Katarina Tomić: Street Dance – forme, stilovi i njihova ekspanzija

Eseji
Istorija igre je duga kao i istorija čovečanstva. Mi možemo samo 
nagađati kako su plesovi izgledali u ranijim epohama. Od davnina 
su ljudi zapažali da igra može imati dva suprotna značenja – može 
uzbuditi emocije, a može ih i smiriti.[1] Motoričke reakcije na ta 
uzbuđenja bili su živahni, iracionalni, ali vrlo izraženi sledovi 
pokreta koji su višekratnim uzastopnim ponavljanjem poprimili 
određeni ritmički obrazac i pretvorili se u ples.[2] Nažalost 
nemoguće je na ovako malom prostoru govoriti o istoriji plesa 
ali da bi lakše uveli tematiku rada ja ću se osvrnuti na razvoj 
plesa od druge polovine XX veka. 

Rani dvadeseti vek: od baleta do savremene igre

 

Balet je teatarski oblik igre koji je počeo da se razvija u zapadnoj Evropi tokom renesanse i čija se tehnika sastoji od stilizovanih pokreta i stavova koji su razvijeni tokom vekova u tačno odrećen, iako donekle promenljiv, sistem nazvan akademski balet. Otkako je ruski balet[3] započeo revoluciju u baletu na početku dvadesetog veka, nastavljeni su pokušaji da se slomi oblik ili model klasičnog baleta te su granice klasičnog baleta konstantno bivale zategnute, mutne i nejasne. To se dešavalo za vreme eksplozije novog mišljenja i istraživanja na početku dvadesetog veka, kada su igrači počeli da cene kvalitete pojedinaca odnosno individua. U ovoj atmosferi moderan ples[4] je započeo svoju istoriju krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka u Americi i Nemačkoj. Ovaj plesni oblik je bio direktan odgovor na balet kao primarna forma koncertne igre. Moderan ples je stil koji je lišen ograničenja klasičnog baleta i odvojio se od kodifikovaih pokreta i baletske narativne strukture.[5] Osim toga što je uklonjena i struktura rutine ova plesna forma fokusirana je na slobodnu interpretaciju dobijenu od unutrašnjih emocija.[6]

Interesantno je da na početku dvadesetog veka većina modernih 
koreografa i igrača je videlo balet u najvećem negativnom svetlu, 
a pojedini igrači iz Evrope su započeli ustanak protiv strogog 
ograničenja klasičnog baleta.[7] U Americi Loie Fuller, Isadora 
Duncan, Ruth St. Denis, Doris Humphrey i Martha Graham su razvili 
sopstvene stilove slobodne igre (free dance)[8] i osnovali fondaciju 
Američke moderne igre, a u Evropi Francois Delsarte, Emile 
Jaques-Dalcroze i Rudolf von Laban su razvili terorije o ljudskom  
pokretu, izrazu i metodama plesa. Njihove teorije i tehnike su se 
raširile po Evropi i uticale na razvoj moderne igre i pozorišta, 
i na generacije učitelja i izvođača.[9] Za igrače i koreografe 
dvadeseti vek je bio period velikog preloma, šoka, iznenadjenja 
i širenja svesti publike, u pogledu definicije šta je zapravo igra.

Kao što se iz prethodno izloženog može videti dvadeseti vek je bio zaista period odstupanja od svega šta je balet kao plesna forma podržavala. Nakon ekspanzije modernog plesa u ranom dvadesetom veku tokom šesdesetih godina se pojavio postmodernizam[10] koji je kao novi umetnički pravac imao tendenciju ka jednostavnosti, ka nesofisticiranim pokretima. U to vreme, sredinom dvadesetog veka kao nastavak moderne igre se javlja savremena igra (Contemporary dance).[11] Iako je prvobitno crpela tehniku i inspiraciju iz klasičnih, modernih, i jazz[12] stilova, ovaj plesni oblik danas sadrži elemente iz mnogih, drugih stilova igre. Savremeni igrači odbacivali su tradicionalne kostime i koncepte u korist sirovih i neuglađenih pokreta. Nažalost, bez kostima, priče i dodatne tehničke opreme nema ni dobrog plesnog spektakla a samim tim nema ni publike tako da su ubrzo dekor i kostimi ponovo ušli u rečnik savremenih koreografa.[13] Ova jedinstvena plesna forma je do danas postala jedna od dominantnih žanrova za formalno obučene plesače širom sveta, sa posebno visokom popularnošću u SAD kao i u zapadnoj Evropi.

Moderna, odnosno sada već savremena igra se razvijala zajedno sa klasičnim baletom i ove dve vrste umetnosti su živele sa rivalstvom i antipatijom kao i u prethodnih godina. U današnje vreme se i dalje oseća ta atmosfera nadmetanja, kada se koreografi takmiče među sobom, u dobi kada je igračka tehnika dostigla najdalje u struci, snazi i fleksibilnost kao nikada pre u istoriji.

Pre nego što krenem u dalje izlaganje jako je bitno napomenuti da reč savremen (contemporaine, contemporary), ne konstituiše jednu određenu kategoriju; ona pokriva ideju aktuelnog kao mnoge druge umetničke kategorije kao što je npr. savremena muzika. Ta aktuelnost podrazumeva igru od početka 20. veka, razlikujući modernu igru od savremenih igračkih tendencija koje su se tada razvijale. Međutim i dalje postoje nesporazumi i ne poklapanja kod istoričara, kritičara i analitičara oko upotrebe izraza moderana i savremena igra. Naime, iako je savremena igra produkt ili produžetak moderne igre, ipak se period u kome se dešavala promena menja u zavisnosti od autora do autora. Neki su posmatrali modernu igru od njenih začetaka krajem devetnaestog veka, dok su drugi njen početak pronalazili šesdesetih godina dvadesetog veka sa nastavkom u postmodernoj igri. Neslaganje oko nove igre koja je nastajala, a bila je zaista drugačija tzv. moderne, dovelo je do problema njenog kategorizovanja. Problem nije ležao samo u kategorizaciji naziva moderne igre nego i u potrebi igrača da se ta razlika koju su osećali i igrali bude definisana. Prihvatanje naziva savremena igra kao kategorije je bilo neophodno jer je novi talas, stil i oblik plesa, nastao je kroz potrebu koreografa kao znak raspoznavanja, što zapravo znači da je savremena igra nastala kao potreba njenih savremenih stvaraoca.[14]

Iako se na prvi pogled ovaj uvod možda čini predugim, vrlo je bilo važno u samom uvodu razmotriti određene karakteristike umetničkih plesova radi boljeg i lakšeg razumevanja razlike izmedju umetničkih i street plesova kao i same terminologije vezane za pomenute plesne kategorije.[15]

 

Ekspanzija street dance-a

 

Danas se širom Evrope, a i u svetu, savremena igra izučava u profesionalnim školama, fakultetima, akademijama, ali se i isto tako izučava i u manje ozbiljnim institucijama od pomenutih kao sto su na primer plesne škole koje su uglavnom bazirane samo na praktičnom izučavanju plesa, bez ikakvih pomena o teorijama vezane za igru.   Poslednjih decenija interesovanje za ples se znatno proširilo, i ona se razvijajući u okviru igračkih studija, uporedo razvijala i van njih pa je tako početkom sedamdesetih godina masovna kultura[16] iskusila ekspanziju street dance-a.

Street dance, formalno poznat kao vernacular dance,[17] odnosno narodni ples upućuje na plesne stilove — bez obzira na zemlju porekla — koji su se razvijali van igračkih studija – na ulici, u okviru plesnih žurki, u parkovima, školskom dvorištu, i noćnom klubu. Оvi plesovi su veoma popularni a interesantno je da se danas uglavnom vežbaju i izučavaju u okviru igračkih studija i slobodno uređenim prostorijama.[18] Pošto mnogi koncepti urbanizacije postoje već duže vreme nazad u istoriji, vrlo je teško odrediti koji narodni ples se smatra kao više istorijski.[19] Danas je grupa street plesova toliko široka da u tu grupu spadaju čak i Charleston, Capoeira, Tango, Salsa, Clogging, Tap dance, Reggaeton, Dancehall, Locking, Popping, Jumpstyle, Waacking Vogue, House

Za razliku od drugih igračkih formi, većina ‘’uličnih’’ plesova podstiče individualnost i originalnost, i igrači interpretiraju postojeće korake slobodno i čak smišljaju nove i na taj način stvaraju svoj sopstveni stil.[20] Improvizacija je suština većine uličnih igara, a pored nje tu je i učenje koreografije[21] koje je uglavnom ređe kad je u pitanju ovaj plesni stil. Bitno je napomenuti da u igračkoj improvizaciji nije sve u stvaranju novih koraka, već se radi o oslobađanju tela od naviknutih igračkih obrazaca pa je tako npr. čuveni pevač, igrač i koreograf Michael Jackson insistirao na tome da ples moonwalk[22] iz video spota Billie Jean svaki put odigra na drugi način.[23] Na pojavu i uspon uličnih plesova je upravo uticao Michael Jackson koji je u to vreme sa grupom Jackson 5 nastupao na televiziji. U emisiji Soul Train, 1974. godine je odigrao čuveni robot dance[24] koji je tada i prvi put izveden na nacionalnoj televiziji i ovo izvođenje je izazvalo veliku pažnju kod tadašnje publike i kod kasnijih breakdance[25] izvođača koji su popularizovali ovaj stil kasnih sedamdesetih godina dvadesetog veka.[26]

Generalno, street dance je zasnovan na jedinstvenom stilu ili osećaju koji se izražavaju kroz igru, koji je obično vezan za određeni žanr muzike. Novi pokreti se razvijaju bazirani na ovom osećaju, i ako osećaj počinje da se menja moguće je da će to dati i novu igračku formu. Neke karakteristike street dance-a su se pomešale sa drugim tradicionalnim igračkim formama, stvarajući stilove kao npr. street-jazz,[27] hibrid street dance-a i jazz igre. Ono što je još posebno interesantno je da se poslednjih godina javljaju novi street plesovi u kojima se pokreti vezuju odnosno fokusiraju na određeni deo tela kao npr. ruke – tecktonik, tutting, noge jumpstyle, shuffle čak i na samo prste (finger tutting).

 

S obzirom na to da u grupu street plesova spada mnoštvo stilova koje je nemoguće sagledati kroz samo jedan rad ovog obima, ovom prilikom ćemo govoriti o plesnim oblicima koji su najpopularniji i najčešće praktikovani iz grupe street plesova i koji su deo afričko-američke kulture a to su breakdance,[28] popping,[29] locking.[30] Ovi plesni oblici su zapravo toliko uobičajeni da se i njihove komercijalne verzije profesionalno razvijaju i to uglavnom u vidu koreografija za video spotove pop, hiphop, elektronskog, i R&B žanra.[31] Pomenuti plesni stilovi su počeli da se pojavljuju u Americi sedamdesetih godina dvadesetog veka i još uvek žive i  razvijaju se unutar hip hop kulture,[32] ali je bitno napomenuti da su popping i locking originalno funk[33] plesni stilovi a da su se kasnije inkorporisali u hip hop kulturu.[34]

 

 

                            STREET DANCE
        FUNK                      /                HIP HOP
locking, poping                /                breakdance

 

 

Hip hop plesni oblici su se pojavili kao nezavisni, i mnogi plesači ih danas igraju bez obzira što imaju malo ili nikakve veze sa originalnom kulturom. Ovaj ples se uglavnom izvodio na otvorenom prostoru u zamišljenom krugu gde plesači izvode svoju improvizaciju.

 katarina (Custom)

Ovakav nastup je postao i glavna karakteristika ovog stila pa tako se ustalio i poseban metod zvani battle u okviru koga pojedinci ili grupe ljudi odnosno ekipe (crews) igraju jedni protiv drugih, a oko njih je prisutna masa ljudi koja navija. Bitke se odvijaju u zamišljenom krugu najčešće na ulici, ili u dvorištu, (danas i u okviru takmičenja), gde plesači jedan po jedan ulaze u zamišljeni krug i izvode svoju improvizaciju koju nazivaju freestyle[35] a pobednik je onaj koji je odigrao najveštije i najrazličitije kombinacije pokreta i naravno koji se najbolje prilagodio muzici.[36] Tokom ovog specifičnog  nadmetanja samo jedan plesač nastupa, izuzev kad ljudi iz iste ekipe nastupaju koreografisano. Bitke su vrlo improvizacionog karaktera i pobednici su uglavnom oni koji odigraju najveštije i najrazličitije kombinacije pokreta, i oni koji se najbolje prilagode muzici. Borbe su vrlo energične i većina igrača smatra ih važnim jer se ovom prilikom iskazuje poštovanje prema drugim igračima a po samom nazivu se može naslutiti da ovaj ples može delovati agresivno, posebno zbog toga što je položaj ruku skoro uvek tako da igrač izgleda kao da je u gardu, odnosno kao da se sprema za borbu.[37]

Muzika je vrlo bitan faktor kada su u pitanju ’’ulične’’ plesne forme. Pesme koje su popularizovale ovu igračku formu su pozajmljene iz žanrova kao što su jazz, soul, disco a posebno funk. Najbitnija karakteristika muzike uz koju se izvodi breakdance je sadržana u načinu formalne organizacije za koju je odgovoran čuveni DJ Kool Herc – prvi hip hop DJ.[38] On je početkom sedamdesetih godina dvadesetog veka počeo da organizuje žurke koje će u velikoj meri uticati na razvoj hip hop kulture. Proučavajući plesače na žurkama primetio je oni čekaju određene delove ploča, tačnije kratke instrumentalne prelaze u pesmi u kome bi se ostatak instrumenata povukao ostavljajući samo ritam sekciju. Taj instrumentalni deo numere se naziva break. Pošto većina break-ova u originalnim numerama traju vrlo kratko (ne više od 15-ak sekundi) DJ Kool Herc je zarad produžavanja ovog instrumentalnog dela počeo da koristi po dva primerka iste gramofonske ploče, naizmenično puštajući break sa jedne pa zatim sa druge ploče sve u cilju da produži taj određeni segment a da pri tom ne dođe do prekida muzike.[39]  Plesači su za vreme break-ova naizmenično improvizovano plesali da bi se pokazali i iz tog razloga ih je on i nazvao break boys ili b boys[40] skraćeno iz čega je kasnije i nastao sam naziv za ples break-dance.[41]

Tokom devedesetih godina dvadesetog veka hip hop muzika se razvijala, i otišla dalje od funk-a, ali je postala sporija, složenija i agresivnija. Ovo je oslobodilo put ’’novim’’ stilovima igre[42] koji su bili potpuna suprotnost breakdance-u. Naravno, novi stilovi igre su imali inspiraciju i u starijim ’’uličnim’’ stilovima koji su se vremenom integrisali u nešto potpuno drugačije i novo, a danas se mogu najčešće videti u muzičkim spotovima na televiziji (kao što je popularni MTV).[43]

Breakdance je najpoznatiji od svih hip hop stilova i smatra se temeljem same hip hop kulture. S obzirom na to da mnogi pripadnici hip hop kulture tvrde da je ovaj stil i jedini koji pripada ovoj kulturi, kao i da je jedan od retkih koji ima ustaljenu formu malo ćemo pažljivije pogledati neke njegove karakteristike i videti zašto i da li je to zaista tako.

Iako je hip hop kultura nastala u novije doba a i dalje se razvija kao takva, može se slobodno reći da ona ipak predstavlja neku vrstu urbane tradicije. Sa tim u vezi Jeff Chang u svojoj knjizi Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation govori da je na samom početku budućnost hip hop-a i dalje bila nejasna. Mogla je da postane narodna umetnost, odnosno kulturni izraz čiju autentičnost treba sačuvati. Jedna budućnost nudila je put do etnoloških muzeja i kulturnih institucija koje bi mogle da neguju hip hop u jednom malom, bezbednom svetu dok je drugi put vodio ka kulturnoj, ekonomskoj i društvenoj važnosti ali takođe i do represije i cenzure. Zagovornicima hip hop-a se više dopadala autentičnost od eksploatacije i stoga su oscilirali između zaštite te kulture i njenog zastupanja.[44] Istraživačice kao što su Sally Banes[45]  i Martha Cooper[46]su još ranih osamdesetih godina dvadesetog veka držale prezentacije o hip hop kulturi na akademskim konferencijama koje su se bavile folklornim kulturama. One su takođe autorke jedne od prvih reportaža o nastanku b-boying-a pod nazivom To the Beat Y’all:Breaking Is Hard To Do koja je objavljena u časopisu Village Voice.[47] Međutim, kada se hip hop kultura probila na globalno tržište one su morale da promene svoje izlaganje ne bi li diskutovale o tome kako se b-boying ,,drastično promenio od oblika folklorne umetnosti do najbolje zabave u noćnom životu Njujorka.’’[48] U predlogu za svoju knjigu su obećavale raspravu o tome zašto se graffiti, repovanje i breakdance ne shvataju ozbiljno jer drastično odstupaju od ,,prave evroameričke visoke kulture koju njihov obrazovni sistem nameće.”[49]

 U isto vreme Henry Chalfant[50] i Tony Silver[51] su snimili prvi hip hop film[52] pod nazivom Style wars koji je bio snimljen između 1981. i 1983. godine i koji je postao ključni dokumentarac o graffitima i breakdance-u. Kada je film počeo da se prikazuje širom zemlje reakcije su bile dvojake. Jedni su ih prekoravali zbog ohrabrivanja sveopšteg vandalizma dok su ih sa druge strane pitali da li žale što su učestvovali u procesu koji je uništio urbanu folklornu kulturu.[53] Zanimljivo je to da tek kada je ova tema došla do šireg društvenog prostora odnosno kada je film Style wars počeo da se prikazuje hip hop dolazi u fokus šire javnosti i tek tada o njemu počinje da se raspravlja kao o važnom kulturalnom fenomenu.

Kao što se iz prethodno izloženog može videti još od osamdesetih godina dvadesetog veka se javlja interesovanje da se breakdance posmatra kao tradicionalna igra pa je sa tim u vezi bitno napomenuti da je izvođenje hip hop plesa imalo važnu funkciju za mnoge imigrante jer je predstavljalo ključ za ulazak u drugu socijalnu grupu, odnosno funkcionisalo je kao neka vrsta obreda inicijacije. Ova funkcija je takođe poznata u tradicionalnoj igračkoj kulturi, gde dobar igrač može zadobiti poštovanje i divljenje od drugih članova društva upravo zbog svoje veštine plesa čime ga ples praktično dovodi na viši položaj društveno socijalnog vrednovanja.

Takođe, razne analitičko-komparativne studije pokazuju da tradicionalne muške igre u nekim delovima Evrope i hip hop ples koriste sličnu kompozicionu tehniku i prostornu organizaciju. Princip, odnosno način za učenje i vežbanje hip hop plesa ne razlikuje se mnogo od učenja tradicionalnih muških igara jer mnoge od tih igara sadrže improvizaciju kao glavnu karakteristiku i prenese se usmeno.[54]

 

Za razliku od baleta, u breakdance-u ne postoji zvanična terminologija koju koriste svi plesači. Oni obično preuzimaju termine od svojih učitelja odnosno trenera pa ih zatim oblikuju, ili čak smišljaju nove nazive, tako da nailazimo na veliki broj termina za sam ples odnosno igru,[55] plesače,[56] obrazac koraka ili određenu pozu.

Breakdance je ples varijabilne strukture i visosko je improvizacionog karaktera i dozvoljava mešavinu mnogih elemenata iz drugih plesova. Već je napomenuto da mnoge ’’ulične’’ igre sadrže kinetičke motive borbe ili bitke i upravo se breakdance najčešće izvodi u okviru battle-a. Koreografisani pokreti su vrlo retki i javljaju se samo prilikom takmičenja između grupa ili u komercijalne svrhe. Plesači su obično muškog pola, ali poslednjih godina sve više raste zanimanje ženske populacije za brakdance.

Jedan od osnovnih koraka nasi naziv toprock ili uprock, a taj igrački obrazac predstavlja određeni niz osnovnih koraka izvedenih iz osnovne pozicije. Ovaj obrazac nosi naziv toprock iz razloga što se pokreti izvode’’gore“; odnosno sa visokim isticanjem tela. To je obično prvi identifikator stila, i predstavlja zagrevanje u veća – akrobatska izvođenja.

Suprotno tome, downrock ili footwork uključuje rad nogu koji se izvodi na podu, i u njemu se ispoljava igračeva veštost, brzina (kretanja nogu) i kontrola izvođaštva raznih plesnih kombinacija. Ove kombinacije obično služe kao prelaz u više atletske nego igračke pokrete koji se nazivaju power moves. Ovi pokreti zahtevaju veliku fizičku moć, tj. snagu da bi se izveli i u ovakvim pokretima igrač se više oslanja na snagu gornjeg dela tela, nego na samu igru, koristeći svoje ruke da bi izveo pokret. Samim tim i nije toliko čudno što su uglavnom izvođači ovog plesnog stila muškarci jer su ovi pokreti fizički jako zahtevni služe kao sredstvo za ispoljavanje snage gornjeg dela tela i izdržljivosti.

Na samom kraju improvizacije se izvodi nezaobilazan freeze kao jedan od najzanimljivijih i najtežih kinetičkih obrazaca koji pripada ovom stilu. Kao što i sama reč kaže, igrač se bukvalno’’zamrzne“, tj. naglo zaustavi kretanje, ali u određenoj pozi. Još teži oblik ove poze zahteva da plesač udalji sebe od zemlje koristeći snagu gornjeg dela tela, u pozi kao što je handstand (stoji na rukama).

katarina2 (Custom)

Drugi način za završavanje improvizacije je tzv. suicide (samoubistvo) koji plesač izvodi tako da se čini da je izgubio kontrolu i zapravo pao (na leđa, stomak…) i što bolnije izgleda, veća je impresija. Ono što ih razlikuje je to što suicide privlači pažnju na trenutak padanja u pokretu, ili gubljenja kontrole, dok freeze zapravo predstavlja određenu pozu.[57]

Kao što se iz priloženog može primetiti breakdance kombinuje mnoge tipove koraka koji mogu varirati tj. menjati se onoliko koliko igračeva mašta i atlecizam dozvole. Naravno, popping i locking se kao stilovi iz srodne grupe mogu izvoditi zajedno sa breakdance-om ali se plesači uglavnom fokusiraju na jedan od stilova.

 

Da li je jedino breakdance hip hop i da li je hip hop dance zaista hip hop

 

Kao sto je već napomenuto današnja forma breakdance-a se u velikoj meri razlikuje od one koja je bila zastupljena početkom sedamdesetih godina dvadesetog veka.   Ovaj ples prvenstveno nije imao ustaljenu formu kao što ima danas već se improvizacija sastojala uglavnom od onoga što se smatra zagrevanjem ili uvodom u sam ples odnosno toprock. Downrock u to vreme nije bio zastupljen već se nakon toprock-a improvizacija završavala freeze-om ili špagom ali se od tada ovaj plesni oblik nadogradjivao u formu kakvu danas poznajemo.[58] Za razliku od breakdance-a drugi tzv. hip hop stilovi se uglavnom igraju uprock odnosno ‘’gore’’, i nemaju odredjenu ustaljenu formu niti odredjeni sled koraka odnosno obrazac, već su ti plesni stilovi sada toliko slobodni da su se u njih inkorporisali maltene svi plesni stilovi, bez obzira na to da li oni pripadaju umetničkim ili street plesovima. Samim tim hip hop je danas kombinacija svega što je uznapredovalo sa dvadesetprvim vekom a sve to dovelo je do toga da je hip hop ustvari ples koji izaziva različite korelacije i shodno tome, shodno relaciji koju ti imaš predstavlja ples.[59] Interesantno je da iako se do danas pored breakdance-a pojavilo još mnoštvo novih plesnih stilova za koje se smatra da pripadaju hip hop kulturi i dalje se kao naziv treće grane ove kulture koristi termin b-boying.

Jos jedna činjenica koja prethodno izloženom ide u prilog je to da se danas hip hop dance u okviru plesnih škola izučava uglavnom kroz koreografije. Naravno postoje i škole u kojima je naglasak na razvijanju freestyle tehnike ali su to uglavnom ekipe koje ne funkcionišu kao plesni klubovi ili škole i koji uglavnom vežbaju na otvorenom prostoru. Kao što je već i pomenuto danas se ples u velikoj meri koristi u komercijalne svrhe i široko je zastupljen u medijima pa su koreografisane tačke sve više zastupljene. Naravno da se i kroz koreografije plesač tehnički gradi, medjutim, u više navrata u toku rada sam pomenula da se street plesovi izvode ‘’slobodno’’ tako da se postavlja pitanje da li koreorafija uopšte može biti sredstvo izučavanja street plesova.[60]

U današnje vreme u svetu i kod nas plesači i koreografi su usavršili više plesnih stilova i samim tim ubacuju razne elemente u svoje koreografije nevezano za to kojoj oni grupi plesova pripadaju i time stvaraju sopstveni pečat. Samim tim dolazi do mešanja određenih stilova i time postaje sve teže definisati ples i kojoj kategoriji on pripada. Međutim, iz svega rečenog može se zaključiti da u okviru hip hop grupe plesova postoje tri kategorije: prvoj kategoriji pripada breakdance kao temelj hip hop kulture, zatim drugu kategoriju predstavljaju funk stilovi – popping i locking koji su se vremenom inkorporisali i postali deo ove kulture, dok u treću kategoriju spadaju tzv. uprock plesovi odnosno svi novi hip hip plesni stilovi koji se izvode uprock bilo da se izvode kao improvizacija ili koreografija.

Breakdance je svakako najteži plesni stil iz ove grupe jer je potrebno mnogo godina rada da bi ga plesač savladao dok za druge, pogotovo plesne stilove koji spadaju u kategoriju new style, je potrebno mnogo manje vremena da bi se savladali pa sa su samim tim dostupniji i široj populaciji. U plesnim školama gde se izučava street dance, mada je to danas najčešće hip hop treneri svojim igračima često nameću svoj stil igranja, često nedozvoljavajući igraču da ispolji svoj sopstveni. Time igra gubi na originalnosti, a što se tiče improvizcije koja je zapravo i ključan element street plesa, nje gotovo i da nema. Iz tog razloga breakdance se danas smatra jedinim’’pravim“ predstavnikom street dance-a.[61] Ono što je još bitno pomenuti je da se danas, pod uticajem drugih popularnih žanrova, breakdance pleše i uz druge muzičke žanrove kao što su house, dub step, pa čak i uz klasičnu muziku koja je po strukturi potpuno drugačija od prvobitne funk muzike uz koju se još uvek najčesce izvodi.[62] Isti je slučaj i sa drugim hip hop plesnim oblicima i ako se pažljivo sagleda sve do sada rečeno današnje nove generacije plesača se drže odredjenih korena ali istovremeno prihvataju i nove plesne tendencije pa je iz tog razloga sve tako kompleksno.

 

U Srbiji iz godine u godinu sve više raste interesovanje za ovakvu vrstu plesa. Još od 1984. godine su počeli da se pojavljuju brojni filmovi sa teritorije SAD[63]  koji se bave upravo ovom tematikom i koji našoj publici približavaju svest o ovakvim plesovima. Interesantno je da je baš i jedan takav film pod nazivom Beet street probudio svest tadašnjih mladih ljudi i uputio ih u ove plesne stlove i tada se javljaju prve tzv. breakdance ekipe.[64] Još jedan film koji je značajno uticao na pojavu ovog plesnog stila kod nas je film Breakdance (poznat i kao Breakin’) koji se pojavio 1984. godine. To su bili prvi filmovi koji su bili usko vezani za hip hop kulturu koji su se prikazivali u našim bioskopima i tom prilikom su se mnogi upoznali sa ovom specifičnom kulturom. Po rečima Kize iz rep grupe Robin Hood u to vreme su se break-eri okupljali na platou ispred Filozofskog fakulteta. Međutim, tada plesači nisu imali gde da prezentuju svoja umeća pa su već do 1988. godine mnogi prestali da se bave ovom granom kulture i započeli karijeru kao izvođači rep muzike. Tek krajem devedesetih godina se osnivaju breakdance ekipe koje će ostvariti značajniji uticaj, kao npr. Breakdance Squad i Break Zone Crew. Kod nas se poslednjih godine sve češće organizuju takmičenja i battle-ovi na kojima dolaze čak i plesači i iz susednih zemaja a od 2013. godine u Srbiji se održavaju i kvalifikacije za čuveno takmičenje svetskog ranga Red Bull BC One[65] čime se i potvrđuje popularnost ovih plesova kod nas.

U našoj zemlji nažalost, ne postoji ozbiljna visoka škola za ples (viša škola, fakultet, konzervatorijum). U baletskoj školi Lujo Davičo u Beogradu i u baletkoj školi u Novom Sadu postoji odsek klasičnog baleta i odsek moderne igre, kao i odsek folklora. Pored ovih državnih ustanova, u Srbiji, a najviše u Beogradu i Novom Sadu postoji niz različitih plesnih škola koje su manje ili više profesionalnog karaktera, tj. učesnici ne dobijaju priznatu diplomu već uglavnom serifikate ili diplome alternativnog tipa. Veliki je broj plesnih klubova tog tipa koji se bave street plesovima, a posebno hip hop plesovima koji su sigurno u našoj zemlji najpopularniji.[66] Međutim, plesači koji su deo takvih škola se često nazivaju ’’neobrazovanim’’ jer u toku školovanja nisu imali relevantne predmete u kojima se izučava ples kao ni praktične časove plesa vođene pod okriljem priznatih baletnih umetnika.[67] Bez obzira na to svuda u svetu pa i u našoj zemlji mnogi plesači su posvećeni samo plesu pa čak i žive od raznih nastupa i projekata, putuju po celoj Evropi na battle-ove, ostvaruju kontakte i na taj način se povezuju sa plesnim zajednicama širom sveta. Na tim putovanjima vrlo često prisustvuju različitim radionicama svetski priznatih koreografa tako da oni svakako ulažu velike napore u svoje plesno usavršavanje i zapravo je jedina razlika to što ono nije izraženo kroz srednje ili visokoškolske institucije kao što je to uglavnom slučaj sa baletskim igračima. Važno je razjasniti da iako street dance ne spada u umetnički ples ne znači da je manje vredan, ali se nažalost danas uglavnom tako klasifikuje. Takođe, bitno je pomenuti da street dance i nije pogodan za školske ustanove jer ne postoji praktičan priručnik za njegovo izučavanje niti postoji tačan redosled po kome se on izučava. Kao što postoji veliki broj plesača koji ulažu velike napore u svoje igračko usavršavanje takođe postoje i oni koji nisu toliko zainteresovani te se stoga i ne trude da prenesu i neko opšte znanje vezano za ples koji izučavaju. Poznavanje određenih tehnika i plesnih karakteristika može biti vrlo važno za igrače, a posebno za koreografe radi opšte predstave o tome šta oni zapravo igraju.

Pošto smo na početku rada govorili o određenim karakteristikama umetničkih plesova a u daljem tekstu i dosta opširno pogledali razvoj street dance-a interesantno je napraviti komparativnu analizu umetničkih i street plesova. Kao sto je već napomenuto balet je plesni oblik koji se igra ’’visoko’’ – na vrhovima prstiju i sa puno skokova što znači da teži ka ’’gore’’. Moderni plesači imaju tendenciju da plešu ’’niže’’ pa su tako uglavnom cela stopala na zemlji, a skokovi nisu toliko visoki i izraženi kao u baletu. Ono što je interesantno je da se street plesovi pojavljuju sedamdesetih godina i da sa plešu najčešće sa savijenim kolenima kao i da se javljaju baš u periodu kada se moderna igra i njena težnja ka slobodnom i ’’niskom’’ plesu razvijala. Današnji oblik savremene igre teži ka ’’dole’’ odnosno igra se vrlo nisko i vrlo često se koraci izvode na podu kao što je to slučaj sa breakdance-om.

Važno je reći da se ovim ne porede niti povezuju ove plesne forme već je samo interesantno sagledati paralelu kako se i kod umetničkih i kod street plesova pojavljuje ista težnja koja se čak javlja i u istom vremenskom periodu tako da je nesumnjivo da bez obzira na to što pripadaju različitim grupama ovi plesni oblici utiču jedni na druge. Takođe, interesantno je povezati slobodni ples odnosno freestyle koji je zastupljen u street plesovima sa free dance-om koji se razvio početkom dvadesetog veka kod modernih plesača. Ono što objedinjuje ove ‘’slobodne’’ stilove je svakako to što su obe plesne forme fokusirane na slobodnu interpretaciju tj. teži se ka oslobađanju tela od naviknutih igračkih obrazaca. Medjutim, tu svaka sličnost prestaje jer su to ipak dve potpuno različite plesne forme koje su nastale u različitim uslovima. Kod modernih plesača ta sloboda pokreta je predstavljala bunt prema strogim ograničenjima baleta, dok kod street plesača taj bunt predstavlja simbol pomoću koga se oni kao plesači izražavaju.

 

Iz godine u godinu, u svetu raste broj profesionalnih škola i konzervatorijuma koji oformljavaju posebne odseke za savremeni ples, a takođe se u okviru letnjih seminara pri pomenutim visoko školskim institucijama vrlo često održavaju i hip hop radionice što nam svakako govori o popularnosti koju street plesovi imaju danas. Ono što se na samom kraju čini interesantnim je to da je sam termin street dance osmišljen kako bi se plesovi unutar te grupe odvojili od umetničkih plesova koji su se razvijali u okviru igračkih studija a kao paradoks danas se upravo street plesovi najviše izučavaju unutar njih.

 

Literatura:

  1. Arout Georges, 1955, La danse contemporaine, Paris, F. Nathan.
  2. Banes Sally, 1994, Writing Dancing in the Age of Postmodernism, Wesleyan University Press.
  3. Banes Sally, 1981, ,,To the Beat Y’all: Breaking Is Hard to Do,” Village Voice, April, 22-28.
  4. Banes Sally, Cooper Мartha, 1986, ,,Breaking: From the Bronx to Shinjuku’’, Folklife Annual, 8-21.
  5. 5.      Banes Sally, Cooper Мartha, (nedatirano, verovatno iz 1983 godine) ,,Writing and Rocking, street style in New York’’,  iz spisa Мartha Cooper.
  6. Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press.
  7. Chalfant Henry, spring 1987, Making Style Wars, SVA Newsletter.
  8. Магазиновић Мага, 1951, Историја игре, Београд, Просвета.
  9. Малетић Ана, 1983, Покрет и плес, Загреб, Културно-просветни сабор Хрватске.
  10. Roslavleva Natalia, 1966, Era of the Russian Ballet, New York, E.P. Dutton & Co, Inc.
  11. Stearns Marshall Winslow, Stearns Jean, 1994, Jazz Dance: The Story of English and American Vernacular Dance,  New York City, Da Capo Press.
  12. Томић Kатарина, 2008, ,,Између стрит денса и брејкденса”, семинарски рад (у рукопису), ФМУ.
  13. Tomić Katarina, 2013, Intervju sa Milenom Veljković, Rubrika Dance art, Magazin My people.
  14. Torp Lisbet, 1991, „Hip Hop Dances – Their Adoption and Function among Boys in Denmark from 1983-84.“, Yearbook for tradicional music, Vol. 23, Internacional Council For Tradicional Music, Department of Music Columbia University, New York, 6-7.
  15. Toop David, 1991, Rap Attack 2: African Rap to Global Hip Hop, Serpent’s Tail, New York.
  16. Walser Robert, 1995, ,,Rhythm, Rhyme and Rhetoric in the Music Of Public Enemy”, Ethnomusicology Vol. 39, No.2, Spring/Summer, 193-217.
  17. Šuvaković Miško, 2005, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Zagreb, Horetzky.

 

 

Online izvori:

 

  1. http://en.wikipedia.org/wiki/Hip_hop_dance
  2. http://en.wikipedia.org./wiki/Jazz dance
  3. http://en.wikipedia.org/wiki/Billie_Jean
  4. http://en.wikipedia.org/wiki/Modern_dance
  5. http://en.wikipedia.org/wiki/Street_dance
  6. http://en.wikipedia.org/wiki/History_of_dance#Early_20th_century:_from_ballet_to_contemporary_dance


[1] Maletić Ana, 1983, Pokret i ples, Zagreb, Kulturno-prosvetni sabor Hrvatske, 1983, 21.

[2] Магазиновић Мага, 1951, Историја игре, Београд, Просвета.

[3] Ruski balet je forma koja ima baletske karakteristike i kako sam naziv kaže potiče iz Rusije. Početkom devetnaestog veka, pozorišta su bila otvorena svakome ko je mogao da priušti kartu pa je tako postojao i poseban deo za publiku koji se zvao raj ili rajska galerija u kome su bile jednostavne drvene klupe. Karte za taj deo gledališta nisu bile skupe pa je time ljubiteljima baleta koji nisu bili imućni bilo omogućeno da pogledaju baletsku predstavu. Roslavleva Natalia, 1966, Era of the Russian Ballet, New York, E.P. Dutton & Co, Inc.

[4] Moderan ples (Modern dance) je započeo razvoj krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka u Americi i Nemačkoj a bio je direktan odgovor na balet kao primarna forma koncertne igre.

[5] http://en.wikipedia.org/wiki/Modern_dance.

[6] Interesantno je pomenuti da moderni plesači nisu nosili tradicionalne kostime baletskih igrača već su u skladu sa novim plesnim tendencijama plesali često čak i bosi, raspuštene kose.

[7]Isadora Dunkan je mislila da je balet ništa više no beznačajna gimnastika. www.en.wikipedia.org/wiki/History_of_dance#Early_20th_century:_from_ballet_to_contemporary_dance.

[8] U poredjenju sa drugim plesnim stilovima slobodna igra se od strane umetnika posmatra kao prirodni plesni stil.

[9] http://en.wikipedia.org/wiki/Modern_dance

[10] Postmodernizam je evropski pravac u umetnosti, filozofiji, muzici i arhitekturi iz kraja dvadesetog  veka.

[11] Novi izraz koji pokriva različite tehnike i estetike u igri koje su se pojavile tokom dvadesetog veka. Arout Georges, 1955, La danse contemporaine, Paris, F. Nathan.

[12] Jazz je plesna kategorija kojoj pripada široki spektar  plesnih stilova. Pre 1950,  jazz se odnosio na plesne stilove koji potiču iz afro-američkih  narodnih  plesova (African American vernacular dance). Nakon  1950 je  nastao novi  jazz stil — modern jazz dance.

[13]http://en.wikipedia.org/wiki/History_of_dance#Early_20th_century:_from_ballet_to_contemporary_dance.

 

[14] Arout Georges, 1955, La danse contemporaine, Paris, F. Nathan.

[15] Potrebno je još napomenuti da većina literature koja je korišćena za ovaj rad je napisana na engleskom jeziku,  kao i da kod nas nije puno pažnje pridavano ovakvoj vrsti radova tako da su određene informacije prikupljene i putem online izvora. Takođe bih pomenula da sam  tokom svojih studija etnomuzikologije na Fakultetu muzičke umetnosti već sam imala priliku da se kroz seminarske radove bavim ovim plesnim formama. Pored toga sam i kreativni direktor plesne kompanije Street dance academy u okviru koje se već skoro sedam godina aktivno bavim određenim formama street dance-a.

[16]Masovna kultura je popularna umetnost i kultura zapadnih kapitalističkih društava ostvarena razvojem industrije zabave (muzika, film spektakl) i masovnih informacija (radio, televizija, časopisi, kompjuterske mreže). Popularna kultura u građanskom društvu 18. i 19. veka i potrošačkom kapitalističkom društvu 20. veka ima funkciju regulacije i deregulacije slobodnog vremena (odmora, zabave, mikrodruštvene indentifikacije, potrošnje, uživanja, odmora). Umetnici koriste sredstva za proizvodnju masovne kulture i odgovarajući kapital, čime svoja dela pretvaraju u označitelje (materijalne produkte). Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb, 2005, 359.  

[17] Interesantno je da se street dance često posmatra kao urbani folk ples.U tu grupu plesova spadaju plesni oblici koji su se prirodno razvili u određenoj zajednici, bez intervencije profesionalnih koreografa. Stearns Marshall Winslow, Stearns Jean, 1994, Jazz Dance: The Story of English and American Vernacular Dance,  New York City, Da Capo Press.

[18] www.en.wikipedia.org/wiki/Street_dance.

[19]Jedan od možda najstarijih street plesova urbane Amerike je tradicionalni jazz ples, koji e razvijao poslednjih godina devetnaestog veka. Jazz ples je kategorija kojoj pripada široki spektar plesnih stilova, a pre 1950 jazz ples se odnosio na plesne stilove koji potiču iz afro-američke narodne prakse. http://en.wikipedia.org/wiki/Street_dance.

[20] U street plesovima ne postoji odredjena tehnika koja se suvoparno radi kao npr. u baletu gde se odredjeni pokreti vežbaju godinama. Tomić Katarina, 2013, Intervju sa Milenom Veljković, Rubrika Dance art, Magazin My people.

[21] Koreografija (choreuo – igram u kolu, graphein – pisati, beležiti) je veština beleženja koraka, pokreta i figura u plesu pomoću specijalnih znakova. Kasnije, pod tim nazivom se misli i na veštinu komponovanja igre, tj. određivanje redosleda koraka u igračkoj kompoziciji. Rezultat tog komponovanja je koreografija, a oni koji stvaraju koreografije se nazivaju koreografi.

[22] Mesečev hod  (moonwalk ili backslide) je plesačka tehnika kod  koje plesač dok se kreće unazad stvara iluziju da se kreće napred. Banes Sally, 1994, Writing Dancing in the Age of Postmodernism, Wesleyan University Press.

[23] http://en.wikipedia.org/wiki/Billie_Jean.

[24] Kao što samo ime govori, plesač teži da imitira kretanje robota.

[25] O ovom plesnom stilu će biti reči u daljem tekstu.

[26]www.en.wikipedia.org/wiki/History_of_dance#Early_20th_century:_from_ballet_to_contemporary_dance

[27]Jazz dance obično prati pop ili bilo koja druga vrsta popularne muzike i ovaj stil je više fokusiran na koreografiju i izvođenje, a manje na improvizaciju.

[28] Ovaj plesni oblik je počeo da se razvija sedamdesetih godina dvadesetog veka i od tada je postao jedan od najznačajnijih plesnih stilova iz ove grupe pa će iz tog razoga biti posebno razmatran u daljem tekstu.

[29] Popping je igrački stil koji je zasnovan na tehnici brze kontrakcije i opuštanja mišića koja izaziva trzaj na telu plesača.

[30] Locking je stil plesa čiji je idejni tvorac Don Campbell.

[31] O odnosu između originalnih i komercijalnih vidova plesa će biti reči u daljem tekstu.

[32] Ovaj termin se prvenstveno odnosi na kulturu, odnosno subkulturu koja je nastala u Americi sedamdesetih godina dvadesetog veka u okviru koje postoje četiri elementa: 1. DJing, 2. MCing, 3. B-boying (Breakdance), 4. Graffiti art. Međutim, termin hip hop se često koristi i kao sinonim za sam muzički žanr odnosno rep ali je bitno napomenuti da je rep ipak termin koji upućuje na vrstu muzike i stil vokalnog performansa (repovanje) a da je hip hop termin koji se odnosi na celokupnu kulturu, odnosno subkulturu. Toop David, 1991, Rap Attack 2: African Rap to Global Hip Hop, Serpent’s Tail, New York. Međutim, usled široke komercijalne upotrebe vremenom se hip hop ustalio kao termin koji je vezan i za sam plesne stilove.

[33] Originalno se izvode uz funk muziku. Jedan od razloga zašto se termin funk stil pojavio je da bi pružio ovoj igri identitet i da bi se izbeglo njihovo stapanje sa hip hop stilovima.

[34] O tome nam i govori i podatak da breakdance, popping i locking zajedno spadaju u old school hip hop.

[35] Sada je interesantno napraviti komparativnu analizu ovog oblika slobodnog plesa sa free dance-om koji se razvio početkom dvadesetog veka kod modernih plesača. Ono što objedinjuje ove ‘’slobodne’’ stilove je svakako to što se i kod jednog i kod drugog radi o oslobađanju tela od naviknutih igračkih obrazaca kao i to što su obe plesne forme fokusirane na slobodnu interpretaciju. Medjutim, tu svaka sličnost prestaje jer su to ipak dve potpuno različite plesne forme koje su nastale u različitim uslovima o čemu će i biti reči u daljem tekstu .

[36] Томић Kатарина, 2008, ,,Између стрит денса и брејкденса”, семинарски рад (у рукопису), ФМУ.

[37] Borbe su se ponekad održavale usred parka sa polomljenim staklom pa su plesači često dobijali posekotine koje su zvali ”ožiljci iz bitke”. Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press.

[38] On je takodje začetnik tzv. turntablism – umeće korišćenja gramofonske ploče i miksete kao muzičkog instrumenta.

[39] Ovu tehniku je nazvao Merry-Go-Round (vrteška).

[40] U to vreme su samo muškarci plesali ali je čak i danas  retko da devojke igraju breakdance. U daljem tekstu ću detaljnije objasniti formu samog plesa pa će onda biti jasno zašto je to zaista tako.

[41] Ono sto je važno napomenuti  je da ples koji se igrao u to vreme nije ni nalik danasnjoj breakdance formi ali o tome će biti reči nesto kasnije.

[42] Ti novi stilovi su poznati pod nazivom new style hip hop čime su se na neki način odvojili od old school formi poput breakdance-a, popping-a i locking-a.

[43] http://en.wikipedia.org/wiki/Hip_hop_dance

[44] Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press.

[45] Ona je priznat istoričar i profesor plesa, pisac i kritičar.

[46] Fotoreporter, najpoznatija po dokumentovanju graffiti-a u Njujorku sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog  veka. Poznata je po svom istraživačkom radu, posebno u okviru hip hop kulture, a vrhunac toga je i njena knjiga Subway art (koju je radila u saradnji sa Henry Chalfant) u kojoj se između ostalog nalaze i fotografije  graffiti-a.

[47] Banes Sally, 1981, ,,To the Beat Y’all: Breaking Is Hard to Do,” Village Voice, April, 22-28, navedeno u knjizi Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press, 154.

[48] Iz predloga članka Sally Banes и Мartha-e Cooper ,,Breaking: From the Bronx to Shinjuku’’, (nedatirano, verovatno iz 1983 godine) iz spisa Martha-e Cooper. Rad je objavljen u časopisu Folklife Annual 1986, 8-21, navedeno u knjizi Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press, 157.

[49]Iz predloga knjige Sally Banes и Мartha Cooper, Writing and Rocking, street style in New York (nedatirano, verovatno iz 1983 godine) iz spisa Мartha-e Cooper, navedeno u knjizi Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press, 157.

[50]  Dobro poznat i visoko cenjen fotograf i snimatelj urbane kulture (posebno za graffiti-e i breakdance).

[51] Reditelj.

[52] U ovim filmovima je hip hop glavni aspekt priče, odnosno u njima su zastupljeni svi ili određeni elementi ove kulture.

[53] Chalfant Henry, spring 1987, Making Style Wars, SVA Newsletter, navedeno u knjizi Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press, 158.

[54] Torp Lisbet, 1991, „Hip Hop Dances – Their Adoption and Function among Boys in Denmark from 1983-84.“, Yearbook for tradicional music, Vol. 23, Internacional Council For Tradicional Music, Department of Music Columbia University, New York, 6-7.

[55] Breakdance, breaking, bboying, bgirling.

[56] Breakdancer, breaker, b-boy, b-girl.

[57] U ovom specifičnom plesnom obliku svaki igrač teži ka tome da ima poseban i prepoznatljiv igrački stil, a među njima ima onih koji više pretenduju tehničkoj veštini, a neki se više oslanjaju na fizičku snagu. Igrači koji se fokusiraju na igrački obrazac, tj. kombinaciju obrazaca pokreta, a ne na intenzitet izvođenja se nazivaju style-heads. Za razliku od njih, igrači koji su više gimnastički orijentisani (tj. skloni više izvođenju moćnih pokreta) nazivaju se power-heads.

[58] Za razvoj breakdance-a je odgovorna čuvena plesna ekipa Rock stady crew koja je jedno vreme brojala čak 500 članova u pet opština Njujorka a zanimljivo je da njihov vođa Crazy Legs ističe da je njihov direktan uticaj za b-boying u to vreme bio James Brown. Chang Jeff, 2005, Can’t Stop Won’t Stop: A History of the Hip Hop Generation, New York, St. Martin’s Press, 112.

[59] Tomić Katarina, 2013, Intervju sa Milenom Veljković, Rubrika Dance art, Magazin My people.

[60] Još jedna bitna razlika izmedju solo freestyle nastupa i timske koreografije je svakako način izvodjenja i količina slobode i energije tokom samog nastupa. U koreografiji vlada timski rad i jedinstvo i plesači zajedno sprovode određenu ideju tako da plesač kao jedinka deli energiju sa ostalim ljudima u grupi  i tu ideju koja ta grupa prezentuje. Problematika takvog performansa je to što je plesač već ograničen jer mu je nametnuta ideja u kom pravcu on treba da kreće a kad je u pitanju freestyle tu plesač ima potpunu slobodu izražaja. Tomić Katarina, 2013, Intervju sa Milenom Veljković, Rubrika Dance art, Magazin My people.

[61] S obzirom na to da je sama hip hop kultura vrlo karakteritična i obično pripadnici kulture nisu posvećeni samo jednom određenom elementu već sama kultura ima uticaj i na druge sfere njihovog života (muzika, oblačenje, stil zivota) tako da mnogi plesači smatraju da nije najvažnije izvoditi određeni stil već je posebno bitan način na koji se on izvodi kao i celokupna ideja koju taj određeni nastup sa sobom nosi.

[62] U okviru borbi se breakdance još uvek izvodi uz funk muziku ali van tih granica (razni tv projekti, festivali, koncerti) se izvodi uz maltene sve vrste popularne pa čak i klasične muzike i samim tim je neminovno da se ples u odnosu na ritmičku ili melodijsku karakteristiku određenog muzičkog žanra menja.

[63]  Kao na primer Step up, Stomt the yard, Street Dance

[64] Podatak preuzet sa tribine Ulica, kriminal, droga, pravila stroga – kako pobeći od toga?! održane 7.6.2013. godine u Domu omladine u okviru hip hop festivala SVI KAO JEDAN. Bitno je pomenuti da je upravo ples bio prvi element hip hop kulture koji se kod nas razvio.

[65] Godišnje internacionalno B-Boy takmičenje koje organizuje čuvena kompanija energetskog  pića Red Bull.

[66] Ovde se konkretno misli na new hip hop stilove. U Srbiji naravno ima i breakdance ekipa ali su tzv. hip hop plesne škole, u kojima se najčešće izučavaju koreografije,  mnogo zastupljenije.

[67] Takođe, svuda u svetu pa i u našoj zemlji ima mnogo plesača koji nisu zavrsili srednju baletsku školu već su svoje znanje stekli u pomenutim plesnim školama ali je interesantno da pojedini igrači koji su se usavršavali u okviru tih institucija vrlo često imaju  jako dobru tehniku,  neki čak možda i bolju od onih koji su imali profesionalno obrazovanje.

 

 

Katarina Tomić
Katarina Tom

OBRAZOVANJE:

• 2000-2004 Srednja muzička škola i muzička gimnazija “Stevan Stojanović Mokranjac” Beograd
• smer muzički izvođač – pijanista
• smer muzički saradnik – teoretičar.

• 2004-2013 Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu – smer etnomuzikologija; prosečna ocena 8,70

• Diplomski rad na temu ,,Grupa Sunshine i razvoj hip hop muzike u Srbiji” odbranjen 2013. godine na katedri za etnomuzikologiju Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu sa ocenom 10.*

* Napomena: zvanje diplomirani etnomuzikolog stečeno prema ranijem nastavnom programu izjednačeno je sa zvanjem master iz oblasti etnomuzikologije prema novom nastavnom programu.

STRUČNA USAVRŠAVANjA PRI VISOKOŠKOLSKIM USTANOVAMA:

• Introduction to the Music Business, Berklee College of music (John Kellogg), januar 2014.

• Songwriting, Berklee College of music (Pat Pattison), januar 2014.

• Write Like Mozart: An Introduction to Classical Music Composition, National University of Singapure (dr. Peter Edwards), januar 2014.

• Composition and Interactive Performing, Escola Superior de Musica de Catalunya – ESMUC (dr. Eduard Resina), jul 2013.