Redakcija Enver Muratović
IZA MENE
(izbor iz poezije 1996–2013)
NI ROĐENOJ PJESMI SE VIŠE NE MOŽE VJEROVATI
“…U tim jezgrovitim, potpuno nenametljivim zapisima, Muratović nastoji dostići pjesničku mudrost koju dijeli sa bližnjima. Zato se uglavnom i oslanja na „starinske“ književne forme, kojima nalazi aktuelnost pjevajući o onom što nikada ne može biti prevaziđeno. U tako postavljenom kosmosu, osnova može biti haiku, ali haiku je na neki način prisutan i u sonetu, između njegovih savršenih granica, među svim kazivanjima autora knjige Iza mene.
Jasno je da je Enver Muratović odabrao teži put. Izuzet od pomodnih tokova, povučen u osamu stvaralaštva, posvećen zavičaju kome se pjesnik uvijek vraća. Nikad otuđen od poezije, bavi se sudbinom čovjeka koga poznaje, onoga koji mu je po mnogo čemu – blizu. Pjesnikovo je da posmatra, da osjeća i da prevodi. Od onog što vidi, što osjeća i što pamti, on gradi pouzdane zapise, koji nas vraćaju blagim poetskim tonovima. A oni, na sreću, ipak ne zastarijevaju…”
(Pavle Goranović)
O POEZIJI ENVERA MURATOVIĆA
“…Poezija Envera Muratovića, o jednom svetu, o njegovom licu i naličju, zna mnogo. O jednom svetu i jednom čoveku u tom svetu. Kao takva, ona ne želi da bude od onih pesničkih zamešateljstava koja nezadovoljna svojim obličjem, i već artikulisanim glasom, pokušavaju da iskoče iz sopstvene kože tražeći se kroz slutnju novine, eksperimente, odstupanja, deparadigmatizacije poetskog govora, prizivanje artizma i ekscentričnosti, milosti slučaja ili pomoći neke više, najčešće mračne sile.
Muratovićeva poezija ne želi da se upusti u preispitivanje sveta. Ne želi da zakorači sa one strane poznatog, u naslut, u rizik priziva. Ona opredeljeno ostaje dosledna svetu koga zna, i čoveku onakvom kakvim ga vidi, u vremenu koje se deli na ono prošlo i ovo sadašnje. Pa zato taj čovek i takav svet (ako je razlika vidna ili bitna), a i jedan i drugi gotovo bivši, postaju uporišna tačka pesničke reči, habitus pesme i njene stvarnosti…”
(Radoman Čečović)
SMRT GONI I ČOVJEKA KOJI BJEŽI
“…Zašto bi neko uopšte pisao ukoliko ne misli biti iskren, ukoliko nema šta reći na drugačiji, nov i originalan način, ukoliko ga nije zagolicala olovka u ruci ili čime već piše, ukoliko u letu običnog goluba na krovu komšijske kuće ne vidi gracioznost baletana iz labudovog jezera…
U minijaturi se zapravo odlično vidi s kim imamo posla ukoliko nam je pjesnik i stih prvi put pred očima, vidi se njegova vizura svijeta i rezultat onoga što je prošlo kroz tanahno oko pjesnika.
Muratović u kratkoj formi sažima značajne misli, naglašava ih, ističe i pečati:
Ostanu prazne,
Poslije duge zime,
Dječje rukavice.
Sa spomenika,
Bronzano lice borca
Gleda u nebo…
Moje selo:
Šaka kuća
Pod gustim krošnjama…”
(Mehmed Đedović)
KUĆA
.
Uvukla se noć u kuću-sobu.
Sa ognjišta smije se plamen.
Kao da sam u svome grobu!
Napolju lavež i pjesma meka…
Traju zvijezde… Postajem kamen.
Šušti, kroz selo, rijeka…
Zatvaram oči. Sanjam, budan:
Noć je, a sunce grije!?
Kuća-soba gori! Čudan
Dan k’o nijedan prije.
Više nema kuće moje!
Nema ni mene na ognjištu.
Jedino vrane kosture broje.
Jedino crvi moje oči ištu!
.
NAOPAKO
.
Naopako život teče
Naopako rastu trave
Naopako pada veče
Naopako misle glave
Naopako šume šume
Naopako oči vide
Naopako glumci glume
Naopako i ja idem
Naopako zvijer reži
Naopako poje ptice
Naopako jutros bježi
S ogledala moje lice!
.
RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU
Radiši Iliću sa Uba, koji poginu na pravoslavni
Uskrs aprila mjeseca 1999. na Kosovu
.
Ti opet pjevaš: Biljana!
Živa su mrtva usta!
Ta pjesma, druže, tihana,
Ostaće ovdje pusta.
Pjevaš o Ubu, ocu,
O metku u tvom čelu;
O glavi bebe na kocu
Pjesmu proljeću, svelu!
I reci Gospodu, glasno,
Kako su teške rane,
U granju ostala slika;
U lice Njemu jasno –
Pljuni kosovske dane
I apsurd spomenikâ!
.
KLETVA
.
Ukleti, valjda sa pravom
(Preci nam lopovi bili!)
Bolest se uvuče zdravom –
Puno nas groblje, mili!
I strah nas za djecu našu
Da kletva i njih ne smori;
Mi živi u smrt smo vašu
Utkali sebe. Pa zborim:
Veliki Bože, pomozi!
Odagnaj riječi zlobne
Iz naše tišine grobne;
Odagnaj, jer nema više
Snage u ruci, u nozi…
Ta kletva nas opet siše…
.
SRIJEDA VEČE
.
Opet se volimo ćutnjom
Bez riječi razgovor teče
I tek smo počeli priču
Stigla je srijeda veče
Stigla je tišina polja
U našu tijesnu sobu
I miris kafe iz šolja
K’o dah života u grobu
Opet gori po nama
Mjeseca vatra hladna
I šume betonske kule
I svjetlo je – i tama!
Bolesno mene si gladna
Trave su ispovijest čule.
.
Enver Muratović je rođen 18. marta 1978. godine u Rožajama.
Objavio zbirke poezije:
1. ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ, Pljevlja, 1996;
2. SUNCE U ČAŠI (haiku), Autorsko izdanje, Rožaje 1997;
3. UZMI I OSTATAK MENE, MRZ, Pljevlja 1998;
4. DRUGA OBALA, KOMOVI, Andrijevica, 2001;
5. NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004.
Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine objavio beogradski Filološki fakultet, te u mnogim izborima poezije i haiku poezije u regionu.
Poeziju je objavljivao u časopisima: LIPAR, MAJDAN, POBJEDA, KNJIŽEVNA RIJEČ, SVITAK, MOZAIK, SANDŽAČKE NOVINE, BOŠNJAČKA RIJEČ, ROŽAJSKI ZBORNIK i mnogim drugim.
Živi i stvara u Rožajama.
WEB: www.mojapoezija.co.nr
E-mail: [email protected]
