Izabrana poezija iz Knjige žalbi Marka Vešovića

Marko Vešović

.

ZVEČANJE IZ TAME

 .

Od sto milja su jame

Kroz koje u snu padam.

Na njinom dnu čeka me

Stoput zaklani Adam.

 .

Posrćem onim krajem

Gdje sja po božjem stvoru

Sunce koje ko da je

Pravljeno u zatvoru.

 .

Smetneš li s uma vraga –

Kad ti se živjeti rači

Najviše, s kućnoga praga

U Gobi zakoračiš.

 .

Posvud buljuci hulja,

Najgori od najgorih,

U kojim gleda rulja

Časni krst kako gori.

 .

I zvuk metalni jasan

šilje ti grobna jama

Gdje još Pelagić Vasa

Zveči bukagijama.

 .

No ponekad kroz drijem

Zjena siđe do biti:

Ko god je patio, nije

Dalek ti mogao biti.

 .

NA PREOBRAŽENJE

 .

Na Preobraženje, sve hoće u bezdan da se spusti

I sve hoće uvis. Inače će da svisne.

Na Preobraženje sve hoće sebe da ispusti

Kao vlastiti teret, i k nebesima klisne.

 .

Sve čega nema, a mora biti, teče venom

Ko vapaj iz mraka za svjetlom danjim.

I znaš: prečesto sve bješe do ruba strahom naliveno

Koji bijaše i tvoj i vajkadanji.

 .

Tek ljubav, pokoja, u apsu podzemnom zadužena

Za podmetanje Avala

Pod naše noge. Ljubav što nas je, kao smiješkom žena,

Straha od žića lišavala.

 .

Sada ko najprisnijim obraćam se znancima,

U skoro polarnoj samoći,

Onima što ledenim zvečali su lancima

Kroz tisuć mojih noći.

 .

I gotovo posve sam prestao da se smijem,

Al i da uvlačim rogove pužje.

Huk limskih talasa osta jedino bogoslužje

Koje smisla lišeno nije.

 .

I razumijem, u kljastu zagledan brezu

Koju sjeverac s Bjelasice reže:

Minuli vijek bješe ko vježbač na trapezu

Pod kojim nema mreže.

 .

Ili će krošnje, u Rimu viđenih pinija,

Reći mi u smrtnom trenu

Da ne dosegnuh sa ovozemnih sinija

Ni kolik stalo bi u žlicu kavenu.

 .

Ali ću začuti, može biti, kad na odar

Legnem, one, od tebe, Bože,

Starije, maštanije koje jedino huk voda

Papljanskih duši reći može.

 .

SVE ČILI NA KRAJU PUTA

 .

Sve čili. Na kraju puta

Biću Uliks što se sjeća

Samo huke – sve je veća –

Vod što ih bos prolutah.

 .

Zalud kuša čuti noćna

Šumorenja rodnih gora

Ova duša, bespomoćna

Kao solo protiv hora.

 .

No poneka uspomena

Zna zasjati u svanuće

Ko zvijezda odražena

U prozoru puste kuće.

 .

U času bih tom i sjaju

Mogao u dušu zaći

Tih što zemlje mijenjaju

Sve u nadi da će naći.

 .

I na nagli udar zvona

Pred okom se sjate čuda

Kao kad iz aviona

Gledaš Zemlju niotkuda.

 .

I srce mi talas obli:

Nikad bliži nije bio

Taj šljunak mi, topli, obli,

I, preko njeg, svijet cio.

 .

Govor s bližnjim biva lašnji,

A božja je voda – ina.

Najednom je dan današnji

Zagonetan ko Kina.

 .

NEMA BIJEGA IZ ZEMLJE ZA STARCE

 .

Nema bijega iz zemlje za starce.

Al još prividi od bisera kraču

Pučinom iza mreže za komarce

Nalik svesci za račun.

 .

I duša se bistri, snomorice bježe

Kad zamirišu iza svjetske tuje

Tamo gdje smjerni uskršćani leže

Dok svijet tajinstvuje.

 .

Dubrava nekad kazuje mi hujem

Da noge k jami prestanu da žure

Kad iz dubine zelene joj čujem

Kukavicu. Kao iz ure.

 .

Nema bijega iz zemlje za starce.

Al još djevojke rasiplju, kroz tmine,

Parfeme i šapte svoje, ko udarce,

A nekad i ko mine.

 .

I znadem da ću, pokašto, dok zelje

Dženetsko sjenke mojih ruku beru,

Od svih nesreća iz mladosti željet –

Od njinog svjetla – bar zeru.

 .

ON JE ONAJ

 .

Koji je nalik na srednjevjekovnu pticu

Što sjajnom dvoranom proleti. Iz tmice. I u tmicu.

 .

Koji je u Ferhadiji zaželio dvijema

Curama da, cijelog života, hodaju bose

Kroz travu punu rose,

Ali da svaka, dnevno, bar sat bude nijema.

 .

Koji moračke Platije često snije

Kao kamene,

Do neba nasložene

Biblije.

 .

Koji se u pustoši, ko u palači, stani,

Ali se neće odreći nikad

Vjere da su svagda njegovi blagdani

Bili puniji od vaših praznika.

 .

Koji je htio, kad god su mu se sinjele

Proljetne vode, ko nešto od pamtivijeka svoje,

Da mu pjesme budu kao vatre uz koje

Oslobodioci suše šinjele.

 .

Koji je u snima išao, poput Miljkovića,

Donijeti rose iz cvijeta

Sa kraja svijeta.

 .

Sa kraja Bića.

 .

Koji je, djetetom, znao naići na Boga:

Bio je kao u pijesku trag. Kao Petkova noga.

 .

Onaj kome se čini:

Od krasa rascvale japanske trešnje na mjesečini

Da može svisnuti.

I da odavno zbori neistinu. Pogotovo kad šuti.

 .

Koji o Srebrenici zboriti ne umije.

O tome jedino može

Da se šapće, kao Ana Frank, iza pregrade.

Koji nikada bio nije

Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože.

 .

Koji je nerijetko ko čovjek kome se spava

Silno pred bitku u kojoj će mu se glava

Zakotrljati po parlogu.

 .

Koji bi često oćutio kad se oglase ševe:

Dunjaluk biti znade

Čas kao ledina, od djetinjstva znana,

Zarasla u zelenkade,

Čas kao žubor kojim Drina moli se Bogu

Dok pronosi leševe

Muslimana.

.

 (Iz Knjige žalbi)

.

Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. godine u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine. Marko Vešović jedan je od najvažnijih pjesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pjesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu, iz rodne Crne Gore, dolijetale granate.

Pero je obična motka kojom se mjeri vodostaj.
Vodostaj zla u svijetu. Vodostaj očaja u duši. (Marko Vešović)