Redakcija 
Jasmina Luboder Leković
JESENJI VJETAR
Nekako s jeseni,
kroz šuštanje lišća prelistavam dijalog života,
tragovima čarobnog lista,
u svakom trenutku, svakom neizgovorenom pridjevu,
ogrnutom u slojevima tišine.
Kad misli vjetar boji u zlatne tonove,
u trenucima kad svaka riječ nosi težinu,
a svaki pogled, izgovoren u tišini, ostavlja trag,
kroz šuštanje lista prolazi sve neizgovoreno.
Svaka boja, svaki ton, svaka nijansa,
tiho prolazi, pa se iznova ponavlja.
I stabla, krošnje što šapuću u nijansama,
bojama koje prekrivaju unutrašnje istine,
vidljive samo onima koji umiju da slušaju,
koji prepoznaju da nijedno zelenilo
nije slučajno obojeno.
Zašto bojimo tuđe krošnje svojim mislima?
Zašto svaki list što padne sa drveta,
ne nosi sa sobom samo svoj mir,
već i našu predstavu o tome što treba da bude?
Tako se mijenja,
iz lista u kamen,
iz insana u list,
iz sadašnjosti u prošlost,
a metamorfoze su neizbježne.
Od jesenjih maglovitih pojava izdvojila bih:
listove koji subjektivnim doživljajem ispravljaju
drugim listovima njihovo jesenje
opadanje ili proljetno cvjetanje.
Staviš subjektivni list u svom životu na deblo na koje je on stavio tebe,
i u tišini tog trenutka shvatiš
da to uopšte nije deblo koje je list želio za sebe.
“Želi drugom listu isto što i sebi” – davno prevaziđena zapovijest,
koja je, poput jesenjeg lišća, otpala iz korijena.
Nekako uz zrelost…
Neki bi rekli: nije do listova, sve je do jeseni…
Malo je do proljeća,
ima trohu i do zime…
Daleko je sve, daleko od nas.
Oduva povjetarac,
subjektivni listić pod krošnjom
gdje bi on druge smjestio?
To je zakon jeseni:
što drugom želiš, to se tebi, kao listu, i vrati.
Prelista vjetar sve listove,
proljeće je divno,
ali nađite sebi jedno.
Bottom of Form
Bottom of Form
Top of Form
Bottom of Form
