Redakcija Prije nekoliko dana dobila sam pjesmu Igora Divkovića, objavljenu u časopisu za kulturu, književnost i društvene teme „Avlija“ da je prezentiram pjesnicima portala Očaravanje.
JOŠ DALJE
Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
tamo je
tamošnja tamija.
U svome svemiru
sasvim je sama
i biva,
sve više,
samija.
Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
valja se
tamošnje valovlje,
širi se
tamošnje obzorje,
za daleku
tamojku tamiju,
po svemu
sasvim samu,
tim više,
samojku samiju.
Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
predaleko,
kao u noćnoj mori,
pali se plam,
vatra,
lomača.
Tamošnjoj tamiji
sklone madone,
mašu krilcima,
zvoncima zvone.
Zaintrigirao me već naslov pjesme „Još dalje“. Spontano navriješe asocijacije na Maka Dizdara i njegovu Modru rijeku. Ne, nisu pjesme slične, nemaju iste motive i ritam im je različit. Melodija pjesama je drugačije postavljena, a ipak, obje pjesme bude u meni isti osjećaj, istu čežnju za daljinama, istu ukorijenjenu, atavističku žudnju da se vidi što to ima tamo dalje, tamo kamo je stremio Ujević, kamo je htio i Arsen Dedić.
Hoće li mi neki jezični čistunac prigovoriti što ne ukazujem na značenje riječi puno, nije me briga. Igor Divković se drsko poigrao riječima, a one, takve, jezično pogrešno skrojene, donesoše melodiju, zvučnu, lijepu i tajnovitu. Igraju se te riječi i vole se međusobno u spontanoj aliteracijskoj vezi:
Tamo,
daleko,
još puno,
puno dalje, daljije,
tamo je
tamošnja tamija.
Mogla sam pitati autora, ali nisam:“Što ti je ta, koja ti je ta tamija?“ Pjesnik je pjesmu proživio, pjesnik je pjesmu napisao, pjesnik je pjesmu objavio, a ja je mogu doživjeti na svoj način. Može tamija biti gradacija tame, može biti tamna tvar u svemiru, ja samo znam da je ona daleka i sama, kao Cordoba za progonjenog pjesnika. I baš kao u čežnji za Cordobom dalekom i samom, negdje u pozadini pale se vatre, gore lomače, dok
„tamošnjoj tamiji
sklone madone, mašu krilcima,
zvoncima zvone.“
Valja reći nešto o jeziku same pjesme. Ne može se zanemariti. Uočljivo je njezino odstupanje od standardnog, uobičajenog govora. Sad će neki autor reći:“ Kada ja napišem nešto što ne odgovara standardu, meni križaš, njemu toleriraš.“ Istina je to i čudna je ta stvar s poetskim jezikom. Definiramo ga kao odstupanje od uobičajenog načina govora, a težimo da se što više približi uobičajenom načinu izražavanja. Pri tome ne smije izgubiti svoju poetsku dimenziju. Stvaranje novih riječi, iskakanje iz jezičnih okvira u istom primjeru može biti umjetnost i nepismenost. Riječi daljije,
samija, tamojku tamiju sigurno ne spadaju u standardni fundus hrvatskog jezika, ali nose tako lijepu, neobičnu, začudnu melodiju da im se lako prepuštam i narušavanje standarda doživljavam kao laganu igru stihovanja, kao melodijsko iskušavanje mogućnosti jezika.
Ali nemojmo se zavaravati. Iste riječi u sklopu neke druge jezične tvorevine mogu zvučati kao neznanje i nezgrapna pogreška. Ruho pjesme ovisi o njoj samoj, o njezinoj snazi, gracioznosti, individualnosti, načinu na koji nas osvaja i ulazi u srce.
Marija Juračić
