Redakcija U čitaonici Opće biblioteke Žepče, pred biranom publikom, tim istinskim ljubiteljima pisane riječi, u petak je održano interaktivno književno večer na temu „Kako nastaje književno djelo?“ Uvodničar večeri, domaćin ovog kulturnog događaja, direktorica JU „Opća biblioteka Žepče“ Sabina Maličbegović, prisutnima je predstavila svoje goste: pjesnikinja mr. Rašida Muhić iz Maglaja, književnik i novinar Said Šteta iz Zenice, i pjesnikinja i likovna umjetnica Amina Buljubašić iz Zenice.
Iako je tema sama po sebi definisala elaboraciju nastajanja književnog djela, Sabina je relaksirala nastavak i meni kao moderatoru nije preostalo ništa drugo, nego da sa nekoliko rečenica stavim akcent na, po meni najbitniju kariku u nizu, književnik-djelo-čitalac, upravo na čitaoca. Njegovo visočanstvo čitalac, se na žalost kod nekih stvaralaca uopće ne tretira, što za rezultat ima da njegovo djelo, iako možda zavređuje pažnju, ne nalazi svog krajnjeg konzumenta. Ja sam se osvrnuo na velikog književnika, Žepčaka, Nedžada Ibrišimovića, koji je u svojim istupima, ali i ostavljenim djelima stalno podcrtavao važnost čitaoca, citirajući ga, „”Sinoć je u Žepču obijena knjižara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba čitaoca. Istraga je u toku…” Na autohumorističan način, ne prozivajući druge, veliki književnik je ukazao na stvaralačku nebrigu za čitaoca, i predskazao pogubnost samog pisanja bez da se misli na čitaoca. U nastavku je o svom stvaranju i pristupu poeziji, kao izabranoj književnoj vrsti, govorila pjesnikinja i likovna umjetnica iz Zenice, Amina Buljubašić, kazavši da djelo počinje osnovnom inspirativnom inicijacijom, koja se jednostavno javi. Nakon toga sve je do stvaraoca, koliko će imati snage, strpljenja i umijeća da djelo uobliči i učini zanimljivim čitocu. Pjesnikinja Amina je podsjetila prisutne na svoje dvije objavljene zbirke poezije.
Poetesa iz Maglaja, kako je u našim prijateljskim kontaktima zovem, pjesnikinja sa dušom, mr. Rašida Muhić, je upravo govorila o tom izviranju duše, kroz čije vrelo nastaju njene pjesme. Iza nje su četiri poetska izdanja, među kojima i tek objavljeno. I kako reče, na taj način pjesnikinja tu emocionalnu nakupljenost stavlja na papir, čime ne zaokuplja samo pažnju čitaoca kao krajnjeg konzumenta, negoi sebe koja sada postaje čitalac. Potom je o svome romanu u nastajanju govorio mladi žepački književnik Arif Odobašić, kazavši da je u pokušaju da vremenski iskoraci u prošlost od preko dva milenija. Kako sam urednik na posmenutm romanu, dodat ću da je ovo zasigurno hrabar i neobičan iskorak u književnosti.U pauzi je na gitari zasvirao Adem Zečak, jedan od članova benda „Trojica“ i potegao za nekim pjesmama koje su obilježile osamdesete. Njemu se svojim anđeoskim glasom pridružila Željka Tomić, voditeljica ženske vokalne skupine “Emptianae” čiji glas je milovao istovremeno naša čula i poredane knjige na policama čitaonice. Nakon muzičkog uzdaha, jer se nije mogao nazvati predahom, uslijedilo je aktivnije učešće književne publike, među kojima je također bilo i pisaca, profesora jezika i književnosti, pravnika, jedinstveno zaljubljenika u pisanu riječ. Ugodnoj atmosferi iuz aktivno učešće doprinijeli su veliki prijatelji Opće biblioteke, pomoćnica načelnika za graditeljstvo i prostorno uređenje, Brigita Lovrić, tajnica Ministarstva ZE-DO kantona za upravu i pravosuđe, Ružica Jukić-Ezgeta; direktorica Razvojne agencije Žepče, Branka Janko; profesori književnosti Amela i Nedžad Hodžić. U diskusiju se uključila i Abiba Biba Vuković, književnica iz Zenice, govoreći o svom novom romanu posvećenom djeci sa Downovim sindromom. Njihovi stavovi i razmišljanja veoma brzo su našli zajednički imenilac oko kojeg smo se svi složili, a to je čitalac. Čak i oprečne rasprave uticaja društvenih mreža na kvalitetu čitalačke publike, nisu poljuljale ubjeđenje da je potreba približavanja čitaocu neminovnost, a sam put približavanja jeste stvar izbora stvaraoca književnog djela.
Na kraju Adem i Željka nisu bili usamljeni u svojim glasovnim milovanjima nekih davnih pjesama, nego se njima pridružiše skoro pa svi prisutni. Bez ozvučenja, kamera, i bilo koje tehnike koja bi podsjećala na ovovremenost, književno večer je završeno kao nekad davno, u vremenu koje smo skoro pa zaboravili.Ovo je bio sam još jedan pokazatelj da se kultura živi, te da uz minimalna materijalna ulaganja i inovativnost zaduženih za njeno življenje, književna večer u Žepču je naprosto mirisala.
Piše: Said Šteta
