Branko Mijić: Čitajući njegove stihove, mnogi bi se s pravom mogli upitati je li Sarajlić dobio prezime po Sarajevu ili je ipak Sarajevo dobilo ime po Sarajliću… U Sarajevu je u četvrtak 2. svibnja, u 72. godini umro Izet Sarajlić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika i član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Rođen je u Doboju 16. ožujka 1930., a djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, da bi 1945. došao u svoje Sarajevo koje je neizmjerno volio do svog posljednjeg daha…
“Neću u dvadeset prvi vijek! Ne zanima me ljetovanje na vještačkom moru s vještačkim palmama. Nikada uostalom nisam ljetovao u jednini. Ne zanima me nikakvo more bez Mikice… Da nije bilo bitke na Marni, staljinskih logora, Aušvica i Jasenovca, Hitlera i Miloševića, varšavskog i sarajevskog geta, lenjingradske i sarajevske blokade, bio bi to vijek po snovima njegovih najboljih ljudi van ikakve konkurencije u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. Čak i Tolstoj i Čehov stigli su u njemu da dožive poneki proljetni pljusak. Ja sam u njemu doživio sve.”
…Izet Kiko Sarajlić nije priznavao 21. stoljeće i sve godine koje je u njemu doživio pisao je dodajući ih plusem svome dvadesetome ljubimcu. Brojka je stala na tri što je zaista premalo u odnosu na vječnost u koju je otišao nošen svojim stihovima.
(In memoriam)
.
Filip David: Izeta Sarajlića sam sretao u Beogradu i pre svih ovih naših ratova, ali sam ga stvarno upoznao tek kada sam, neposredno po kraju opsade Sarajeva, došao u Sarajevo zajedno sa Mirkom Kovačem da održimo književno veče i pozdravimo naše sarajevske prijatelje. U prepunom Kamernom teatru, ustao je Izet i obratio se prisutnima: “Dozvolite da se poklonim našim gostima koji su toliko učinili za Sarajevo!” Osetio sam tada stid, veliki stid jer sam mislio tada, kao što mislim i sada da smo morali, da smo bili obavezni da za Sarajevo učinimo više, mnogo više, i to sam glasno rekao.
(In memoriam)
Pero Zubac
NA VEST O SMRTI KIKA SARAJLIĆA
1
Zar ti se ne čini,
ako ima boga,
da je smrt mogla da sačeka,
do devetoga.
Ako ne zbog tebe,
onda zbog Eša
i onih rođenih
dvadeset i treće,
ionako će celo Sarajevo
tih sedam dana
donositi cveće,
samo cveće,
tu gde sada spava
i divni deo moje
mladosti zlatne
na Groblju kod Lava,
tu gde i Šiba moj dragi
bere smokve rajske
o kako samo
nedohvatne.
U ove crne dane,
zloslutne, majske,
moja ti ruka
iz daleka maše.
I srce moje
malu hvalu šapuće
za one koje smo voleli,
za sve naše.
2
Ti ode Sarajliću u vrtove rajske
pred sivi vikend, noći majske,
dok ti je, možda, mlaka, u snu,
kap kiše trebinjske pala na usnu.
Sve što smo bili, dok skupa besmo,
ja, evo, kanim sačuvat pesmom,
u koju, zaludno, salivam rime
jasne i zvučne kao tvoje ime,
dok te ispraća, slutim, evo,
tužno i celo Sarajevo.
3
Crnog li dana za braću po peru,
kako li je Mariću u Ekseteru,
kako je Stevanu Raičkoviću
u ova jutra što crna sviću
jer srećem, u nesnu, ranom zorom
sve majske dane s crnim florom.
4
Ide smrt s kosom crnim bregom sna,
po kog je pošla samo ona zna.
Tope se životi kao grudve snega,
smrt s kosom hita duž crnog brega.
Sleteće na krov, jutros, dve bele rode,
s njima vest iz radija i Izet ode.
Sve nas je manje. O, kosa kosi,
što noć sačuva, to dan nosi.
Plaču mornari s Wester Plate
dok noć ispraća crne svate.
5
I mislio sam da ćemo se sresti
i kao nekada za sto sesti
i dugo ćutati i reći pokoju
o strahu i o nespokoju.
Znali smo sledi vreme plača,
evo fašizam ponovo korača,
a naš je stroj proređen dobrano
i da se odupremo nije nam dano.
6
Kad nebo moju braću uzima
i deo mene ode sa njima.
Sve manji bivam, prozračna leća,
i sam se topim kao sveća.
Kad dođe vreme za večna lovišta,
da l će od mene ostati išta
ili će smrt, kao što sam snio,
doći po senku onog što sam bio.
7
Izađe i ti iz ovog mraka
i ode do svojih, do Pasternaka,
i do Seljvinskog i do Nerude,
u gustu tišinu, među ljude.
I dok se u nama sve većma ruši
tebi je, slutim, toplo duši.
I na toj zvezdi gde sad snuješ
znam da i ove reči čuješ
koje ispisujem gorak i tihan
a ti se, potajno, smešiš iz stiha.