JUNUZ MEĐEDOVIĆ – PUT BORCA I PJESNIKA
Piše: Božidar Proročić
Koliko smo spremni da se sjetimo svih onih pregalaca, koji su sebe na najljepši način utkali u bogatu kulturnu baštinu Crne Gore. Koliko ih često zaboravljamo. Za zaborav lijeka nema.
Bijelo Polje dalo je brojne književnike, kulturne poslenike, slikare, istaknute stvaraoce. Avdo Međedović, Risto Ratković, Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović, samo su neka od imena poznatih stvaraoca ovog kraja. Jedan od najistaknutih, a nažalost nepravdano zaboravljenih pjesnika i kulturnih stvaraoca je i Junuz Međedović. Junuz Međedović se rodio 1912. godine na tadašnjim ruševinama Sjeničkog sandžaka u naselju Obrov – Bijelo Polje. Da bi postigao obrazovanje Junuz upisuje „Veliku medresu” u Skoplju koja je još tada dobila naziv „Crvena medresa.” To je po mnogo čemu bila jedinstvena škola toga perioda. U ovoj školi je gotovo četrdeset procenata učenika bilo iz Crne Gore. Junuz Međedović se tu stiče bliska prijateljstva sa Rifatom Burdžovićem-Tršom, Alijom Avdovićem, Muhamedom Zejnilagićem, Tahirom Sutovićem i brojnim drugim učenicima ove škole. Održavaju bliske kontakte i prepisku sa Radovanom Zogovićem. Interesantno je da se u ovoj školi tada učilo pet stranih jezika i bila je izuzetno napredna i po kvalitetu svrstana među prve tri poslije kragujevačke i beranske gimnazije. Mnogi od učenika medrese postaće kasnije poznati revolucionari, i borci. Junuz se pridružuje naprednim studentima, koji snagom svog djelovanja i pokreta žele da u sklopu KPJ doprinesu stvaranju nove države. Na velikim radničko-studenskim demonstracijama u Beogradu održanim 14. decembra 1939. godine, Junuz Međedović učestvuje zajedno sa Rifatom Burdžovićem- Tršom. Životni put Junuza se nastavlja u jedinicama NOP-a. Jedan je od glavnih učesnika i organizatora 13-to julskog ustanka u Bijelom Polju. Učestvuje u mnogobrojnim oružanim borbama i sukobima, prkoseći smrti. Paralelno sa učešćem u ratu, piše podstiče druge snagom svoga intelekta budi u u svima istinsku snagu i vjeru da istraju i kada je najteže. Njegova jaka poetska misao najbolje je iskazana kroz patriotsku i rodoljubivu poeziju.
Napisao je jednu od najljepših pjesama 1941. godine na Zlataru poznatiju kao ”Himna sandžačkih partizana”. Pjesma je nastala kao težnja svih naroda Sandžaka Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca u borbi za pravednije društvo jednakosti.
SUNCE SE RAĐA
(PJESMA SANDŽAČKIH PARTIZANA)
Sunce se rađa iz crnog mraka,
sviće nam rumeni dan,
nosimo rodu slobode i zraka
stvarnost već razgoni san.
Sandžak se budi iz vjekovne tmine,
diže se u krvavi boj,
protiv terora za spas domovine
mač narod podiže svoj.
Srca već gore i puške se čuju:
smrt okupatoru sad!
Oružje novo braća nam kuju,
ustaje i star i mlad.
I Sandžaklije pod crvenim stijegom
i Srbin i Musliman
već kliču složno dolinom i brijegom:
,,Sviće nam slobode dan!’’
Nek legne mržnja, pakost i zloba,
nek ljubav nas krijepi sad,
opšte slobode kad nastane doba,
svi ćemo slaviti rad!
Naprijed drugovi, sa Čemerna Brda,
sa naše Bjelasice,
i sa Zlatara, nek srca nam tvrda
smrve sve izdajice!
U borbu svetu za mir i slobodu
nek ustane Srbin, Musliman,
svanuće najzad i našem rodu,
svanuće radosti dan.
I čete se kreću kroz plamene zore,
osvete gori orkan,
zastavu bunta razvija gore
odvažni partizan.
O nastanku ove himne Međedović je kazivao Ljubomiru Matoviću: ”Ja sam počeo „Sunce se rađa iz crnog mraka“ i stao sam, a Rade (Borisavljević), pošto ništa nije smislio, reče: „Ja ne znam kako da ide dalje“ i okrenu leđa vatri. Dok sam živio u Beogradu kao student, naučio sam više ruskih revolucionarnih pjesama, među njima i „Kahovku“. Prema toj melodiji sam ovdje, kraj vatre, i napisao „Sandžačku partizanku“. Kad se okupiše ostali drugovi iz patrole, ja im otpjevah i oni počeše da uče (…)” Tako je nastala himna sandžačkih partizana.
Junuz Međedović u ratnom periodu nastavlja svoju intelektualnu borbu i svoje stvaralaštvo. Nepokloebljivo hrabrošću podstiče mnogobrojne druge intelektualce da mu se pridruže na tom putu. Njegove su pjesme i njegova poezija nosi u sebi bunt, poziv na borbe, u samom centru njegove poezije je čovjek kao najvrednji segment društva. Njegova poezija predstavlja svetionik lirskih osjećanja, gorštaka koji u sebi uvjek nosi onaj poklič beskompromisne borbe za najveće ljudske ideale i vrijednosti. Razapet između krvi i stihova jednog teškog vremena jedne učmale i feudalne zaostalosti, Junuz budi sve oko sebe. Duboko svjestan da novo društvo za koje se i on sam bori mora biti prožeto vrijednostima koje daju čovjeku nadu u novo doba. Poezija Junuza Međedovića nije dovoljno istražena, ni dovoljno objašnjenja. U vremenu kada težimo da istraživački ispitujemo vrijednost, nečijeg stvaralaštva ostaje nam Junuzova poezija, kao poruka ali i opomena. Nkon završetka drugog svjetskog rata Junuz Međedović nastavlja svoj intelektulani rad. Bio je član Drame Narodnog Pozorišta u Beogradu, upravnik Crnogorskog Narodnog Pozorišta na Cetinju, a kasnije i Podgorici. Radio je kao urednik u listu „ Narodna Armija” političke uprave tadašnje JNA. Bio je i član redakcije časopisa za kulturu „ Stvaranje” Biran je za poslanika u skupštini Crne Gore, i bio sekretar skupštinskog Odbora za prosvjetu. Obavljao je mnogobrojne fukcije između ostalih bio je i član Savjeta Republike Crne Gore. Junuz Međedović je pokazao nesporno znanje u poeziji, publicistici, a u sebi je uvjek bila istaknuta ona crta gorštaka iz Bijelog Polja. Sa sobom je nosio najveće vrijednosti i vrline velikog stvaraoca. Uvjek se trudio da afirmiše kraj iz koga je potekao. Istakao se i u fimskoj umjetnosti đe su negove uloge ostavile poseban trag. U prvom posleratnom jugoslovenskom filmu „Slavica ” iz 1947. godine u režiji Vjekoslava Afrića glumi Djiji Zamolu. U filmu „Lažni car ” iz 1955 godine u režiji Velimira Stojanovića glumi uhodu. U filmu „Partizanske Priče ” u režiji Stola Jankovića iz 1960. godine glumi u segemntu „Povratak. ” Jedna od najupečatljivih i najljepših uloga koje je odglumio Junuz Međedović je uloga „barjakatara” u filmu „Lelejska Gora” u režiji Zdravka Velimirovića snimljenog 1968 godine. Autentična gluma Međedovića u filmu „ Lelejska Gora” u ulozi „barjaktara” pokazuje nam sklad i spoj autentičnosti starog barjaktara koji je podlegao demonima prošlosti razapet između lažnog morala, i osvete. Glumačko umijeće pokazano u ovom filmu dalo je posebnu ljepotu, onog prirodnog skladnog gorštaka na filmskom platnu, njegovo umijeće glume predstavlja poseban doprinos filmskoj umjetnosti. Junuz Međedović je umro 11. septenbra 1993. godine u Beogradu. Osim rijetkih tekstova o Junuzu Međedoviću koji su napisani, uvidjećete da je ovaj kulturni stvaraoc i pregaoc koji je iza sebe ostavio i 6 zbirki poezije, dao veliki doprinos crnogorskoj kulturnoj baštini ostao zaboravljen. Kad god zaboravimo nekog umjetnika, ili mu ne posvetimo dovoljno značaja, i dovoljno ne afirmišemo njegov rad onda moramo biti svjesni da tako brišemo i dio svog kulturnog identiteta. Najaviše ga je zaboravio njegov rodni kraj iz koga je potekao, i čiju je autentičnu crtu uvjek sa sobom nosio. Da nije bilo boraca, patriota, književnika poput Junuz Međedovića, ni mi nebi bili danas ono što jesmo. Djelo i životni put Junuza Međedovića treba svima nama da budu jedan od putokaza, jednog časnog puta na kome je Junuz ugradio sebe na najljepši mogući način u tokove crnogorskog kulturnog naseđa. Sa ponosom i poštovanjem što je njegov kulturni, intelektualni i put borca slobode koji je on sam stvarao, pripada svima nama.
_________________
Istaknuta slika: Junuz Međedović u ulozi Grivića bajraktara iz filma ”Lelejska gora” po istoimenom romanu Mihaila Lalića