Ljušture javnosti Miloša Ristića

Promocije

Ljušture javnosti, Miloš Ristić, Kulturni centar Kruševac, 2012.

 

Umišljenosti samac s priključenijem, dositejevačom…

 

Čitajući poeziju Miloša Ristića, zanimljivo i vrijedno istaknuća je to kako se i koliko bunta asimiliralo u ovom mladom pjesniku; asimilirao se bunt izazvan nezadovoljstvom socijalno-egzistencijalnim prosedeom, društveno-političkim, kulturalnim… Na jedan poseban i nadasve originalan način, Ristić prepoznaje, uočava, nabraja i tumači „molerisani sloj društvenog kolektiva“ koji se hvali svojim zaliscima i provodadžisanim šarmom bigotizma! Uz sve to kalambur iliti poigravanje riječima daju znatiželjno provokativan humor ovoj sintaksi: „Mlik-šejkovi“, „Štek-donalds“… I to što je pjesnikovanje mukovanje, pisanje nerijetko aliteracijsko poigravanje („…sveti svetionici, osvetnici svih svetova, svetlili se dokle bude svitaca svetovnih…“ Naizgled je to „iskrivljena“ slika riječi no istovremeno duboka i sentencionalno i semantički produbljena: što bi na sve to rekla Maksima Desanković, Teorema Fizikus, da se bježi, reži… A kroz sve to osjećaj praznine u subjektu, srce prapraznina, postupci-istina, gdje je glava stvar (ne)lična… Zato MADAGASKARAC, subjekt koji prolazi kroz sva ova stanja, umišljenosti samac, vrti se u krug i u njemu dositejevački priziva priključenje nekome, nečemu. Mali Princ bi to nazvao pripitomljavanjem.

Ristićev stih eliptično njeguje mudrost, bez bojazni i nesigurnosti: „Zaboravih/ Svet/ Od kog/ Zaboravljen bih…“ (Duplo). Misao o pjesmi i pjesništvu kao prokletstvu koje je istom darovano: „Bolje da sam ubijao klao/ Neg što pesme brojim!“ (Jesen). Težina i teret koji se trebaju podnijeti, bez pogovora, u (vele)prodaji morala te riječi na taj način postaju „opore i teške, vulgarne i smešne“, ili ne/otesane i porugom isklesane, mane kojima pjesnik truje dane… Moderni čovjek, vapijući za poniženjem, Niče koji sam sebe bičuje, kaže pjesnik, posvješćuje da je poezija bolest koja je izlječiva životom i da su birokratski, možda i činovnički, plodovi uspjeha u prstenu na desnoj ruci i satu na lijevoj kao stereotipna znakovitost (znakovnost): brak, posao jednako zadatak života i ispunjenje bez nijansi.

Ciklusu „Život i društvo“ treba posvetiti naročitu kritičko-interpretativnu pozornost. U ovim stihovima istaknut je ogrubjeli stav subjekta prema „minijaturama“ koji nisu „čoveci“, nemaju godine starosti, gdje „blista lista ista“ koja u lokanju i lokanjem patvori ljušture ispod koji su se ukotvili svi ti sitni karakteri, izjelice neljudskog dostojanstva (Ljušture javnosti I. i II). U prepadu na taj kolektivni angažman bunt je neminovan i neprikosnoven je pjesnikov adut, nikako opravdanje za stav protiv okorjelosti i ogrezlosti u nemoral.

Jedna od veoma kvalitetnih pjesama jest pjesma „Gomila“ (Kjerkegoru). Etička izopačenost u društvu, gomila trupaca i đubrište, u istom društvu istih skrovište – ova prepoznatljiva kjerkegorovska egzistencijalistično-ironična instanca pjesmu boji asimilacijom optičke vidljivosti nesklada među ljudima, s prstom uperenim na gustu maglu licemjerstva i sličnoga, na granici bijesa i letargije.

Zbog svih ovih literarnih razloga, pjesnik Miloš Ristić, mladi pjesnik, zaslužuje šansu da ga se čita, interpretira i nastavi sa škripom pera pišući svoje stihove, sigurno utočište i katarzično lječilište u kojem je nikad gost, uvijek domaćin. Bez ili s antologijskim uvrštavanjem, Ristićev stih ima svoju estetsko-lterarnu vrijednost kojemu će vrijeme najbolje i najjače dati svoj žig. Žig trajnosti!

 

                                                                    Ljiljana Tadić