Redakcija MIRIS DIVLJE RUŽE
Smajil Durmišević
P R I K A Z K NJ I G E
Islamski bošnjačko – bosanski duhovni i kulturološki elementi u poeziji Smajila Durmiševića – originalni su doprinosi razvoju haiku pjesničkog žanra
Smajil Durmišević: Tetralogija MIRIS DIVLJE RUŽE – Fragrance of the Wild Rose; Zbirka poezije – A Collection of Poetry, „Meligrafprint“, Zenica, 2013; stranica 225, tvrdi povez, naslovnica u boji
Primarijus, prof. dr. sc. Smajil Durmišević, specijalista je školske medicine i higijene – zdravstvene ekologije. Ova dvojezična knjiga sadrži haiku zapise i nešto tanki (waka) navedenih pod brojevima od 142 – 401. Između predgovora i pogovora četiri su poglavlja: Suza, Miris divlje ruže, Rasuti biseri i Sokolov let.
Svojom haiku poezijom dr.Durmišević se pridružio prepoznatljivoj grupi liječnika haiku pjesnika. Knjizi su pridodani prilozi recenzija – eseja šestorice vrsnih recenzenata – kritičara, pjesnika i pisaca: mr. sc. Fatmir Alispahić, mr. sc. Nijaz Alispahić, Željko Grahovac, Bojan Bogdanović, Valerio Orlić i dr. sc. Jadran Zalokar.
Tema većine pjesama je priroda – flora i fauna, te autor, s obzirom na svoju profesiju, projicira i svoje ekološke asocijacije (152, 259, 195). U zbirci su i ljubavne haiku, spominju se i imena ljudi i toponima. Spominje se i Bog. Za neke su haiku-e data tumačenja u prijevodu u fusnotama. Ima i imperativa, npr.: „Zasadi voćku!“. Možda su prvi put uvedeni u haiku i iskonski bošnjačko-bosanski vjerski i kulturološki pojmovi: ramazan, rejjan, iftar, džamija, dženet, hodža… Zbog zazivanja Boga – (O, Moćni), neki su haikuidni stihovi spiritualizirani – oduhovljeni – dakle duhovnost dominira mnogim tankaiziranim i haikuiziranim vrsnim pjesmotvorima u ovoj zbirci. Za ekološke i ironične haiku-e primjer su haiku-i pod brojevima: 233, 235, 240, 256, 278…
Zbirka je bogata patriotskim asocijacijama na strahote rata u BiH, na ratno profiterstvo, stvaranje novih socijalnoh razlika, raslojavanje bosansko-hercegovačkog društva nakon ratnih zbivanja i ekonomskih malverzacija u BiH i na “poluostrvljenom Balkanu“, kako je zapazio u svojoj recenziji književnik Bojan Bogdanović. Suprostavljanje Dobra i Zla i optimistična pobjeda Dobra, jedna je od poruka ove zbirke haiku poezije.
Brojni toponimi i arabizmi u ovoj zbirci, rabljeni u islamskoj tradiciji i govoru Bošnjaka i Bosanaca, dajući prilog bogatstvu bosanskog jezika, doprinose mozaičnoj slici Bosne i autentičnom mentalitetu i identitetu Bošnjaka i Bosanaca. Autor u ovoj zbirci koristi neobične i manje poznate riječi, npr.: bocnuti, jašta, trice, mramorje, ropci, zlice, steri, kam, bokor, džukac, mačor, bulbul, mezar, hadžo, sofra, sebilj, nana, dova, rašva, bujrum, šerbe, turbe, miruh, ezan, mrzac, dimije, selam, melek, ihram, šehid, šćer, iftar, popi, tabut, bezbeli, skot, mehlem, ajet, nišan, hairčesma…
Enorman interes za haiku u svijetu, pa i u BiH, rezultat je, možda, i reakcije na bšćutnost, neinteligibilnost (nerazgovjetnost), nekonceptualnost opće moderne poezije, suvremenih, hermetičkih, alijeniranih od ljudi i razuma post – post – modernističkih trendova otuđenih od lirizma i tragizma ovoga svijeta i Zeigeista. Taj duh i dah haiku-a, i kao spasa i pjesničkog osvježenja, nije zaobišao ni Bosnu Smajila Durmiševića.
Lišena upotrebne biljne vrijednosti za nutritivne svrhe ljudi i životinja, za razliku od ostale flore, ruža emanira kristaliziran šarm i smisao ljepote „verbatim, per se et sui sponta“. „Miris divlje ruže“ – ruže kraljice cvijeća, lebdi nošen zefirom njom oplemenjenim i zrakom svijeta kroz Smajilovu poetiku – dahom putem spaciotemporalnog kontinuuma. Ruža je ruža je ruža – rekao je Šekspir (Shakespeare). To znači, da ruža i nije ništa drugo do li ruža, samo sebi do-voljna i do-statna, samo-stojeća, samo-poštovana, auto-realizirana, samo-povjerljiva, samo-pouzdana u Kosmosu; kao izvor, simbol čiste ljepote i inspiracije – epifanije, posjete muze. A tek divlja ruža, virginozna na planinskim vrletima Bosne, gdje raste poput runolista, nedohvatljiva ispruženoj ruci alpinista, planinara, a i vandala, uništavatelja Prirode i ekoloških nazora, nedodirljiva na timoru, gdje orao gnijezdo vije („jer slobode u ravnici nije“). Tu ružu lirski opjeva, ekološki haikuizira poeta Smajil Durmišević! Ali, ruža ima i trnje, za onoga zloga i proli mu krv, kada neovlašteno poseže u tuđe živote. „Ab aspera ad astra“, penje se Sizif Smajil Dumišević mukotrpno i tantalizirajući se, mesmerizirajući poetske haiku sfere oko sebe. Ta nježna misirska labia minora – latice rojalne ruže, prebogate svim mirisima Arabije, uzdižu čednu iskonsku ljepotu u divinozne dženetske apolonijske sniježne visine Olimpa i Parnasa.
Kao svaka prava poezija, i ova Smajilova nastaje, raste i razvija se na sredokraći između osjećaja i razuma, između sekularnog i svetog. Građena je iz Božijeg raspada bijele svjetlosti u dugine boje. Puna je ljubavi i spoznaja. Dobar protiv Zlog, koji je protiv pravde, istine, čistoće, vjere, nade, transcendentalnog i zemaljskog. Poezija je to prožeta spiritualnošću kao i ovozemaljskim, ali ne i prizemnim. Iz ove se knjige može učiti i bosanski jezik. Vjerujem da bi Andrić – (n)i srpski, (n)i hrvatski pjesnik i pisac, bio više nego zadovoljan čitajući ove pjesme i odao bi Smajilu priznanje, za čistoću, miruh i ljepotu bosanskog jezika, kojim su ispisani haiku stihovi i treptaji bosanske i bošnjačke duše pjesnika.
Tetralogijom ciklusa: Suza, Miris divlje ruže, Rasuti bisri i Sokolov let, Durmišević se otkrio, izdefinirao i izdefilirao kao rodonačelnik, šireći zavičajne haiku i wake, a shodno snazi i opusu, osigurao na uzvišenom književnom i jezičkom prijestolju svoje mjesto oca – kreatora – patrijarha za ovaj žanr pjesništva, japanskog korijena, u historiji cjeline bosansko – bošnjačke književnost.
Durmišević je po svom pjesničkom poslanju vjesnik zore (i bure), probuđeni dio svog naroda, pjesnik hroničar po tematici i problematici, bilježeći kroz stih vrijeme, ljude i događaje, što zemljicu Bosnu muče i pijedestaliziraju na geografskim razmeđama, kao jednu „slamku među vihorove“ u bosanskom, još uvijek ključalom (ne – ? – uspjelom) melting potu, na brdovitom Balkanu, gdje, u dvadestom vjeku, u zločinačkom naumu i pohodu umirahu „tisuće nedužnih u jednom danu“!? U bezprimjernom i teško ponovljivom pjesničkom stilu, Durmišević je prožeo haiku CORPUS bošnjačkim (islamiziranim) i bosanskim tronarodnim jedinstvom mentaliteta, uvodeći u svijet haiku poezije formu etičkog, duhovnog, mistično – sufisjkog haiku-a, kreirajući „haiku prekriven amalgamom bosanske duhovnosti“ (N. Alispahić).
Poezija Smajila Durmiševića je slojevita, to je poezija što se čita i između redova, poezija koja izvire i donosi mnogo više od faktičnog, verbalnog, auditivnog, semantičnog. To je poezija koja nas vodi u ekstatično, virtualno, u onkraj svijesti i u sfere dionizijskog i larviranog.
Ja, koji pišem ove redove, imadem, kao pjesnik i kao čovjek, poseban afinitet za taj bosanski andrićevski Zeitgeist, koji još živi, visperan i virulentan, vitalan, nikada umrli, nekada živući u kasabama i (baš)čaršijama, danas živ među neboderima, i uvijek živući među minaretima bosanskih džamija, u tekijama, kraj šadrvana, u hladu stoljetnih lipa i u toplini džamijskih sofa.
Smajilov haiku nije zapravo koroki(ć) – na brzinu nabačen plan, opća skica. To je koncizan, iz dubina duše iznjedren uzdah, nekad vapaj, nekad egida, slogan, parola, do maksimuma kondenziran i sublimiran, najminimalističkiji, redukcioniran na samu suštinu, čak je to i ep(ić)! Small is enough, small is all you need, small is big, Smajil is beautiful. Fonetski riječ smail (smiješak) zvuči isto kao rođeno (first) ime autora!
Durmiševićeva korespondencija i komunikacija s čitateljem počiva na srcu i umu obojice. Ova je poezija teže prijemčiva – na prvi mah, samozatajena, krotka, čedna i suzdražana kao žepska ljepotica, uz nešto intelektualnog napora i dobre namjere čitatelja, otvori mu put do bajkovitih bosanskih i bošnjačkih ljepota i duhovnih dubina, bljesnuvši aristotelovskim AHA – eureka doživljajem, iznenadivši larviranim i haiku kondenziranim značenjem. Dijelom, samozatajan, nemušt i neartikulisan govor (bos.: govor išareta), korespodentan je haiku-u, jer „sapienti sat – mudrom je dovoljno“.
Kao svilena nit, kroz ovu poeziju prolazi spoznaja i vjera u Moćnog Stvoritelja (Allah Uzvišeni). Durmišević je specifičan baš za BiH haiku poeziju islamske provinijencije, upravo zbog saturiranosti njegovog pjesništva islamskim duhom, riječima bosanskog jezika, bošnjačkim osobnim imenima i bosanskim toponimima, etc., a ekološki angažirana poetična informacija pojedinih haiku zapisa uvodi ga u profesionalnu i etičku suvremenost. Povrh svega, pjesnik je strahote ratnih 90-ih (i strahote svih ratova u vremenu i prostoru…) transponirao kroz svoje trostihne zapise metaforičnim jezikom „nečujnih krikova“, kao memorabilije budućim pokoljenjima.
Zagreb, 17. 4. 2014. Dr. sc. Ljubomir Radovančević
