Jelena Trajković: Sećanja

Poezija

Jelena Trajković

.

SEĆANJA

.

Šunjam se prolazom gde drugi jure,

Ne stižem na vreme, sreću da zaustavim…

Ona ide dalje, jer mi uspomene cure,

zato uvek potragu moram da obustavim…

.

Gledam na sebi rane, gole, sveže…

Zavoja ima, ali zavoj ne pomaže,

Zato mi lepe stvari uvek beže,

srce i razum isto ne traže…

 .

Uzimam kofere, po ko zna koji put,

Spakovani čekaju, znaju svoju namenu…

Šepavim korakom se vučem, pogled ljut,

da probam u drugom gradu da pronađem zamenu…

.

Bes i bol sivilo daju,

Koraci teški lako me odaju…

Kako je jezivo, to samo znaju

oni koji u prazno hodaju…

.

Ljudi se javljaju, promene prijaju…

Okrećem nemirnu glavu u stranu…

Rane su pristale da se previjaju,

ali se prave lude da nestanu.

.

jelenaJelena Trajković ima dvadeset i tri godine. Od svoje šeste godine bavi se pisanjem poezije i proze, a skoro je završila i roman u formi dnevnika koji namerava da objavi. Rođena je u Zaječaru, u Srbiji, a već tri godine živi u Tivtu, u Crnoj Gori, gde radi i studira na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo u Kotoru. Dobijala je razne literarne nagrade na lokalnom i regionalnom nivou, a kao mala dvaput je pohađala i Pesničku školu, u Beogradu i Arilju, gde su predavači bili Ljubivoje Ršumović, Grozdana Olujić i drugi ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj književnosti.