Redakcija Emina Jusufović
NEKA ZVONA ZVONE
Imao sam druga u vojsci, zvao se Spasoje. Bio je omalen, ali nekako nabijen, pa taj njegov nedostatak visine nije dolazio do izražaja. Crne kose i bijelih bisernih zubi privlačio je uvijek poglede na sebe i ispunjavao prostoriju nekom veselošću, poletom mladosti koji i nije baš svojstven svim mladim ljudima. Naše upoznavanje je bilo kao prećutni sporazum, tihi pakt srodnih duša.
Bio sam stariji od njega, jer dođoh na službu poslije završenih studija, međutim, razlika u godinama nije bila uopće primjetna. Prišao mi je prvi, a ja sam ga već prije toga opazio u masi regruta, kao da me privuklo blještavilo njegovog osmijeha. Sve smo radili zajedno, i uvijek tražili zajedničke slobodne dane, da idemo u grad. Moram priznati da je kod djevojaka imao više uspjeha nego ja. Iako sam bio naočitiji, iz njega je izbijala ta posebna energija, ono nešto što privlači kao magnet. Bili smo spoj suprotnosti, on sa sela ja iz velikog grada, on mali ja visok, on automehničar ja doktor, ali opet nekako isti, u duši.
Sada kada mislim, često mi na um dolazi, da se možda i nismo mi našli nego duše nam se prepoznaše, duše što se rođenjem razluče po svijetu i usele u tijela tužno čučeći i čekajući drugove da ih sretnu. Često je pričao o majci, i ja sam kroz njegove priče vidio kako sjedi u bašti pod kruškom povijena starica, izboranih ruku i blagog pogleda, ali sa istim zaraznim osmijehom kao moj drug. Pričao mi je i o svom selu, o ljetnim noćima, opojnom mirisu seoskih djevojaka što im samo ponekad uspiješ ukrasti poljubac. Najviše je govorio o Mirjani, koja je bila ljepša od svih, ali ponosita, svjesna svoje ljepote, djevojka iz dobre kuće, prošena sa svih strana.
Nije mario on za to, govorio je da će je prositi kada odsluži, jer su mu njene oči rekle da će ga čekati. Bio je takav čovjek, vjerovao je obećanju oka seoske ljepotice, bio je iskren, osjećajan, drug za poželjeti. Zvao me je da čim završimo s vojskom idemo kod njega u selo, da ja, «zatrovan gradom», vidim šta su noći dočekane uz cvrkut ptica i šum rijeke. Rekao sam da ću ići, da nikada nisam bio na selu. Posebno je volio kada se u predvečerje oglase zvona, tada bi se primirio i preselio na tren u svoje selo. Govorio mi je da ima u njegovom selu, na brijegu, crkva, i gdje god krene njemu se čini da čuje zvona baš te crkve, jer su drugačija od ostalih, imaju poseban odjek.
I ja sam njemu pričao o sebi, mojoj porodici, strogom ocu i osjećajnoj majci.
– Ići ćeš i ti kod mene, kada vidiš cure iz moje ulice, nećeš se ni sjećati Mirjane – kazivao sam uz smijeh. Kratili smo tako pričama duge zimske noći, i smijali se, veseli, sa srcima ispunjenim bezbrižnošću i srećom što imamo jedan drugog. Brzo sam ga zavolio, i činilo mi se da ga cijeli život znam. Znao sam da i on voli mene, iskreno, kao što čovjek čista srca može voljeti i biti spreman da ti bez krvne veze bude brat bolji od rođenog. Volio sam ponos u njegovim očima, kada smo bili sa drugim vojnicima, ponos što ja, doktor iz grada, njega zovem svojim bratom i svi vide da ga i osjećam tako. Dani vojske su nam brzo prolazili i ja sam u svim pismima upućenim roditeljima i tadašnjom djevojci spominjao i mog novog druga, a oni su bili očarani mojim oduševljenjem jer su znali da niko do tada nije izazvao moju toliku pažnju. Majka mi je često u povratnim pismima pisala, kako dijeli moju sreću, kako je drugarstvo najljepši cvijet društva i da ga treba njegovati, stalno zalijevati ljubavlju da nikada ne uvehne. – Rijetki su pijatelji dragi moj, rijetki, zato čuvaj tog svog druga i dovedi ga nama, čim mogneš – pisao je otac. Kada smo završili naše vojskovanje nismo pogazili obećanja.
Ja sam išao u njegovo selu, prostrano i široko, sakriveno u planini, a on dolazio u moj veliki grad, svijetal i magičan. – Lijepe su ove gradske cure, ali, Boga mi, nijedna nije ljepša od moje Mirjane – pisao mi je poslije. Stalno smo se dopisivali i čuvali naše prijateljstvo, kao dragocijen imetak, koji srećom smo baš mi naslijedili. Bio sam mu kum, kada se ženio s Mirjanom, njegova sreća je bila zarazna, pa sam i ja taj dan bio sretan kao i sam da se ženim naljepšom djevojkom u selu.
Naša priča se prekide jedne olujne noći, koja dođe niotkuda, kao da prije nje nikada noć nije bila, nenajavljena i zastrašujuća spusti se i na selo i na grad zlokobno nagovještavajući da dugo je neće zamijeniti sunčan dan.
***
Sada znam da postoje dani i noći koje nagovještavaju velike događaje, promjene što donose zlo, pa se za takvog vremena u zraku osjeti neka tišina, koja para uši svojim strahovitim mukom. I životinje se tada trgaju i zavijaju, i priroda se pritaji a samo ljudi kao da to nekako najmanje opaze, pa rade ono što su navikli, ne dižući glave, ne gledajući u nebo, i ne slušajući huk koji upozorava. Niko nije znao zbog čega, i kako u toj jednoj olujnoj noći da se odvoji neodvojivo, da se raskine neraskidivo, ali desi se to, zahvati nas vihor najvećeg zla što ljudi izmisliše a Bog im ne propisa, rat. Razdvojismo se, on na jednu ja na drugu stranu, nekada drugovi sada, po nekom nepisanom pravilu rata, neprijatelji. Kao doktor svega sam se nagledao za te paklene četiri godine.
Nisam imao koga pitati za Spasoja i njegove, samo sam se nadao da su dobro, što god to u tim teškim vremenima značilo. Rat je okrutno vrijeme, kada čovjek sve što je nekada bilo važno potiskuje ili zaboravlja, i sve svoje nade usmjerava ka jednom cilju, da preživi.
Kod mene je prošlost bila potisnuta ali ne zaboravljena, drugačije se nije moglo. Nekada sam kada bi pucanje utihnulo i sve oko mene obavila tamna noć znao sam maštati o tome kako će sve proći, pa ćemo se ja i Spasoje opet negdje sresti, izgrliti i čuditi ovom zlu što nas je snašlo.
Rijetke su bile takve noći, jer pucalo se bez prestanka, čovjeku se znalo učiniti da i iz zemlje izlazi vatrena stihija a s neba da umjesto kiše pada olovo. Teška su bila ta vremena, zatrvena neka ostanu zavijeka. Par mjeseci prije nego će se konačno okončati to ludilo, bile su najjače borbe. Hladnog decembarskog jutra, i sada se sjećam svega kao da se maloprije zbilo, došli su po mene da idem s vojskom. Spremala se ofanziva na obližnje selo, i vojnicima je trebala pomoć, pretpostavljalo se da će biti ranjenih. Krenuo sam bez prigovora. Pri dolasku su me smjestili u neku staru šupu u zaleđini, nisam bio uzbuđen, čovjek nekako odrveni, obamre pa može puno više iznijeti na leđima nego što je plast sijena, koji mu se nekada činio teškim.
Akcija nije dugo trajala, i ubrzo sam začuo povike, zvali su me, jednom momku je bila raznesena ruka, trebalo mu je pomoći, dok ga prebace u bolnicu. Prebacili su me autom do tek osvojene teritorije. Ranjenih nije bilo puno i nakon što sam zbrinuo mladića s rukom sjeo sam na neki panj čekajući komandanta da krenem s njim nazad u grad. Preda mnom se prostiralo tek osvojeno selo, sve je bilo mirnu, poslije velikih bitki uvijek zavlada neki čudan mir, opojan i krut.
Odjednom mi je nešto zaigralo ispred oka, nešto živo se pokrenulo i uzdrmalo moj tupi pogled.
Ustao sam i krenuo prema crnoj tački što se samo na tren pomjerila. Skroz se približivši ugledao sam čizmu, crnu vojničku, bila je na nozi čovjeka što je ležao potrbuške.
– Noga me prizvala, pomjerila se, onda je i čovjek živ – mislio sam i sageo se da ga okrenem, da mu pomognem. U tom trenu je pao mrak. Ništa nisam mogao razaznati, i ne znam koliko je dugo trajala ta najgušća pomrčina u mom životu samo znam da me svijesti prizvala neka jaka bjelina, jača od najbjeljeg snijega. Bila je to bjelina zubi moga druga Spasoja, poslije sam shvatio.Držao me za ruku i smješio se, sretan što sam pored njega, osjetio sam to.
On nije mogao govoriti od teških fizičkih rana, ja od drugih, isto teških ali od kojih se sporije umire. Gledali smo se i očima pričali. Kao posljednji pozdrav zabljesnula je opet bjelina a zatim je pao mrak, opet tamniji od najtamnije tmine. Drhtavom rukom zaklopio sam mu oči.
U taj čas zazvonila su zvona. Okretao sam se ne bi li ugledao crkvu, na obzorju je nije bilo!
Emina Jusufović, rođena 1981. godine u Doboju, Bosna i Herzegovina.
Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. godine. Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i kratke drame, koje su bile izvođene i prikazivane na lokalnim televizijama.
Imala je priliku da mnogo putuje i upozna različite i inspirativne kulture, ali najljepše kao i najbolnije inspiracije nalazi u pričama običnih ljudi Bosne i Hercegovine. Trenutno je u pripremi njen prvi roman i zbirka pripovijedaka.
Objavljena djela:
Stjuardesa, Kapija istoka i zapada, Sarajevo, 2010.
Najkraća priča života, Najkraće priče 2010, Beograd, 2010.
Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina, Zenica, 2010.
Dva fidžana, Duhovna konekcija, Sarajevo, 2011.
Traganja, Portal Bošnjaci.net
