Jelena Kovačev
ŽIVA SAM
Živa sam
I još uvijek hoću da maštam
Osjetim miris vode
I miris neba
Ja ne znam šta je mržnja
I dalje bestidno praštam
Stidnim lažima
Sloboda mi kao vazduh treba
U meni se svemir sažima
Svakim otkucajem srca
Razmotavam se do gole misli
Do gole kože
Postojim
Otkrivena
Jer mi se može
Jer se pružam do visina
do kojih neko ni mislima ne zna
Umijem nečovječno da se polomim
I da se dignem sa dna
Volšebno sebe sječem
Na pola, i na više!
A onda tečem,
kao bujica tečem…
Uz mene se otvara nebo
Uz mene se diše
Uz mene se kopni i tone
Uz mene se može daleko
Meni su sve boje sklone
Možeš da postaneš niko il’ neko
Zavisi da l’ sa mnom umiješ
Možeš sve jezike da govoriš
Al’ samo ako srčani razumiješ
Stanar si mog svijeta
Moj svijet je bezumna distopija
I od njega pravim mozaike i čudne vitraže
Ja nisam ničija kopija
Moje komore bure traže
Pravim linijama nisam sklona
Izlizaću i krv i dušu i gene
Da bih se pružila u nedogled
Istanjiću vene
Mene ne razoružava nikakva sila
Nego topla riječ i lijep pogled
Živa sam
Živa
I živjeću
Široko sam razvila krila…!
_____________________________
Istaknuta slika: rad Alja Smailagića