Redakcija Povodom vijeka od rođenja Envera Čolakovića
(27. maj 1913. – 18. avgust 1976.)
LEGENDA O ALI-PAŠI: ROMAN KOJI LIJEČI OD BRIGA
Legenda o Ali-paši je djelo bosanskohercegovačkog književnika Envera Čolakovića koje je prvi put objavljeno u Zagrebu 1944. godine. Tek četvrt vijeka kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1971), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko Umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni.
U ovom romanu se radi o hamalu Aliji, njegovom putu do bogatstva i ujedno o njegovoj velikoj ljubavi. Alija je mladi hamal dobrog srca koji svima pomaže, dobio je nadimak i Alija Leptir zbog njegovog dobrog karaktera i ljubavi prema Suncu. Uvijek je veseo i radostan i osoba je koja je uvijek rado viđena i veoma znana. Alija je zaljubljen u Almasu, kćer Mehage bakala, ali se nikada nije usudio pokazati joj svoju ljubav, te se ona udaje za drugog, Ismet-efendiju. Međutim, Almasa nije bila sretna u tom braku prvenstveno zbog Ismetove teške bolesti, za koju joj on nije rekao prije braka. U tom periodu Aliji se za pomoć obratio mrzovoljni i škrti Mula-Hasan dedo koji mu je jednom pokazao svoje skriveno blago. Jedno vrijeme Alija je bio u Travniku, gdje ga je poslao Ali-hodža, čovjek koji ga je volio kao vlastitog sina. Tamo je patio za svojom Almasom, ali se brzo vratio kući i našao dugo traženu sreću. Nakon smrti dede, Alija kupuje dedinu kuću u kojoj pronalazi bogatstvo. Vjenčava se sa Almasom, koja se nešto prije razvela od Ismet-efendije, koji je otišao iz Sarajeva i postaje Ali-paša. Osvojio je svoju voljenu i postao bogat, ali je njegova duša ostala ista. Volio je pomagati drugima, pogotovo nakon što je stekao puno novca. Ovo je topla ljudska priča o čovjeku koji je našao dugo traženu sreću, i dobio sve što je želio, zahvaljujući svojoj dobroti.
Likovi u romanu ,,Legenda o Ali-paši’’: Alija Leptir, Almasa, Mula-Hasan dedo, Ismet efendija, Ali-hodža Misirlija, Arifaga telal, Mehaga bakal, Omeraga kazandžija, Rifat, Fra Ante i Fra Petar, Zehra-hanuma, Safija, Ahmo, gazda Ješua, Hilmi efendija.
Enver Čolaković: Legenda o Ali-paši
.
UVOD
.
Još kao dijete bio sam obolio od neke teže bolesti koja me kroz dulje vrijeme držala prikliještena za krevet. Zamislite kako je to teška kazna nestašku od svojih trinaestak-četrnaest godina, koliko mi je tada bilo! Moj otac, prezaposlen čovjek, dospijevao je tek u podne zapitati me kako sam i nedostaje li mi šta. Uveče je ulazio u moju sobicu da pokraj moga kreveta provede pola sata u razgovoru s majkom. Razumije se da su govorili o tržnim cijenama i nabavama i otac je usput upućivao majku u manje poslovne tajne. Znao se ponekad prepirati s njom o modi, o nekoj tkanini ili o stvarima koje su ga se ponajmanje ticale. Meni su te raspravice roditelja samo uvećavale i upotpunjavale dosadu. Majka, takođe zaposlena žena, navraćala se preko dana i po nekoliko puta u moju sobu, ali samo da me pokrije, promijeni oblog, izgrdi me zbog nestašluka i neposluha, ili da mi oduzme knjigu priča ili crtački blok.
– Gospodin doktor je zabranio! – bile su njezine ponovne riječi.
Nezgrapna gospođica Anka, naša poštovana kućna pomoćnica, koju sam – ni sam ne znam zašto – mrzio i smatrao otvorenim neprijateljem, ulazila bi počesto da pregleda peć ili da nalije hladne vode u vazu s cvijećem. Bilo je tada naime zimsko doba. Njezina je zasluga što sam ostao i bez svih dragih igračaka, jer sam – zaboga – morao ležati mirno. A bile su to sjajne igračke koje sam svojeručno sastavljao i pravio u onoj “zlatnoj dobi buđenja intelekta”. Bili su to minijaturni primjerci lončarstva i arhitekture, iza kojih je, naravno, ostajalo mnogo tragova po namještaju i odijelu, zbog čega su me roditelji stalno korili i prijetili mi, a pogotovo mi je prijetila služavka. Osjećao sam ipak da mi od svega toga najviše nedostaje igre, drugova i grudanja lepršavim snijegom. Čak sam poželio i školu i sve njezine male brige i krupne radosti. Ubijala me dosada, tiha i bolna, izmiješana preznojavanjem i izvršavanjem liječničkih savjeta, pa sam osjetio neku vrstu djetinje melankolije… Spavati, jesti, piti vrući čaj, gutati pilule, gurati triput na dan toplomjer u usta. Zar sve to nije neizdržljivo?
Jednoga dana javi mi otac da će me posjetiti naš rođak Salihaga, stari i dobri zanatlija iz sarajevske čaršije.
– I ne budi tako kiseo, sinko! Vladaj se uljudno! To je stari čovjek, znaš… vrijedan poštovanja i pažnje…
Probudio me tog poslijepodneva Salihagin ulazak u moju sobu. Dragi moj Salihaga! Sada, kad ovo pišem, sjećam se kako smo ga preklanjske godine nosili na ramenima put groblja na Nišanu… Sjećam se i suze mi naviru na oči. Visok, crne brade, a tako blagih plavih očiju. Pa ona starinska bosanska odjeća: fermen, čakšire, traboloz. Sve mu je to tako lijepo pristajalo.
– Kako si, sinko? Čujem da već pet-šest dana ležiš… Evo, na, donio sam ti prtokala…
Prevrćući se u krevetu, kobacajući se kao riba izvučena iz vode, govorio sam mu o školi, o djeci i o dosadi koja me muči.
– Ded’ mi, Salihaga, dina ti ispričaj nešto… Kako je vani?… Je l’ lijep snijeg? Ima li djece po sokacima? Grudaju li se?…. Ima li…
Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja. Trudio se da me što više zabavi i zadovolji, samo da zaboravim svoj položaj i bolest. Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmišljao mnoge stvari koje bi me mogle zanimati. Na kraju, videći da se “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trošit” i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj majci, “počeo zreti k’o mlada jabučica u bábinu mu vrtu”‘ ispričao mi je i ovu
legendu o Ali-paši
koju, evo, kušam oteti zaboravu, a koja mi je svojim tako slatkim istočnjačkim sadržajem skratila duge dane bolesti i razbudila moju dječačku maštu. Tri dana pričao mi je postupno, od poslijepodneva sve do mrkla mraka… Neka mi dragi moj Salihaga oprosti što ću ovoj sladunjavoj priči dodati ponešto i iz svoje mašte i što će ona time možda izgubiti nešto od svoje poučnosti. Vjerujem da je i on mnogo toga izostavio pazeći na moju mladost. Neka mi, isto tako, i mnogi čitatelj, koji u svakom književnom radu traži neku kronologiju, povijesnu tačnost, čeličnu logiku i slične stvari, ne uzme za zlo što u ovoj legendi neće naći ni godine, ni datume, ni povijesne osobe, nego samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je, dakle, samo legenda, hikjaja, ono što je moglo nekada i biti, ali vjerovatno – sigurno čak – nije ni bilo, nego je sve to rodila samo mašta naših dobrih djedova i pradjedova, pri dimu žuta tutuna i mirisu crne kahve. A njezina svrha nije da vas pouči povijesti Bosne, jer nju vjerovatno poznajete iz pravih ili krivotvorenih knjiga, nego da vas, bar za kratko vrijeme, izvadi iz vrtloga i teškoća današnjice. Njezin cilj je, ukratko, da vas, dragi čitatelju, odvede u zlatnu prošlost, u kojoj se živjelo zato da se uživa život, a ne da se stječu i gomilaju milijuni, položaji i medalje…
Vjerujem da će ova legenda i vas, dragi čitatelju, liječiti od teške bolesti današnjice, brzine, vratolomije i briga, kao što je i mene izliječila od djetinje melankolije….
Dakle: zastor se diže.
Čolaković Enver (Budimpešta, 27. maj 1913. – Zagreb, 18. august 1976.) bošnjački prozaik, pjesnik i prevodilac. Prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na dva jezika: bosanskom i mađarskom. U periodu do 1945- godine objavio je više pripovijedaka i eseja te roman Legenda o Ali-paši (1943), prošao je “križni put” od Bleiburga do Zagreba, poslije proganjan i onemogućavan da bilo šta objavljuje osim prijevoda, a zna se da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog. Tek četvrt vijeka kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni. Ostavio je u rukopisu pet romana, više pripovijedaka i pjesama. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.
Bibliografija:
- Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989, Sarajevo 1991, 1997, 1998.
- Moja žena krpi čarape, salonska komedija, 1943.
- Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.
- Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.
- Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.
- Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb 1978.
- Izabrane pjesme, Zagreb 1990.
- Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991.
- Bosni, Zagreb, 1998.
