Komentari na domaćim i regionalnim Internet portalima – leglo neciviliziranog ponašanja i mržnje
Redakcija Jedna od najvećih prednosti Interneta, u odnosu na druge medije, jesu brojne mogućnosti interakcije sa sadržajem Internet stranica. Čitatelj ili gledatelj (konzument, glasi isprazni marketinški naziv) određenog sadržaja odavno više ne mora biti samo njegov nijemi posmatrač, već ima i priliku da bude u neposrednom doticaju sa istim. Taj doticaj može sezati od učestvovanja u samom stvaranju sadržaja, preko komentiranja, pa do jednog od jednostavnih oblika davanja do znanja da mu se određeni sadržaj sviđa (upvote, like, share i slično).
Komentiranje sadržaja na Internetu, posebice online članaka, jedan je od prisutnijih načina na koji mnoge web stranice žele angažirati čitateljstvo, povećati njegovu brojnost, te ultimativno podići čitanost i popularnost sadržaja kojeg nude. Logično, jer time se stvaraju i veći prihodi od marketinga. Međutim, komentari članaka na Internetu, nažalost, najčešće ni približno ne sliče komentarima koje ljudi iznose jedni drugima u društvu i javnosti.
Primjera radi, komentari na vijesti i članke na domaćim i regionalnim Internet portalima su mjesto gdje se često mogu sresti nebrojeni primjeri fašizma, rasizma, nacionalizma, šovinizma i ksenofobije, te bezobzirnog klevetanja i generalnog nedostatka kulture i znanja. O pravopisu da ne pričamo. Da li bi ogromna većina ljudi, koji stoje iza takvih komentara, mogla i na nekom drugom mjestu izreći takve stvari? Teško. Nekome u lice? Još teže.
Anonimnost u komentarima
Šta su razlozi toga? Da li je anonimnost, kao jedno od standardnih obilježja učestvovanja u online diskusijama, jedan od razloga? Vjerovatno jest, ali nije jedini i nije najveći. Iako anonimnost na Internetu postoji u očiglednom obliku, ona nije potpuna. Online verbalni ratnici, dobrovoljno sakriveni iza korisničkih imena, eventualno lažnih email računa, i maskirani iza IP adresa, misle da je nemoguće saznati njihov identitet. Ali u stvarnosti, to jest moguće, a širenje nacionalne i drugih oblika mržnje je krivično djelo po entitetskim i državnim krivičnim zakonima. Međutim, aktivna potraga za takvim komentarima, kao i procesuiranje njihovih autora, bio bi Sizifov posao u domenu cenzure i time se niko u praksi ne bavi. Ali to ne znači da autori takvih komentara ne mogu zaraditi prijavu, što se već i dešavalo.
Anonimnost na Internetu, iz razloga svog postojanja, predstavlja jedno pozitivno ohrabrenje za ljude da bez straha iznesu svoje mišljenje (na kraju krajeva, i ovaj blog nudi tu opciju onima koji to žele), ali činjenica je da komentari sa fašističkim i sličnim sadržajem nisu pozitivan dio te priče.
Međutim, kako se pokazalo, na Internetu čak ni nedostatak anonimnosti ne spriječava mnoge ljude u iskazivanju i širenju mržnje. Primjer toga je Facebook, gdje se često stvaraju (iako najčešće i uklanjaju od strane administracije ove socijalne mreže), mnoge fašističke i slične grupe, gdje mnogi ljudi i aktivno sudjeluju ne samo putem pukog lajkanja, već i putem komentara. Istraživanja razloga za tu pojavu vjerovatno treba prepustiti psiholozima, ali jedno je sigurno: mišljenje na Internetu je lako objaviti iz udobnosti fotelje i, ako je objavljeno na popularnom mjestu, vrlo je vjerovatno da će ga vidjeti značajan broj ljudi, a fizička udaljenost drugih učesnika u diskusijama otvara mjesto za vrijeđanje bez straha od posljedica – što ne znači da su nemoguće.
Kako se bh. Internet mediji (ne) nose sa komentarima čitatelja
Mnogi popularniji bh. news portali su ispočetka, nakon što je aktivna moderacija postala uzaludan posao, isključivali mogućnost komentiranja svog sadržaja. Međutim, vjerovatno zbog očiglednog pada čitanosti, ta opcija je ubrzo i vraćana. Neki od njih i danas određen dio svog sadržaja, najčešće onaj osjetljivi (smrt i generalno crna hronika, te povremeno neki članci vezani za javne osobe), drže zatvorenim za komentiranje. Ali način na koji se određeni sadržaj ocjenjuje kao osjetljiv se često čini čudnim: recimo, vijesti iz politike redovno prate zapaljivi naslovi, koji su krojeni s namjerom da privuku publiku u diskusiju, pritom tiho, ali svjesno, podgrijavajući nacionalnu mržnju. Tom taktikom se koriste mnogi regionalni portali, uključujući i one popularnije mostarske. Nažalost, izvor takvih vijesti i naslova su često i profesionalne novinske agencije.
Pored toga, pokušavala su se, ili pokušavaju, i razna alternativna rješenja. Od samog početka se ne dozvoljava jednostavno komentiranje neregistrovanim korisnicima, i zahtjeva se najmanje jednokratni unos email adrese (iako je vrlo jednostavno koristiti nevažeću). Drugi portali sve češće traže punu (anonimnu) registraciju korisnika, kako bi se lakše pratila njegova aktivnost i podsticao njihov angažman u diskusijama. Iako to može pomoći u smanjenju broja problematičnih komentara, ni približno ne rješava sam problem. A posebno ga ne rješavaju poprilično jadni pokušaji cenzure određenih p-s-o-v-k-i ili riječi sa negativnom konotacijom prema određenom narodu ili vjerskoj skupini.
Na mnogo mjesta je uveden i sistem glasanja za najbolje i najlošije komentare, gdje najbolje ocjenjeni dospjevaju na vrh, a najlošije ocjenjeni mogu biti i sakriveni nakon određenog broja negativnih glasova. Naravno, to glasanje je najčešće slika generalnog stava čitateljstva i prirode same vijesti na koju se komentira, a ne stvarne kvalitete komentara. Recimo, na nekim mostarskim portalima se može posumnjati u to da su određeni komentari na vijesti pisani i aktivno podržavani od raznih nacionalno obojenih, često i ekstremnih, online zajednica čiji članovi u jatu pokušavaju progurati svoje komentare i stavove na što vidljivije mjesto, pritom uklanjajući drugačije iz vidokruga ostalih čitatelja.
Danas je sve popularnije i korištenje Facebook Social plugina i sličnih rješenja u obliku sistema za diskusije (poput Disqusa) gdje se, podrazumijevajući da su većina čitatelja članovi neke socijalne mreže pod svojim pravim imenom, traži ili preferira korištenje Facebook ili sličnog online računa. Ali nijedno od tih rješenja nije zaista riješilo problem dominantne i pomalo zastrašujuće prirode komentara. Ljudi jednostavno mogu zavarati takva rješenja, a mnoge je i sve manje briga o tome kakva mišljenja iznose pod svojim stvarnim imenom. Međutim, i dalje je malo vjerovatno da bi takve stavove iznijeli u offline prilikama.
Da li postoji stvarno rješenje?
Ovaj problem nije samo problem bosanskohercegovačkih web portala, ili generalno web stranica na prostoru bivše Jugoslavije. Taj problem, u određenoj mjeri, prati i ogromnu većinu svjetskih Internet stranica koje dozvoljavaju neku vrstu interakcije korisnika u vidu komentara ili diskusija. I to nije samo stvar politike, već sistema razmišljanja koji često vlada među korisnicima Interneta. Tako i u svijetu sporta uvrede padaju oko raznih sportista i sportskih timova, u svijetu automobila zbog raznih proizvođača i modela, a taj krug se nastavlja kroz ostale domene ljudskog djelovanja. Ljudi su i u vremenu prije Interneta zauzimali stavove i svađali se zbog njih, ali nijedno mjesto, kao Internet, se ne čini kao poligon za uvrede među običnim ljudima. I nijedno oružje, poput tastature, nije tako lak okidač za svađu.
S vremenom, umjesto privlačenja klikova, vlasnicima mnogih poznatih (globalnih, ne i domaćih) Internet medija postaje jasno da uporne svađe i uvrede ispod njihovih članaka postaju zanimljivije za čitatelje od samih članaka. Kratkoročno, to donosi novac, ali ultimativno, to je kratka zabava koja samo ruši ugled i povjerenje, i u kojoj se gubi značajan dio one demografske komponente koja je ustvari najvažnija marketing odjelima i kompanijama. I zato će tehnološka rješenja i sistemi za komentiranje ići još dalje, vjerovatno u potrazi za (automatskim) algoritmima koji će na neki način još bolje isticati one smislenije i kvalitetnije komentare, objektivnije komentatore, te poticati produktivniju diskusiju. Ali stvarni problem ostaje, i njegov uzrok vjerovatno ne leži u prirodi Interneta, ili njegovoj anonimnosti i jednostavnosti. Taj problem neće riješiti cenzura, zabrana komentiranja ili neko novo inovativno tehnološko rješenje.
Problem sasvim vjerovatno leži u, između ostalih, i ove dvije stvari: obrazovanju i medijima. To se posebno odnosi na regiju bivše Jugoslavije. Generacije u ovim krajevima koje najviše koriste nove tehnologije i, sasvim vjerovatno, najviše učestvuju u verbalnim cyber–ratovima jesu one generacije koje su rano upoznale Internet, bez prethodne (formalne ili neformalne) edukacije, a školovale su se u postratnim obrazovnim sistemima. Pod jakim su uticajem i novokomponovanih, do užasa pojednostavljenih medija, u kojima edukativna komponenta gubi mjesto protiv zabave, i to zabave u kojoj su glupost i neznanje mjerilo iste. Stvarne posljedice ove nesretne kombinacije zahtjevaju zasebnu analizu, ali nedostatak bontona i crno-bijelo razmišljanje očigledno pobjeđuju protiv kulturnog ponašanja, te analitičkog i tolerantnog pristupa diskusiji. Tome smo sve više svjedoci i van Interneta. Sve prisutniji nedostatak tolerancije u ponašanju ljudi izgleda ne prati sve veću toleranciju koja se pokazuje prema sistemu obrnutih vrijednosti kojeg smo usvojili.
Preneseno sa: Mostarski.net (Lični pogled A. M.)
