Marija Juračić
Jedro na horizontu
Kiši. Tebi se fućka. Sjediš na provi i igraš se krilom galeba. Ne vidi te pa me gleda sumnjičavo kao da mu ja neprekidno podižem jedno krilo. Činjenica da si umro ne sprječava te da mi radiš psine, onako kako si to činio kad sam bila mala. Danas je tvoja maglica teže uočljiva. Stapa se sa sivom podlogom mora. I kog vraga šutiš? Mokra sam do gole kože. Molekule moga tijela su zbijenije, djeluju materijalno, iako kažu da su prostori između protona i elektrona ogromni. Nasmijavam te kada mislim da su ljudi po svojoj građi šuplji. Ne, nisam rekla šupčine. To su tvoje riječi. I ne govori tako o ljudima. Ne kažem da ih nema, tih šupčina, ali uglavnom su ok.
Vjetar je zaspao. Ti kažeš da povremeno hrče. Nikada nisam čula hrkanje vjetra. Znam samo da nam jedro visi kao krpa na sušilu, da ja nemam ni perja ni zakloništa, a motor nikada nije dobio pristupa našoj barci. Čudno je to i nikada to nisam znala objasniti. Volim juriti na valu kada jedrilica klizi kroz vodu, ali čim čujem brujanje motora, meni postane mučno i jedva čekam osjetiti čvrsto tlo pod nogama.
Kiša je stala. Promatram tvoju maglicu i čini mi se da vidim kako oblizuješ kažiprst i dižeš ga uvis, ne bi li odredio ima li još lahora u zraku. Uvijek si me nasmijavao tom kretnjom. A ti si uvijek čekao moj smijeh. Odrazio bi se u tvom oku i cijeli krajolik obojio plavim. Uvijek sam mislila da plavetnilo tvoga oka poklanja boju pejzažu. Hajde, kaži mi sada, dok bonaca vlada, zašto te ne čujem i ne nazirem na nekom drugom mjestu? Zašto ne sjedneš pored mene kraj kompjutora u onoj malenoj sobi punoj tvojih žica i lemilica, tvojih utikača i prekidača, ležerno odbačenih diploma i priznanja koja sada, među nama rečeno, možeš mačku na rep objesiti? Zar će se naš maleni svijet između nečega i ničega uvijek skutriti samo na ovoj malenoj barci ovješenog jedra? Znaš, nedostaju mi ti kratki sati kada smo u tom malom prostoru slušali ruske balade. I ne slušam ih više. Ne mogu. Da samo jedan akord čujem, ne bih izdržala. Pukla bi mi ova luda glava na pola i evo mene do tebe u tom tvom novom svijetu. Kada te pitam, kako je tamo, odmahuješ glavom i smiješiš se. Govoriš o slobodi, jer čovjek ne mora brinuti o tjelesnim potrebama pa o nikome ne ovisi. Nitko ga ne može okrasti, raniti, ubiti, ucijeniti sramotom, kupiti pršutom ili skupim automobilom. Kažeš da tek sada postojiš slobodan od svih ljudskih predrasuda i da se samo neprilagođeni vraćaju i svoju neprilagođenost plaćaju novim rođenjem. A ne znam govoriš li baš čistu istinu. Ako si toliko slobodan, zašto se susrećemo samo na ovoj beskrajnoj pučini, zašto lijepo ne dođeš u svoju sobu pa da se ja mogu lijeno i komotno uvaliti u svoju fotelju, onako kao čovjek, a ne ovdje zaraditi prehladu?
Od kada si onako brzo ovom vidljivom svijetu rekao zbogom, nalazim te samo u tiha svitanja i samo tu, na toj maloj barci s koje mi se zauvijek u zjenicu urezala slika te modre plohe pod nama iz koje izranja ogromna naranča, slika Opatije koja se lijeno proteže i Učke koja se nekako zaštitnički nadvila nad gradom. Jesi li ikada pokušao pričati s planinom? Možda sada kada je dobila tvoju dušu? Pričaj mi o tome.
Ne smij mi se. Lako je tebi mrtvom. Ne žeže te ovo umrtvljeno Sunce, ne peče te sol na ogrebotinama, ne osjećaš žeđ, ne brineš hoće li ova mala brodica naći put kući. I što je najvažnije, ti poznaješ tajnu. Govoriš mi da je sve kuća, da nigdje nismo stranci, da svuda jesmo i da je sve u nama, a ja tako prokleto osjećam da sam stranac u vlastitome tijelu. Htjela bih van. Htjela bih izaći i u toj čahuri ostaviti neke uspomene, jer nisu tihe, jer nisu našle svoje ožiljke.
Dobro, koji ti je vrag da šutiš? Nismo još izgovorili sve riječi koje smo trebali. Sjećaš li se kako si me one davne godine, kada sam ja bila dijete, a ti već momak, gotovo izgubio na onoj staroj kanti koju si zvao jedrilicom? Čudno je kako pamtim baš taj dan, kao da se moglo dogoditi nešto značajno, a nije. Dan je bio vruć, Sunce visoko. Skočio si u more, a barka se pokrenula. Napuhalo se jedro i ponijelo me na sredinu kanala. Nešto si vikao, gestikulirao i plivao za mnom. Nisam se bojala, jer mi se barčica činila velika prema mom sitnom tijelu i vjerovala sam da ćeš me naći u koju god uvalu da pristanem.
I bilo je tako. Nikada mi nisi stajao na putu, ali si uvijek plivao za mnom i stizao ukrotiti vrijeme u kojem su me lomile nevere, zajahala juga. Nisi micao kamenje s moga puta, ali si mi uvijek palio svjetlo koje je bilo smjerokaz. I sada, kada svratiš u vidu te maglice, ja znam da si tu, da te ima, da me na tom cijelom velikom svijetu ne puštaš samu. Naš pramac još se kreće. Traje plovidba.