bijaše i tvoj i vajkadanji.
.
Tek ljubav, pokoja, u apsu podzemnom zadužena
Za podmetanje Avala
Pod naše noge. Ljubav što nas je, kao smiješkom žena,
Straha od žića lišavala.
.
Sada ko najprisnijim obraćam se znancima,
U skoro polarnoj samoći,
Onima što ledenim zvečali su lancima
Kroz tisuć mojih noći.
.
I gotovo posve sam prestao da se smijem,
Al i da uvlačim rogove pužje.
Huk limskih talasa osta jedino bogoslužje
Koje smisla lišeno nije.
.
I razumijem, u kljastu zagledan brezu
Koju sjeverac s Bjelasice reže:
Minuli vijek bješe ko vježbač na trapezu
Pod kojim nema mreže.
.
Ili će krošnje, u Rimu viđenih pinija,
Reći mi u smrtnom trenu
Da ne dosegnuh sa ovozemnih sinija
Ni kolik stalo bi u žlicu kavenu.
.
Ali ću začuti, može biti, kad na odar
Legnem, one, od tebe, Bože,
Starije, maštanije koje jedino huk voda
Papljanskih duši reći može.
.
SVE ČILI NA KRAJU PUTA
.
Sve čili. Na kraju puta
Biću Uliks što se sjeća
Samo huke – sve je veća –
Vod što ih bos prolutah.
.
Zalud kuša čuti noćna
Šumorenja rodnih gora
Ova duša, bespomoćna
Kao solo protiv hora.
.
No poneka uspomena
Zna zasjati u svanuće
Ko zvijezda odražena
U prozoru puste kuće.
.
U času bih tom i sjaju
Mogao u dušu zaći
Tih što zemlje mijenjaju
Sve u nadi da će naći.
.
I na nagli udar zvona
Pred okom se sjate čuda
Kao kad iz aviona
Gledaš Zemlju niotkuda.
.
I srce mi talas obli:
Nikad bliži nije bio
Taj šljunak mi, topli, obli,
I, preko njeg, svijet cio.
.
Govor s bližnjim biva lašnji,
A božja je voda – ina.
Najednom je dan današnji
Zagonetan ko Kina.
.
NEMA BIJEGA IZ ZEMLJE ZA STARCE
.
Nema bijega iz zemlje za starce.
Al još prividi od bisera kraču
Pučinom iza mreže za komarce
Nalik svesci za račun.
.
I duša se bistri, snomorice bježe
Kad zamirišu iza svjetske tuje
Tamo gdje smjerni uskršćani leže
Dok svijet tajinstvuje.
.
Dubrava nekad kazuje mi hujem
Da noge k jami prestanu da žure
Kad iz dubine zelene joj čujem
Kukavicu. Kao iz ure.
.
Nema bijega iz zemlje za starce.
Al još djevojke rasiplju, kroz tmine,
Parfeme i šapte svoje, ko udarce,
A nekad i ko mine.
.
I znadem da ću, pokašto, dok zelje
Dženetsko sjenke mojih ruku beru,
Od svih nesreća iz mladosti željet –
Od njinog svjetla – bar zeru.
.
ON JE ONAJ
.
Koji je nalik na srednjevjekovnu pticu
Što sjajnom dvoranom proleti. Iz tmice. I u tmicu.
.
Koji je u Ferhadiji zaželio dvijema
Curama da, cijelog života, hodaju bose
Kroz travu punu rose,
Ali da svaka, dnevno, bar sat bude nijema.
.
Koji moračke Platije često snije
Kao kamene,
Do neba nasložene
Biblije.
.
Koji se u pustoši, ko u palači, stani,
Ali se neće odreći nikad
Vjere da su svagda njegovi blagdani
Bili puniji od vaših praznika.
.
Koji je htio, kad god su mu se sinjele
Proljetne vode, ko nešto od pamtivijeka svoje,
Da mu pjesme budu kao vatre uz koje
Oslobodioci suše šinjele.
.
Koji je u snima išao, poput Miljkovića,
Donijeti rose iz cvijeta
Sa kraja svijeta.
.
Sa kraja Bića.
.
Koji je, djetetom, znao naići na Boga:
Bio je kao u pijesku trag. Kao Petkova noga.
.
Onaj kome se čini:
Od krasa rascvale japanske trešnje na mjesečini
Da može svisnuti.
I da odavno zbori neistinu. Pogotovo kad šuti.
.
Koji o Srebrenici zboriti ne umije.
O tome jedino može
Da se šapće, kao Ana Frank, iza pregrade.
Koji nikada bio nije
Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože.
.
Koji je nerijetko ko čovjek kome se spava
Silno pred bitku u kojoj će mu se glava
Zakotrljati po parlogu.
.
Koji bi često oćutio kad se oglase ševe:
Dunjaluk biti znade
Čas kao ledina, od djetinjstva znana,
Zarasla u zelenkade,
Čas kao žubor kojim Drina moli se Bogu
Dok pronosi leševe
Muslimana.
.
(Iz Knjige žalbi)
.
Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. godine u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine. Marko Vešović jedan je od najvažnijih pjesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pjesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu, iz rodne Crne Gore, dolijetale granate.
Pero je obična motka kojom se mjeri vodostaj.
Vodostaj zla u svijetu. Vodostaj očaja u duši. (Marko Vešović)