POETSKO – JEZIČKO UMREŽAVANJE SVIJETA
Ako se po naslovima pjesama može, a može, imati uvid u kvalitet jedne zbirke pjesama, onda ćemo navesti nekoliko imenovanja poetskih jedinica autora zbirke „Led i oganj“ koje to najneposrednije potvrđuju: „Pišem ti grleći suton“, „Zauvijek“, „Na petoj strani“, „Nijema pjesma“, „Žeravica“, „Zadnja stanica“, „Pukotina praznine“, “Pod nebeskim klatnom“, „Svila ljubavi“, „Na rubu buđenja“, „Snoviđenje prolaznosti“, „Klovn“, „Pjesniče Balkana“, „Odraz“, „Konačnost“, „Plava noć“, „Molitva“.
A, ako, se, pak, idući istom analogijom, citiranjem pojedinih odlomaka iz zbike pjesma može – a može ponajsigurnije – imati anatomska stihovna, jezička i tematska struktura, semantička dimenzija i autorski postupak, onad ćemo navesti i segmente iz pojedinih pjesama Nataše Žurić.
Ne otimaj se/ Bol je neizbježni saučesnik/ Otkrovljenja/ Rađa se/ Smrt/ Već je slave/ Suze beskrvne“. Utišaj melanholiju, Samo si pion na njenom dvoru/ Na pladnju bešumlja/ Amputira sve ono/ Što blistavo tvojim imenom/ Račva se nad crnim potokom/ Dok ti gmiže niz pročelje/ Za praznim trzajem/ Bezglave beskonačnosti – ( pjesma „Beskonačnost“).
Nisam vjernik/ Nisam nikada bila/ Samo mrva odlomljenog svemira/ Nenaučena svjetlosti molitvenog krika/ Nije ovo pjesma/Ovo je moj povratak sebi/ U traženju poimanja vjerovanja otetog bahatosti/ U sudaru galaksija/ Mrve svemira i bezdana tišina – (pjesma „Molitva“).
Ti si putnik/ a ja ti se skrivam u džepu/ na lijevoj strani tvojih mapa- ( pjesma „Pjesniče Balkana“).
Smiješ se/ i ja se smijem/ Osmijehom vadim sve lađe iz dubina/ Pokazujem ih/ Ukrcavam na njih privide/ A one trule/ Jarbole sipac nemoći dubi/ Tražiš samosažaljenje/ Ili da ti pjevam Ode./ Ne/ Napiši ti meni pjesmu/ Uroni sve moje krhotine u nju/ Ti desnom/ Ja lijevom/ Ti prividom/ Ja presuhom/ Bez osmjeha/ Sa tačkom/ Za sve -(pjesma „Odraz“)
Koliko je sati? Hoću svjetlosti!/ Ne čujem zvona! Ni jutra više nema. Zarobljena sam u kriku noći/ najfinijim godovima/ prosječnog debla/…Želim izaći iz ove preglasne tišine!… Neđelja je! Ne! Dani su samo izmišljena sjećanja/ ovdje vrijeme nestaje. Formalin otupljuje/ levitiram, bezočna, bezglava, odlazim/ među svitu, jednake odežde, sklupčanih ruku – (pjesma „Svita vječne tišine“).
Zbirka „Led i oganj“ Nataše Žurić je, zapravo, dobra poezija. I više od toga. To je evidentno već pri prvom susretu iako se radi o inicijalnoj zbirci ove mojkovačke pjesnikinje. Ova poezija je dobra prije svega zbog toga što tendira, ka modernoj, recentnoj, poeziji. Konkretnije, ka onoj vrsti poetskog izraza koji se može imenovati kao čista poezija. Tim prije što se radi o književnom prvijencu i što samim tim u njoj nema, u najvećem broju pjesama, onog što se zovu, prvopjesnička naivnost, insistiranja na jsnoći pjesničkog iskaza, školskost, te tematskog okretanja ka strogo zavičajnim izvorima. Naprotiv – u ovoj poeziji – na prijatno iznenađenje autora ove recenzije – preovlađuje pjesnička zrelost iza koje, utisak je, stoji ili potpuna individualna i akumulirana, urođena, pjesnička osjećanojst ili upućenost u bitne trendove savremene poezije, odnosno, dobra pjesnička lektira.
Sveopšti duh poezije Nataše Žurić je intimistički sa primjesama univerzalnog iščitavanja svijeta i sa traganjima za otklonom od konvencionalnosti. Njoj je važnija pjesma kao ispovijest, ali nastoji da to ne bude samo sebi cilj nego da tekst asimilira i neke dominantne relacije ljudske sudbine bez kojih se na može zamisliti naš odnos prema onome što zovemo život, prolaznost, ljubav, vječnost, konačnost, opticajnost svemira u nama i nas u svemiru. Ove pjesme su okrenute dubinskim čovjekovim osjećanjima koja se ne mogu ispoljiti ničim osim pjesmom. Ona je ponekad gorka, ponekad utješna, ponekad neuhvatljiva i tim prije neophodna. Ponovićemo da je dominatno osjećanje u ovoj poeziji melanholija, čežnja, povratak nečemu čega nema. Međutim, pjesnikinja ne želi da bude sklona padu koliko gođ on bio izvestan, već traži da joj pjesma donese stišavanje bola, njegovog preimenovanja u nešto što je antipod. Pjesma nije utjeha ali pjesma je neizbježna. U pjesmi „Pukotina praznine“ autorka kaže: „Krik se otima, para niz bedra, ledi me/ Usijala se bjelina, /smije se/ prepoznajem tvoj glas/ izranja kroz šupljine raspukle sleđenosti/ zgažena mojim suzama, unazad zakoračenim. Porađam te, u mrtvilu, usahle duše“. Dakle i tuga i otpor prožimaju ovu poeziju. Nastojanje da se istaknu svoja ogledala i da se od njih pobjegne u neki novi, prividni, svijet.“Trzam se/Mjesecu se otimam/ U stupe svoje/Pohotniče/ /Robinja postajem“ – iz pjesme „Robinja“.
Tako Nataša Žurić umrežava svoje poetsko tkanje čine ći ga u najvećem broju pjesama artistički i asocijativnim. Njene pjesme nezavisno kolike su dužine dobro su vođene, naglo otvorene i završene na način koji pjesmu spaja s pjesmom dajući joj željeni semantički efekat. Njeni poetski iskazi se kreću od minijatura do pjesama obimnije tekstualnosti i pjesama koje imaju obilježje poematičnog. To zbirku čini raznovrsnijom, dinamičnijom, prepoznatljivijom. Modernost njenog izraza ogleda se i u vizuelnoj, stilskoj, konstelaciji pjesme koja svojom lapidarnošću, monolognošću, uspostavlja ritam unutrašnjih vibracija, odnosno, iskidanost sopstvenog pjesničkog bića. Svemu tome doprinosi i leksičko – jezička funkcionanost jer je u ovoj zbirci mnogo riječi koje su ili kovanice ili su iz dobrog starog, zaboravljeno, lingvističkog registra. Zato su jezička i s njima povezana svježa metaforičnost nešto što ovu poeziju autorski čini iskustvenijom nego što ona jeste.
Dometi ove poezije su u svakom slučaju takvi da se s pravom može govoriti o pojavi prve mojkovačke poetese.
Autorice koja će imati još pjesničkih uspona!