Redakcija Autorica: Hana Kazazović
Ovdje možete poslušati i audio snimak teksta:
Prije nekoliko dana je bilo 11 punih godina od kako je u sarajevskom tramvaju pretučen i nožem izboden šesnaestogodišnji Denis Mrnjavac. Napala su ga trojica momaka samo zato što ih je pogledao. Niko od ljudi u punom tramvaju nije reagovao. Denis je preminuo od zadobijenih povreda.
Nešto više od četiri godine su prošle od kako je jedanaestogodišnji Harun Mujkić smrtno stradao na velikom odmoru u zeničkoj osnovnoj školi. Smrt je nastupila usljed povreda glave nanesenih teškim udarcima.
U decembru su bile tri godine od kako je četrnaestogodišnji Mahir Rakovac zbog nasilja kojeg je trpio izvršio samoubistvo. Nakon Mahira su u kratkom periodu preminuli i njegov očuh i majka. Mnogi će se složiti sa mnom ako kažem da su umrli od tuge.
Ova tri tragično preminula djeteta su meni uvijek na pameti kad neko spomene vršnjačko nasilje. Njih trojica su simboli svega onog što u našem društvu ne valja i svega onog što treba mijenjati i u našem školstvu.
Jer, mi smo u stvari okruženi nasiljem. Nekad je to nasilje koje se desi na ulici, u gradu, u prevoznom sredstvu, samo zato što si nekoga pogledao i njemu se taj pogled nije dopao. I sve se desi u kratkom periodu, jer je dovoljan samo jedan ubod nožem da nestaneš i da se oni koji su ostali iza tebe cijeli život pitaju «Zašto? Zašto je moralo tako? I kako je moguće da niko nije reagovao i pomogao djetetu, spasio mu glavu?»
Nekad je dovoljna malo grublja igra na velikom odmoru, igra koja bez nadzora odraslih preraste u ozbiljne, smrtonosne povrede. I opet se oni koji su ostali pitaju «Zar je moralo tako? Zar je moguće da se u školi u koju pošalješ dijete da uči, dese takve stvari?»
A nekad je nasilje takvo da se o njemu šuti, da se njegove posljedice ne vide na prvi pogled. Pa se dijete koje ga doživljava muči i krije svoje probleme i ne skupi hrabrost da ih podijeli sa nekim ko bi mu mogao pomoći, nego izabere odlazak sa ovog svijeta. Jer sve što mu se dešava djeluje toliko strašno i nerješivo da ne vidi drugi izlaz. A kad se to desi onda nema više načina da popravimo situaciju i postupimo drugačije.
Jedina šansa koja ostane je da probamo svi raditi na tome da se više nikom ne ponovi ništa slično, nikada.
Šta je vršnjačko nasilje?
Mnogi autori su definisali termin »vršnjačko nasilje«. Olweus navodi da je vršnjačko nasilje zbir namjernih, negativnih postupaka koji su dugotrajni, usmjereni na istog učenika od strane jednog učenika ili više njih. Negativni postupci uključuju fizičko i/ili psihičko nasilje te socijalno isključivanje, a odnos djeteta koje čini nasilje i djeteta koje trpi je uvijek praćeno nesrazmjerom snaga.
Vršnjačko nasilje je uvijek bilo prisutno. Međutim, vremena se mijenjaju i unazad nekoliko decenija su rađena istraživanja, pa smo dobili mogućnost da sagledamo sve negativne posljedice koje ono ima po djecu koja ga doživljavaju.
Vršnjačko nasilje može biti fizičko, ali i verbalno, socijalno i psihološko. Nisu samo modrice i udarci ono što boli i ostavlja trajne probleme. Izolacija, ruganje, ružne riječi – sve to zna biti jednako opasno i bolno za dijete koje se suočava sa nasiljem.
A na sve ovo moram dodati i prednosti modernog vremena u kojem živimo – online nasilje odnosno «cyberbullying» koji je već uveliko prisutan među djecom.
Koja djeca češće postaju žrtve vršnjačkog nasilja?
Postoje statistike koje kažu da su vršnjačkom nasilju češće izložena djeca koja se na bilo koji način razlikuju od većine. Može biti u pitanju boja kože, neka fizička karakteristika (poput naočala) ili hendikep.
Takođe često ispaštaju i mirna, povučena djeca, dobri učenici, posebno ako imaju dobar odnos sa učiteljicom ili nastavnicima. Obično su to djeca koja se ne znaju braniti odnosno «zauzeti za sebe», djeca koja imaju manje samopouzdanja pa se teško odlučuju tražiti pomoć i često znaju razviti i želju da se uklope ili osjećaj da su sami krivi za ono što im se događa.
Koje su posljedice vršnjačkog nasilja?
Rađena su mnoga istraživanja koja su pokazala da vršnjačko nasilje ne ostavlja posljedice samo na djecu koja ga dožive. Ono je takođe opasno i za počinioce nasilja jer narušava i njihovu psihu.
U posljedice vršnjačkog nasilja se mogu ubrojati usamljenost, depresivnost, tuga, nesigurnost, nisko samopouzdanje, pa i bolest.
Ako se nasilničko ponašanje ne zaustavi, nasilnici takođe imaju dugoročne posljedice. Istraživanja su pronašla povezanost nasilničkog ponašanja za vrijeme školovanja s kriminalnim ponašanjem kasnije u životu, te sa poteškoćama na polju ličnih odnosa. Muškarci koji su bili izloženi viktimizaciji u školi za posljedicu imaju strah od intimnosti i sramežljivost, što ih ograničava u stvaranju zadovoljavajućih intimnih veza s osobama suprotnog pola.
Djeca koja su svjedoci nasilničkog ponašanja i zastrašivanja u školi takođe imaju posljedice jer kod njih postoji veći rizik tolerisanja agresivnog ponašanja u budućnosti.
Kako prepoznati da je dijete izloženo vršnjačkom nasilju?
Ovo je u suštini najvažniji dio ovog teksta. Djeca koja trpe vršnjačko nasilje vrlo rijetko o tome žele govoriti, čak i godinama nakon što ono prestane. A veoma je važno znati na vrijeme i pomoći djetetu, zbog sprečavanja ili umanjenja svih posljedica koje se mogu dogoditi.
Znakovi koji ukazuju da je dijete možda doživjelo vršnjačko nasilje:
– učestala tišina, povlačenje iz porodičnih interakacija, povlačenje od prijatelja i aktivnosti u kojima je ranije uživalo
– vidljiva tuga, neobjašnjeno plakanje, izljevi bijesa
– češći izostanci iz škole (žaljenje na glavobolje i bolove u stomaku)
– lošije ocjene, zaboravnost (zaokupljeno nečim drugim)
– gubitak apetita, poremećaji spavanja (mokrenje u krevet ako je mlađe dijete, umor (povezan s poremećajima spavanja)
– korištenje toaleta samo kod kuće (školski toaleti su mjesta gdje se vršnjačko nasilje može odvijati bez učiteljeva nadzora)
– poderana / uprljana odjeća i/ili neobjašnjene posjekotine i modrice
– krađa novca ili traženje dodatnog novca za užinu ili džeparac
– informacije iz škole o izgubljenim domaćim zadaćama ili problemima kao što su tučnjave sa drugim učenicima
– pojačana nelagoda kod izražavanja fizičkog kontakta, reaguje tako da udara ili ustukne
– nerado odlazi u školu, ostaje duže u školi (da bi izbjeglo druge učenike)
– ostajanje kod kuće uveče ili vikendima
Znakovi koji ukazuju da se dijete možda nasilno ponaša
– promjene u skupinama prijatelja (posebno gubitak prijatelja)
– izražavanje nenaklonosti prema školi i učiteljima
– ima želju «praviti se važan / važna», posebno pred drugima
– nabavka predmeta koji se nije mogao kupiti bez roditeljskog znanja
– neobjašnjivi izljevi bijesa
– nerado radi domaću zadaću
– udara ili pokušava dominirati mlađom braćom i sestrama
– neobjašnjeno pogoršanje ocjena
– izražavanje nezadovoljstva školom
– izražava ljutnju ili iritiranost drugim učenicima (uključujući podcjenjivačke komentare o njima ili prijetnje da će ih udariti)
Kako prepoznati cyberbullying – nasilje putem interneta?
Kada govorimo o prepoznavanju cyberbullyinga, tj. nasilja putem interneta, znakovi koji su primjetni i kod klasičnog vršnjačkog nasilja mogu upućivati i na nasilje putem interneta. Nasilje putem interneta se može svrstati u verbalno, socijalno ili psihološko nasilje. Ipak, postoje neki specifični znakovi koji upućuju da se radi baš o cyberbullyingu. Kao najuočljiviji znak da dijete doživljava nasilje putem interneta ističe se iznenadna promjena u navikama korištenja mobitela ili računara.
Sljedeći znakovi upućuju da bi dijete ili mlada osoba mogla zlostavljati druge putem interneta (National Crime Prevention Council, 2017):
– Prestaje koristiti računar ili mobitel (gasi ekran) kad se neko približi.
– Djeluje nervozno ili razdražljivo kada koristi računar ili mobitel.
– Sakriva šta radi na računaru ili mobitelu.
– Provodi previše vremena uz mobitel ili računar.
– Postaje nervozan ili ljut kada mu se ograniči korištenje računarom ili mobitelom.
Šta učiniti da se problem vršnjačkog nasilja smanji?
Vršnjačko nasilje je kompleksan problem koji se ne može riješiti preko noći. Na njegovom rješavanju trebaju biti angažovani svi – od roditelja, nastavnog osoblja i škola, pa sve do stručnih službi i zakonodavstva.
Ipak, osnova za rješavanje ovog problema je povjerenje, odnosno odnos koji dijete ima sa bitnim ljudima u svom životu. Važno je graditi to povjerenje i omogućiti djetetu da se osjeća sigurno. Jer je to jedini način da dijete, ako se pojave problemi, nekome kaže šta ga muči i potraži pomoć. A to je prvi korak od kojeg sve dalje polazi.
Ako vas ova tema zanima, preporučujem vam priručnik koji je izradila TPO fondacija. Priručnik pod nazivom «Prevencija vršnjačkog i rodno utemeljenog nasilja: Jačanje kompetencija nastavnika u radu sa djecom» možete preuzeti ovdje.
Takođe, ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062/123-561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujete sa stručnom osobom, javite se na ovaj broj savjetovališta Sarajevskog otvorenog centra za djecu žrtve nasilja i roditelje djece žrtava. Oni su inicirali formiranje neformalne mreže terapeutkinja i terapeuta iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine kojima se žrtve nasilja i njihovi roditelji mogu obratiti.
____________________________
O autorki teksta pročitajte OVDJE
